Kultura

O Bogu, čovjeku i bogočovjeku u djelima Jordana Petersona i Yuvala Noe Hararija

O DVA AUTORA SUPROTSTAVLJENIH IDEJA

Matija Štahan o Bogu, čovjeku i bogočovjeku u djelima Jordana Petersona i Yuvala Noe Hararija

Hararijevski svijet bogolike i samodovoljne sutrašnjice – uviđao to Harari ili ne – u svojoj je srži zatvoren za Drugoga: kako Boga, tako i čovjeka. Petersonovski pak vrijednosni sustav, kao i onaj kršćanski, funkcionira na dvije razine: izgradnji međuljudskih odnosa, ali i odnosa između čovjeka i Boga

U zadnjih godinu dana na svjetskome su se tržištu ideja i publicističkih naslova pojavile dvije značajne knjige, svojevrsni priručnici za uvod u misao svojih autora, po mnogočemu srodnih naslova, ali i suprotstavljenih sadržaja.

Riječ je o 12 pravila za život: Protuotrov kaosu kanadskoga psihologa Jordana Petersona i knjizi 21 lekcija za 21. stoljeće izraelskoga povjesničara Yuvala Noe Hararija. U samim zanimanjima koja su Petersonu i Harariju pružila mogućnost građanske egzistencije i intelektualne profilacije krije se ironija koja obilježuje njihovo cjelokupno djelovanje: Harari je – koliko god to paradoksalno zvučalo – pored proučavanja povijesti ljudskoga roda od postanka čovjeka naovamo, čime se bavi u knjizi Sapiens: Kratka povijest čovječanstva iz 2011. godine, ujedno i povjesničar budućnosti; ne znanstveno-fantastičarski sanjar poput, primjerice, Herberta Georgea Wellsa koji je prije gotovo čitava stoljeća napisao roman Ljudi poput bogova, već racionalistički prorok i prorok racionalizma, anticipator nove verzije ljudskoga bića, koja bi – u simbiozi s tehnologijom i umjetnom inteligencijom – postala ono što je naznačeno njegovom drugom knjigom, objavljenom 2015. godine: čovjek-bog iz naslova knjige Homo deus: Kratka povijest sutrašnjice.

Nasuprot tome što je donedavno bio ne samo sveučilišni profesor, već i klinički psiholog, dakle zaposlenik profesije koncipirane i institucionalizirane u prošlome stoljeću, Peterson „protuotrov“ onome što naziva kaosom ne nalazi u supstancijama poput Prozaca i Xanaxa, već u nepromjenjivoj bȋti univerzalnih mitoloških i religijskih elemenata drevnih civilizacija – od Ozirisa i Thora do Buddhe i Krista – vjerujući kako se temeljni obrasci poželjnoga tipa ovozemaljskog djelovanja za svakoga pojedinca nalaze u mitskim pripovijestima na kojima počivaju i ugasle i suvremene religije. Hararijeva i Petersonova misao su, dakle, okupirane krajnje suprotstavljenim vizurama: Hararijeva djela odnose se na sadašnjost prema projiciranoj poslijeljudskoj ili posthumanoj sutrašnjici točno u onoj mjeri u kojoj se Petersonova djela na današnjicu referiraju kroz jungovski pojmljene arhetipove, čije odraze iščitavamo iz svakoga metafizičkog narativa, neovisno o tome bio on božanskoga ili ljudskog podrijetla.

Petersonovih 12 pravila za život i Hararijeva 21 lekcija za 21. stoljeće obilježile su prvi i drugi dio 2018. godine, a sličnost u njihovim naslovnim obrascima – osim što dodatno podcrtava fundamentalne razlike u svjetonazoru svojih autora – ukazuje i na ono što izgubljenim čitateljima ovoga vremena ponajviše treba: fino strukturirane lekcije i pravila, k tome i numerirane i smještene u neki okvir, bio to njihov život ili tekuće stoljeće.

Kao što Peterson često upozorava na identitetsku izgubljenost u 21. stoljeću – i to posebice muškaraca, koji su stiješnjeni između potrebe za iskazivanjem svoje naravi imanentne muškome spolu i društvene neprihvatljivosti iskazivanja te naravi pod pripitomljavajućim i ideologiziranim pojmom „patrijarhalnosti“ – tako i Harari upozorava na ono što bi Lyotard, kao teoretičar postmoderne, nazvao izostankom „velikih priča“ ili „metanarativa“.

1930-ih godina, ističe Harari, zapadnom su civilizacijom dominirala tri svjetonazora sa sveobuhvatnim objasnidbenim pretenzijama: fašizam, komunizam i liberalizam. 1945. je godina dovela do kraha fašizma, 1989. komunizma, a Harari prve naznake posustajanja liberalizma kao prevladavajuće ideologije – u koju je sve donedavno bilo utkano povjerenje nebrojenih intelektualaca, poput Francisa Fukuyame, koji ju je tumačio u hegelovsko-utopističkome ključu – smješta u 2008. kao godinu početka globalne financijske krize i 2016. kao godinu koja je označila pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima te izglasavanje izlaska Velike Britanije iz Europske unije.

Naše doba, misli Harari, karakterizira sve snažnije odustajanje od postulata na kojima je izgrađen liberalizam, pa se suvremena društva zato sve više nalaze u stanju posvemašnje konfuzije: s jedne strane, stare vrijednosti su nestale ili su pred samim nestajanjem; s druge strane, te stare vrijednosti još uvijek nisu zamijenjeni koherentnim sklopom novih vrijednosti, barem ne plebiscitarno i na prostoru čitave zapadne kulture, ili – kako to Harari vidi – globaliziranoga svijeta zajedničke civilizacije. 12 pravila za život i 21. pravilo za 21. stoljeće su, stoga, knjige pisane za nešto bržu i lakšu konzumaciju. Premda se ne mogu izjednačiti s priručnicima za samopomoć, obje knjige igraju i na kartu poigravanja sa samopomoći, da bi ipak svakome tko u njih zaviri otkrile kako ustvari iznevjeruju očekivanja onoga tko je na knjige za samopomoć navikao: Harari tako smatra kako ključ nošenja s problemima nije u pukim odgovorima koliko u definiranju, artikulaciji i raščlanjivanju samih problema, dok Peterson ne drži kako je vrhunaravni cilj ljudskoga života sreća, već potraga za odgovornošću, uslijed koje i sreća posredno može doći, ali ne kao nužnost, već kao neka vrsta nuspojave. „Pravo na sreću“, u uvjerenju čijega postojanja mnogi žitelji potrošačkih društava žive već sada, Harari drži jednim od glavnih aksioma sutrašnjice. Peterson pak piše: „U životu je važnije imati smisao nego ono što želite“.

Unatoč tome površinskom sloju koji možemo povezati s literaturom za samopomoć, oba ova djela zapravo funkcioniraju kao prečaci za razumijevanje knjiga koje presudno obilježuju dosadašnje intelektualno djelovanje njihovih autora: riječ je o već spomenutome Hararijevu Homo deusu s jedne, te Petersonovoj studiji iz 1999. godine Mape značenja: Arhitektura vjerovanja, s druge strane.

U 12 pravila za život i 21 lekciji za 21. stoljeće prelamaju se – u obliku supstrata navedenih djela, cjelokupnih Hararijevih i Petersonovih svjetonazora te, općenito, prevladavajućih misaonih pravaca suvremenoga Zapada – suprotstavljene vizije usuda čovjeka kao fenomena, to jest, neobične, koliko se može znati i jedinstvene pojave u svemiru, pa usporedba ove dvije knjige zrcali i dvije oprečne antropologije koje svoje podrijetlo vuku još iz biblijske Knjige postanka, na koju se i Harari i Peterson višekratno referiraju. Riječ je o pripovijesti o Adamu i Evi. I dok Peterson na sudbinu prvih ljudi kako je prenesena u knjizi koja otvara Stari zavjet gleda kao na kȏd pomoću kojeg možemo dešifrirati stanje suvremenog čovjeka, a Harari kao na mit čija se eventualna korisnost do današnjega trenutka u povijesti već iscrpila, u pozadini takvih dvaju viđenja jedne te iste pripovijesti, ali i kompletna Petersonova i Hararijeva pogleda na svijet, stoji dijametralno suprotno poimanje naravi ljudskosti, to jest dvije proturječne vizije preduvjeta potrebnih za samo bivanje čovjekom.

Zmija – ili, u naknadnoj interpretaciji, đavao – u Edenu Evu navodi na kršenje Božje riječi s obećanjem kako će onaj tko kuša zabranjeni plod postati poput Boga. Biblijska je poruka jasna: čovjek katkada, naročito kada je doveden u napast, želi biti poput Boga, preokrenuti hijerarhijski odnos prema kojemu je Bog stvoritelj, a čovjek stvoreno – no to, prema nauku religija izvedenih iz Biblije, nije moguće, i takvi pokušaji završavaju nekom vrstom kazne. Peterson Bibliji, kao što i sȃm ističe, najčešće pristupa iz psihološke i metaforičko-tumačiteljske vizure, ali upravo kroz takvu vrstu pogleda on Bibliji priznaje utemeljenje u dubljim istinama, među ostalim i onima o položaju čovjeka u nepromjenjivome poretku sviju stvari.

Hararijev je pogled suprotan – iako religiji priznaje neke praktične koristi u prošlosti, smatra je lažnom, dok svetopisamske izvještaje doživljuje tek „pričama koje su izmislili naši preci kako bi opravdali društvene norme i političke strukture“. Za Petersona je Biblija knjiga koja nam može „na gotovo nenadmašan način otkriti u što vjerujemo, kako se ponašamo i kako bismo se trebali ponašati“ te je zato ključni cilj svakoga čovjeka, a posebice baštinika zapadne civilizacije, slijediti Boga u vidu bivanja što sličnijim Kristu, ili što više kristoidnim, ne toliko u nekome konkretnom kršćanskom, koliko u općenitome, kulturološkom, pa i psihološkome smislu. Hararijev horizont očekivanja oprečan je Petersonovu i podrazumijeva nadilaženje nasljeđa abrahamskih religija i ulazak u novu fazu ljudskoga postojanja – to jest, dionicu bivanja u kojoj čovjek prestaje biti čovjekom.

Uzrok toj novoj fazi revolucionaran je napredak koji je tehnologija ostvarila od industrijske revolucije do danas – pri čemu se taj razvoj, kako Harari pokazuje, kako vrijeme odmiče sve više i više ubrzava, što inovacije i mijene koje te inovacije donose čini sve nepredvidljivijima i – pogotovo za one među nama koji su naviknuti na društveni status quo – fantastičnima do granice zdravoga razuma, a ponekad i onkraj te granice. Ono oko čega zadnjih godina u znanstvenoj zajednici ipak vlada stanovit konsenzus svakako je pretpostavka po kojoj će međuljudske odnose i temeljne strukture društva, od poslova koje ljudi još uvijek obavljaju pa nadalje, korjenito izmijeniti mogućnosti koje otvara sve rasprostranjenija uporaba, kao i sve veća sofisticiranost umjetne inteligencije.

Godine 2017. utemeljena je i religija koja umjetnu inteligenciju štuje kao božanstvo – riječima njezina osnivača, bivšeg Googleova zaposlenika Anthonyja Levandowskog: „Ako je nešto milijardu puta pametnije od najpametnijeg čovjeka, kako to drukčije nazvati [nego božanstvom]?“. Prema uvjerenju Puta budućnosti, što je službeni naziv Levandowskijeve sljedbe, trenutak koji za Put budućnosti znači ono što je za kršćane rođenje Isusa Krista onaj je čas u kojemu će nastupiti „singularnost“ – što je pojam koji se u znanstvenoj i znanstveno-fantastičnoj literaturi rabi za onaj preokret u hijerarhijskim odnosima živoga i neživog u kojemu umjetna inteligencija postaje nepovratno moćnijom od inteligencije utjelovljene u ljudskome rodu, pa se čovjek iz gospodara premeće u roba. U abrahamskim religijama čovjek kao stvorenje štuje Boga koji ga je stvorio, no ovdje dolazi do inverzije: prema doktrini Puta budućnosti, čovjek – kao stvoritelj umjetne inteligencije i robotike – poput Zlatnoga teleta štuje vlastitu umotvorinu i rukotvorinu. Hararijev, međutim, pogled na problematiku umjetne inteligencije nije ni izbliza tako banalan. Polazeći od pretpostavke kako se čovječanstvo razmjerno uspješno, napose promotrimo li stanje stvari iz perspektive koja obuhvaća nekoliko stoljeća ili tisućljeća, nosi s iskorjenjivanjem rata i bolesti, Harari drži kako je idući korak za ljudski rod ni više ni manje nego – borba protiv smrti. Napominjući, k tome, kako niz besmrtničkih entuzijasta među renomiranim znanstvenicima postoji već i sada, ali i kako je upravo Google prije nekoliko godina osnovao tvrtku-kćer Calico, koja bi se trebala baviti zaustavljanjem procesa starenja, Harari u Homo deusu predviđa tri mogućnosti razvoja ljudskoga bića prema kojima bi mogao doseći ono za čime žudi, naime: sreću i besmrtnost, dakle vječnu sreću, ovozemaljski ekvivalent raja: put „biološkog inženjeringa“, put „kiborg inženjeringa“ i put „inženjeringa neorganskih bića“.

Svaka od te tri opcije uvjetovana je tehnološkim razvitkom te podrazumijeva određenu dozu preobrazbe ljudske konstitucije: prva se ostvaruje manipulacijom genskih kodova prema kojoj bi ljudsko tijelo postalo snažnije i izdržljivije nego što je to bilo prije, a po potrebi, kako piše Harari, uzgojilo i poneke nove udove ili – Harari to ne spominje, ali zašto ne? – i dosad nepostojeće organe.

Druga opcija podrazumijeva miješanje ljudskih dijelova s onima umjetnim, ali pod mentalnom kontrolom čovjeka, što bi za posljedicu imalo pojavu kiborga po svemu superiornih običnim ljudima, a koji bi imali i mogućnost bilokacije, bilo kroz istodobnu kontrolu nekoliko različitih tijela ili njihovih dijelova, bilo kroz milijune nanorobota koji bi mogli ljekovito djelovati unutar drugih organizama. Ali Harari i tu opciju naspram završne proglašuje „konzervativnom“, jer „inženjering neorganskih bića“ označava stvaranje posve anorganskih bića, koja se ipak – za razliku od dosadašnjih primjeraka umjetne inteligencije – mogu nazvati bićima; ako ne po duši ili slobodnoj volji – kao entitetima i konceptima čije postojanje Harari eksplicitno odbacuje – onda po stupnju svoje svijesti. Život bi u svemiru tada, rezonira Harari, doživio konačnu preobrazbu i napustio carstvo organskoga, s krajnje nesagledivim posljedicama za svakoga tko, ali i sve što postoji.

Zanemarimo li možebitna zastranjenja od ovih scenarija – poput primjene „biološkog inženjeringa“ isključivo u medicinske svrhe ili nestanka organskog života u velikoj zavjeri naših anorganskih nasljednika – čovječanstvo bi u slučaju realizacije ovih predviđanja doživjelo ono što Harari u prenesenome smislu naziva pretvorbom iz ljudi u bogove, a u konkretnijemu smislu tolikim udaljavanjem Homo sapiensa od sebe sama da to novo biće – koje Harari oslovljava Homo deusom – od njega biva onoliko drukčijim koliko je Homo sapiens različit od Homo erectusa. Kada bi se Hararijeva predviđanja ostvarila, promjene u ljudskoj izvanjskosti uvjetovala bi brojne promjene i u čovjekovoj unutrašnjosti: poput naše biologije, promijenila bi nam se i narav. Duhovni legitimitet ljudskosti koji bi u tom slučaju također nestao opisati se može i kroz ono što Heidegger zove „bitakk-smrti“, a što se kao ideja odnosi na oblikovanje smisla života upravo zahvaljujući svijesti o vlastitoj smrtnosti. Kada bismo iz te jednadžbe uklonili smrt, ostali bi nam samo bitak i prijedlog k, koji bi tako okrnjen, bez dublje svrhe, upućivao na okrnjenost i izostanak dublje svrhe u egzistenciji bića koja jednostavno ne mogu umrijeti te su, poput Ahasvera, osuđena na bivanje u ovome svijetu sve do njegova nestanka.

Suvremeno uvjerenje kako čovjek sȃm sebe proizvodi i stvara te kako mu identitet i bȋt nisu dani iz nekoga drugoga, izvanjskoga izvora, a koje čini intelektualni temelj iz kojega proizlaze i Hararijeva predviđanja, nije povezan samo s mišlju Simone de Beauvoir kako se „ženom ne rađa, već postaje“ i koja je obilježila mnoge aspekte današnjega feminizma i rodnih studija, već i sa Sartreovom mišlju po kojoj „egzistencija prethodi esenciji“.

Protuesencijalističko stajalište karakteristično za 20. stoljeće tehnološkim razvitkom u našemu vremenu dobiva novu dimenziju i otvara vrata pojavi ideje hararijevskog čovjeka-boga u 21. stoljeću. Te tendencije podudarne su s onime što je Eliade označio desakralizacijom civilizacije, koja podrazumijeva posvemašnji izostanak religijskoga identiteta u suvremenog čovjeka koji, po prvi puta u povijesti, u masovnim razmjerima odbacuje bilo kakvu transcendenciju. U jednakoj mjeri u kojoj čovjek desakralizira svijet, tvrdi Eliade, čovjek u toj mjeri i sama sebe proizvodi i preobražava.

Alain de Benoist vjerovao je kako su dvadesetostoljetni totalitarizmi konceptualno omogućeni kršćanskim univerzalizmom, ali i kako je suvremeni liberalizam, s čitavim nizom međusobno isključujućih „ljudskih prava“ koje nerijetko instrumentaliziraju brojne društvene skupine tvrdeći kako se osjećaju diskriminirano, u svojoj srži zapravo ostvarenje ideala kršćanskog egalitarizma. Prihvatimo li provizorno ove de Benoistove interpretacije, ali ih, preciznosti radi, definiramo devijacijama proizišlim iz nekih segmenata kršćanskoga pogleda na svijet, sadržajno nerijetko antikršćanskima, postat će nam jasno kako stupnjevitost reinterpretacije izvorno kršćanskih koncepata i njihove primjene na čitava postkršćanska društva – poput Trećega Reicha, Sovjetskog Saveza ili, u slučaju liberalizma, suvremenog Zapada – pojavom ideje Homo deusa zapravo svjedoči o ulasku u završnu fazu procesa desakralizacije, jer se sada odnosi na koncept bogočovjeka, koji bi za neteistički, scijentistički um sve donedavno bio sablažnjiv do krajnosti. Sada, međutim, tome nije tako – desakralizacija je pronašla način kako doprijeti i do temeljnog misterija kršćanske vjere i podvrgnuti ga sebi svojstvenoj, nekršćanskoj dekonstrukciji. Ispražnjen od svakoga duhovnog sadržaja ili metafizičkoga smisla, hararijevski bogočovjek – premda konceptualno nalik onome tko je, prema kršćanskome nauku, i Bog i čovjek, naime Isusu Kristu – ustvari nije niti pravi Bog, niti pravi čovjek. Upravo suprotno, Homo deus je, iz kršćanske vizure, desakralizirana verzija i binarna opreka Isusa Krista – dakle, svojevrsni antikrist.

„Jung je primijetio da je za čovjeka izgradnja moralne hijerarhije neizbježna – iako ta hijerarhija može biti loše posložena i kontradiktorna“, napisao je Peterson u 12 pravila za život. „Po Jungu, ono što pojedinac stavi na vrh svoje moralne hijerarhije praktično predstavlja najvišu vrijednost te osobe, to je njezin bog. (…) To je ono u što ona najdublje vjeruje“. Društvo, dakle, ne može izbjeći bivanje hijerarhijskim, osim ako je atomizirano – a ako je doista atomizirano, ono tada više nije društvo. Potrebu za ovozemaljskom besmrtnošću i divinizacijom ljudskoga bića stoga se može tumačiti izrazom vrhunaravne sebičnosti i oponiranja hijerarhijskom ustroju svemira, kao i protudruštvenim činom kroz koji čovjek od društvenoga bića postaje samome sebi svrhom.

„Naše su kategorije“, ističe Peterson, „starije od naše vrste“. To znači da je oponiranje hijerarhijama, kao kategorijama predljudskoga podrijetla – ali jednako tako, primjerice, i ljudskim konceptima, poput dogmi i mitova – zapravo oponiranje obrascima utkanima u bȋt našega postojanja. „Kakva je korist od vrijednosnoga sustava koji ne pruža stabilnu strukturu?“ pita se Peterson. Isto je s dogmama i mitovima – Peterson piše kako je „za religije nužno i poželjno da imaju dogmatski element“, ali to nije „nužno i poželjno“ samo za religije, nego i za svaki misaoni sustav, pa makar se on temeljio na propitkivanju dogmi ili aksioma ostalih misaonih sustava, uključujući i uvjerenje kako dogmi nema ili ne smije biti, što je po sebi ponovno dogma. Kao što su dogme preduvjet bilo kakvoga mišljenja, tako su i hijerarhije preduvjet postojanja bilo kakvoga društva, a mitovi – bili oni drevni ili toliko suvremeni da ih većina ljudi i ne vidi kao mitove – preduvjet kolektivne društvene samopercepcije.

Petersonovo viđenje hijerarhijskog ustroja stvarnosti podrazumijeva podređenost čovjeka Bogu – a on se osobno prema Bogu, u paskalovskom duhu, odnosi „kao da postoji“. Čak i kada Bog kako ga vidimo kroz tradicionalnu religijsku optiku ne bi postojao, drži Peterson, njegovo bi mjesto kao „arhetip savršena čovjeka“ zauzimao Isus Krist, čiju narav ne treba oponašati preobrazbom u pseudobožansko biće u sklopu svjetonazora koji najviše vrednuje osobnu sreću, već prevladavanjem takvih kušnji te prihvaćanjem odgovornosti za dohvaćanje smisla u vlastitome životu – među ostalim i kroz kršćanski ideal brige za drugoga. Hararijevski svijet bogolike i samodovoljne sutrašnjice – uviđao to Harari ili ne – u svojoj je srži zatvoren za Drugoga: kako Boga, tako i čovjeka. Petersonovski pak vrijednosni sustav, kao i onaj kršćanski, funkcionira na dvije razine: izgradnji međuljudskih odnosa, ali i odnosa između čovjeka i Boga.

Podliježući scijentističkome redukcionizmu, Harari slobodnu volju svodi na hipotezu koju se tobože može dokazati ili osporiti čisto eksperimentalnim putem, pa je u skladu s time i odbacuje, uvjeren kako svaki izbor proizlazi iz biološki uvjetovane sklonosti pojedinca jednoj od u danome trenutku ponuđenih opcija. Iz nijekanja slobode izbora proizlazi i poništavanje mogućnosti moralnog vrednovanja djelovanja u svijetu: ako je sve biološki determinirano, nikoga se ne bi trebalo smatrati odgovornim za njegove postupke, pa i etički propisi i norme, kao izvedenice religijske svijesti, ali i plodovi racionalnosti, nemaju univerzalnu vrijednost, nego su tek proizvoljan niz opresivnih pravila za reguliranje društvenih odnosa – formuliranih, k tome, u korist onoga tko ih je prvi i zapisao. Peterson, međutim, slobodnu volju tumači u kontekstu temeljnih narativa ljudskoga roda, poput biblijske pripovijesti o Adamu i Evi. Sudbina ljudskoga roda tada je ovisila je o slobodi izbora, baš kao i danas, kada čovjek dobiva drugu priliku za drukčiji odgovor na istu kušnju na koju je Zmija stavila Evu: želimo li biti poput bogova? Harari predviđa kako će čovječanstvo na ovo pitanje odgovoriti potvrdno; Peterson zna da čovjek ne može biti poput Boga, već jedino može pokušavati biti što više Bogu nalik. Ali pokušaj stjecanja bogolikosti kako je vidi Peterson nije istovjetan pokušaju stjecanja bogolikosti kako je vidi Harari: Peterson se usredotočuje na promjenu svijesti i karaktera, dakle onoga unutarnjega i misaonog, a Harari na promjenu onoga izvanjskog i fizičkog: ljudskoga tjelesnog ustroja. Peterson stremljenje kristoidnom vidi kao pokušaj uspostave reda unutar kaosa, „koji se opet nalazi“, kako piše u svojoj knjizi, „unutar višega reda“. Upravo iz svojstvene im, eksplicitne ili implicitne hijerarhizacije dihotomije red-kaos možemo uspostaviti istinsku distinkciju između mislioca okrenutih prema i mislioca okrenutih protiv religijskoga mišljenja: onaj tko vjeruje da se red nalazi unutar nadređenog mu kaosa, poput Hararija, istodobno ne može vjerovati i u Boga – osim, eventualno, sebe sama kao boga – dok onaj tko vjeruje kako se kaos nalazi unutar višega reda, izjašnjavao se vjernikom ili ne, samim svojim poimanjem svijeta, poput Petersona, demonstrira minimum vjerničke svijesti.

Matija Štahan | Bitno.net

Napomena: Esej je izvorno objavljen u sklopu emisije “Ogledi i rasprave” na Trećem programu Hrvatskog radija.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close