Kultura

Pravi vjernik

Osnovna teza Erika Hofera jeste da je za iniciranje u „sveti poredak“ jednog masovnog pokreta doista potrebno sasvim određeno tijelo – tijelo, u osnovi, krhkog identiteta i nestalnog osjećaja „jastva“, vlastitom egzistencijom frustrirana jedinka koja traži Velikog Drugog, svoje utočište, svog Oca – u autoritativnom i zavodničkom glasu ideologa masovnog pokreta

(It gives) a sense of purpose and worth by identification with a holy cause.

Eric Hoffer, The True Believer.The thoughts on the Nature of Mass Movements

„Ova knjiga bavi se određenim osobitostima zajedničkim za sve masovne pokrete, bili oni religiozni ili nacionalni pokreti ili pak društvene revolucije. To ne znači da su svi pokreti identični ali znači da oni dijele određene suštinske karakteristike koje ih čine sličnima. Svi masovni pokreti proizvode u svojim pristašama spremnost da se umre i sklonost za ujedinjujuće aktivnosti; svi oni, neovisno od doktrine koju poučavaju i programa kojeg zastupaju, uzgajaju fanatizam, entuzijazam, žarku nadu, mržnju i netoleranciju: svi oni su sposobni da proizvedu energičnu aktivnost u pojedinim oblastima života, i svi oni zahtijevaju slijepu vjeru i bespogovornu odanost. Svi masovni pokreti, neovisno o svojim doktrinama i težnjama, odvlače svoje pristaše od istog tipa ljudskosti i svi oni izgleda da privlače jedan isti tip osobnosti. Iako postoje očite razlike između fanatičnog katolika, fanatičnog muslimana, fanatičnog komunista ili fanatičnog nacista, istina je da fanatizam na kojem se zasnivaju može biti promatran kao jedinstven. Postoji određena uniformnost u svim oblicima posvećenosti, u vjeri, u težnji za moći, jedinstvom i žrtvovanjem. (…)

Ova knjiga bavi se aktivnom i oživotvorujućom fazom masovnih pokreta. U ovoj fazi dominira pravi vjernik – osoba fanatične vjere koja je spremna da žrtvuje svoj život za sveti cilj – pri čemu ovo djelo pokušava tragati za putevima geneze i prirode pravog vjernika. Započinjući sa pretpostavkom da frustrirani dominiraju u ranim fazama masovnog pokreta i da ga oni slijede dobrovoljno, može se dalje zaključiti da: 1. Frustracija sama po sebi, neovisno od bilo kakvih vanjskih uticaja, može generirati većinu osobitosti karakterističnih za pravog vjernika i 2. Da se efektivna tehnika preobraćenja zapravo sastoji u učvršćivanju tendencija koje su prvotno prisutne u frustiranoj osobi. (…)

Čini se da je neophodno za današnje vrijeme posjedovati određeni uvid u motive i radnje pravog vjernika. Iako govorimo o vremenu bez boga, ono je sasvim suprotno od ne-religioznog. Pravi vjernik maršira svuda po svijetu i preobraća i antagonizira taj svijet po svom vlastitom odrazu. I bilo da smo uz njega ili protiv njega potrebno je da znamo sve što se treba znati o njegovoj prirodi i potencijalima…“

Knjiga američkog filozofa i teoretičara društva Erika Hofera (Eric Hoffer) objavljena je 1951. godine i odmah izazvala veliku pažnju javnosti. Reflektirajući ludilo totalitarnih nacističkih pokreta, Hofer je nastojao da pronađe uzroke i psihološka objašnjenja fanatizma premda je u obzir uzimao i socijalne faktore koji stvaraju tijelo podatno svakovrsnim oblicima fanatizma. U rasponu između 1951. i 2002. godine Hoferova knjiga doživjela je 23 izdanja – a sudeći po aktuelnosti njezine tematike, sve su prilike da će ih biti još – dok je ne pročitamo na način kako bi trebala biti pročitana, pažljivo i sa jezom. Knjiga Pravi vernik: razmišljanja o prirodi masovnih pokreta objavljena je kod nas 2004. godine u izdavačkoj kućiProsveta no ne može se reći da je naišla na takvu recepcijsku „histeriju“ kao što je to slučaj bio u SAD-u – o razlozima ovakve ćutnje, kako od strane relevantne kritike tako i prosječnog čitateljstva, mogli bismo se domišljati ali ne čini se tako dalekim od istine pretpostaviti da je dio razloga u činjenici da se o religiji u nas vrlo malo znanstveno govori. Naprosto, to je područje ljudskog spiritualnog angažmana ili posvećeno u meandrima vjerskih učilišta ili ostavljeno na milost i nemilost dnevno-senzacionalističkog novinarstva koje se počesto samohvališe kao satira ili kritika. Problematizirati religiju kao institucionalni fenomen ili pak individualni oblik vjerovanja kod nas je gotovo pa zazorno: i to ne samo što je uopće mali broj onih koji bi da ozbiljno pričaju o vjeri nego i stoga jer je još manji broj onih koji bi „hladne glave“ i bez ostrašćenih i naprečac izvedenih zaključaka dopustili da saslušaju ono što se govori. Zazornost tako vlada sa obje strane – i dok se u svijetu o ovim fenomenima naširoko raspravlja (već i zbog same neminovnosti aktuelnih političko-društvenih događaja) iz različitih teorijsko-metodoloških perspektiva – kod nas je ovo pitanje prognano u divljinu traume, jer trauma nije ništa drugo do nemogućnost govorenja.

Zapravo Erik Hofer u navedenoj knjizi ne problematizira religiju kao takvu (to čini jedan drugi američki pisac, dobitnik Pulitzerove nagrade Jack Miles u knjizi koja bi kod nas vjerovatno sagorila u vatri inkvizicije – Bog: biografija objavljena je 1996. godine) nego prirodu masovnih pokreta među kojima religijski fanatizmi zapremaju važan dio i u sklopu teze o jedinstvenim i zajedničkim karakteristikama svih masovnih pokreta. Razložno je na ovome mjestu postaviti pitanje, zašto se u državi koja se odnedavno suočava sa određenim (islamskim) oblicima vjerskog fanatizma i u državi u kojoj su mnoge stvari, a pogotovo nacionalni i religijski kolektivni identitet još uvijek ne-samo-reflektirani, ne čita Erik Hofer? ( I Jack Miles, premda za njega još uvijek, vjerovatno, nije osvanulo vrijeme.) Naprosto je pitanje kolektivnog identiteta (religijskog i nacionalnog pa i kulturnog) goruće pitanje (odvajkada) za bosankohercegovačke intelektualne i političke elite a nešto manje, iako tako ne bi trebalo da bude, za bosanskohercegovačke građane i građanke. U razgovorima, primjerice, sa običnim stanovništvom, nerijetko se može primjetiti jedna tužna nemogućnost da se misli o sebi iz perspektive drugoga: bilo da je taj drugi neka metakritička perspektiva u formi samoproblematizacije (ironije ili kritike) ili neki drugi kao ja (identitetarna ili kulturalna različitost) – da ne govorimo o načelnoj nemuštosti prosječnog bh. građanina da razmišlja o historijskim činjenicama izvan oficijelnih znanja i diskursa.

No, vratimo se Eriku Hoferu. Uz pretpostavku da smo ovim skromnim marginalijama polučili kakvo-takvo interesovanje za Hoffera i Milesa, čini se dovoljnim navesti šta to Hofer podrazumijeva pod sintagmom „pravi vjernik“ i u čemu je zbilja nelagoda i opasnost ovog društvenog fenomena?

Jedan masovan pokret u usponu svoje sljedbenike privlači i drži ne svojom doktrinom i obećanjima već utočištem koje nudi od tjeskoba, praznine i besmisla pojedinačnog postojanja… On žestoko osujećene ne liječi time što im povjerava neku aspolutnu istinu ili što iscjeljuje nevolje i zloupotrebe koje su njihov život učinile jadnim, već time što ih oslobađa od njihovih nedjelotvornih ličnih ja – i što to čini zamotavajući ih i apsorbirajući u gusto istkanu korporativnu i kličuću cjelinu.

Osnovna teza Erika Hofera jeste da je za iniciranje u „sveti poredak“ jednog masovnog pokreta doista potrebno sasvim određeno tijelo – tijelo, u osnovi, krhkog identiteta i nestalnog osjećaja „jastva“, vlastitom egzistencijom frustrirana jedinka koja traži Velikog Drugog, svoje utočište, svog Oca – u autoritativnom i zavodničkom glasu ideologa masovnog pokreta. „Svaki masovni pokret je u izvjesnom smislu seoba – kretanje prema obećanoj zemlji“, i on uvijek operira sa rječnikom budućnosti; stvarajući svoje vlastite ceremonije, simbole, jezik, znakove, on ujedinjuje i posvećuje svoje pripadnike, dajući im neutaživu žeđ/nadu za boljim životom. Za razliku od praktične organizacije (gdje u osnovi leži lični interes i prilika za samounapređivanje), masovni pokret, pogotovo u svojoj početnoj fazi, privlači one koji žele da se “oslobode neželjenog sopstva”. Sljedbenici pokretu prilaze ne zbog podmirenja potrebe za samounapređivanjem, nego zato što mogu da utaže „strast za samoporicanjem”. Kada se na vlastiti život gleda kao na “neizlječivo oštećen”, svrha ne može da se nađe u samounapređenju. Tada se kao najdublja javlja žudnja za novim životom, odnosno ponovnim rođenjem koje znači poistovjećivanje sa nekom “svetom stvari” da bi se na taj način postigao ponos, pouzdanje, nada, osjećaj svrhe i vrijednosti. Masovni pokret crpi snagu iz svoje sposobnosti da zadovolji strast za samoporicanjem. Postoji nekoliko osnovnih tipova ili kandidata za „pravog vjernika“: siromašni, grešnici, pretjerano sebični, neprilagođeni, slavoljubivi i svaki od ovih tipova Hofer posebno raspravlja.

Jednako kao što je za uspješno „presađivanje“ fanatizma potrebna određena personalnost žrtve tako je i za nacionalne masovne pokrete, tvrdi Hofer, potrebna određena doza kolektivne submisivnosti ili jednostavno, neposjedovanja tradicije individualnih sloboda. U dosadašnjem proučavanju masovnih pokreta ispostavilo se da je svaki značajan napredak u ostvarivanju ekonomskih sloboda rezultiralo aktiviranjem tradicije slobodne misli, koja je u stvari tradicija revolta. Jednako tako je ekonomsko siromaštvo i tradicija potlačenosti izuzetno povoljno polje za razvoj i održavanje različitih fanatizama.

Nijedna vjera nije moćna ukoliko nije i vjera u budućnost – ako ne sadrži i sastavnicu obećanja novog hiljadugodišta. (…) Oni koji bi da preobraze jednu naciju ili svet ne mogu to da učine pothranjujući i održavajući nezadovoljstvo niti dokazujući razboritost i poželjnost naumljenih promjena, niti sileći ljude na novi način života. Oni moraju znati da potpale i raspale neku neobuzdanu nadu.

Treba li navoditi još razloga za čitanje Erika Hofera?

Erna Murić

(Citati navedeni u tekstu su prijevod izdanja HarperCollins e-books, dostupno na

http://evelynbrooks.com/wp-content/uploads/2011/10/The_True_Believer_-_Eric_Hoffer.pdf)

Prometej

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close