Novogodišnji tekst Ivana Lovrenovića iz 1991.

DAR I KAZNA: Novogodišnji tekst Ivana Lovrenovića iz 1991.

San o idealnoj integraciji hrvatska kultu­ra sanja stoljećima. Različitost svojih po­vijesno-civilizacijskih tipova i tradicija ona osjeća kao kaznu, ne kao dar

Od kraja 1990., godine koja je označila početak ostvarivanja različitih „tisućgodišnjih snova“, koji su na javi ostvarivani kroz bratska klanja čije posljedice živimo i danas, prošlo je skoro već 28 godina, taman onoliko koliko ima pisac ove uvodne bilješke. Tekst ispod Ivan Lovrenović napisao je baš tada, a objavljen je 1.1.1991. u zagrebačkom Danasu. Oni koji su tada počeli provoditi nastavak političkog projekta „hrvatske integracije“ vjerojatno ga nisu pročitali – no što i da jesu? Imali su svoju viziju idealnog svehrvatstva za koju su bosanski Hrvati kao nečisti morali platiti cijenu – i ovi su to učinili dobrovoljno, kao što čine i danas. Tekst je objavljen i u novoj knjizi Ivana Lovrenovića Sizifova sreća. (F.Š.)

*

San o idealnoj integraciji hrvatska kultu­ra sanja stoljećima. Različitost svojih po­vijesno-civilizacijskih tipova i tradicija ona osjeća kao kaznu, ne kao dar. Kao hete­rogenost, čak i divergenciju, a ne kao bogat­stvo oblika, diversificiranost. Razmrvljenost, razdrobljenost, membra disiecta – kako se sve nije taj tragički osjećaj imenovao, od Rittera Vitezovića do iliraca, od Starčevića do Matoša, i od Krleže do naših dana.

Svi dosadašnji projekti i pokušaji integraci­jebili su manje ili više – brodolom. Što je bilo (po)grešno? Sam san, ili samo način? Pitanje nije postavljeno ovome tekstu; ono je veće i od teksta i od onoga tko ga piše. Postavljeno je sa­mo zato da bude postavljeno, s uvjerenjem da je najvažniji posao: javno provjeriti nosivost pi­tanja i složiti se oko njegovog mjesta u hijerarhiji redoslijeda. Ovaj će se tekst, dakle, spram svojega pitanja odnositi samo kao fusnota, marginalna glosa. A onaj koji piše svje­stan je paradoksa: dok postavlja pitanje o integraciji, zna da je i njegova pozicija, njegov po­int of view, određena (i omeđena?) formativ­nom pripadnošću jednome od rasijanih dijelova.

Civilizacijski je facies hrvatstva i geoklimatski i povijesno-politički formiran u najma­nju ruku trovrsno. To, naravno, ne bi bilo ništa neobično, da dijelovi toga triptiha nisu tako izrazito markirani. U posve slobodnim termi­nima (i, nadam se, s razumljivom shematičnošću), može se govoriti o tri civilizacijska areala: romansko-mediteranskom, panonsko-srednjoevropskom, balkansko-orijentalnom. Toj trovrsnosti pandan je i trostrukost jezika (u onom smislu u kojemu odnos čakavskoga, kajkav­skoga i štokavskoga ingeniozno postavlja i imenuje Stanko Lasić u trećoj knjizi Krležologije).

Predaleko bi odvelo i previše prostora za­htijevalo opisivanje svih događaja i obrata koji su uvjetovali ovu trodijelnost u povijesno-političkom aspektu. I bez zalaženja u dalju pro­šlost, dovoljno je podsjetiti: od početka turskih osvajanja u 15. stoljeću, te tursko-austrijskih i tursko-mletačkih ratova, mirova, ponovnih ra­tova i razgraničenja, pa sve tako reći do jučer —posred hrvatstva kao narodne supstance (Krleža) ide granica triju velikih tuđinskih dr­žavnih sustava – mletačko-talijanskoga, au­strijskoga (austrougarskog) i otomanskoga. S tim da je granica između Turske i dviju evrop­skih država (respective – granica između mediteransko-evropskoga i bosanskoga hrvat­stva) – vjekovna linija sudara dviju žestoko antagoniziranih svjetskih ideologija i civiliza­cija! Mimo egzaktnih povijesnih znanja, pozi­vam čitaoca da slobodnom imaginacijom pre­doči koliko su i kako ova povijesna fakta (tipa dugoga trajanja) produbila primarnu trovrsnost. Na dva načina: pojačavajući međusobne razlike i dovodeći svaki od dijelova u aktivan suodnos s drugim kulturama (i narodima) u či­jemu se ozračju i sjeni našao. Političko, pak, naslijeđe ovih stoljeća (pa i ovoga posljednje­ga, od 1878. godine, kojemu i mi pripadamo, sa svim njegovim bankrot-eksperimentima: rat­nim, državno-političkim, jedinstvujušćim, ide­ološkim…) upravo danas pokazuje svu, gotovo aporijsku, kompliciranost hrvatskoga sna o integraciji.

Dolazimo tako i do pitanja: što je u svim tim stoljećima na sve rasijane dijelove ipak djelovalo kao civilizacijski ljepak, ma kako tanak? Bez sumnje: jezik u smislu etničkome, i konfesionalnost u smislu civilizacijskome. Jedno s drugim čvrsto prepleteno. Integrativni problem i važnost jezika u tako jezično diversificiranom narodu uočen je davno, a prijedlozi za njegovo rješavanje i praksa u kojoj su primje­njivani pripadaju najvrednijem dijelu hrvatske znanstvene i književno-jezične baštine. Može mi se odbiti na moj point of view, ali doseg, uči­nak i vrijednost bosanske franjevačke tradicije u tom aspektu, od začinjavca Divkovića u 16/17. stoljeću preko njegovih nastavljača u 18. i 19. – ogromna je, a još uvijek neprepoznata.

No, ni jedan ni drugi element ne valja uzeti kao apsolutno integrativan; i u jednome i u drugome odslikala se bitna varijetetnost ove kulture i ovoga naroda. Jer, ni cijela tradicija napora i izuma u kodifikaciji jezika (sa svim svojim zabludama i zvjezdanim trenucima) do danas nije uspjela prevladati hrvatsku jezičnu stvarnost.

Konfesionalnost (ili u ovom kontekstu pre­ciznije: zapadnoevropsko, rimsko kršćanstvo) jeste bila faktor integracije; za to možda u cije­loj Evropi nema zanimljivijeg primjera od Bo­sne. Ali upravo Bosna je i primjer razlike, sa svojim neetabliranim katoličanstvom (termin Srećka M. Džaje); u njoj se, u višestoljetnom ne­gativnom djelovanju „granice između svjeto­va“, stvara pojedinačni i kolektivni, psihološki i povijesni, kulturni i politički profil franjevca i katolika-Hrvata uopće. Civilizacijski (u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne civilizacije), or­ganizacijski (u okviru Franjevačkoga reda i Katoličke crkve), nacionalno (u okviru hrvatstva) – taj profil zadobiva status varijeteta. On korespondira s cjelinom, ali je u odnosu prema njoj izrazito diferenciran. Crte te diferencira­nosti nisu tako jake da bi od varijeteta načinile poseban, drugi entitet, ali su dovoljno jake da se u toj korespondenciji prepoznaju kao nešto drugo.

Spomen relacije etabliranog i neetabliranog kršćanstva neizbježno otvara važnu temu hrvatske povijesti – klerikalizam. Do jučer, a sve od 1945, taj pojam isključivo je bio političko policijsko sredstvo vlasti; koristila ga je (kao, uostalom, i sve drugo) posve proizvoljno, ona­ko kako bi joj kad ustrebao u obračunu s ne­prijateljima. Bio je jedna od onih gubavih poli­tičkih krilatica, koja te, jednom zalijepljena na tvoj obraz, uz tvoje ime, činila gubavim zauvi­jek. U takvoj nakaznoj upotrebi riječ je unišla i u publicistiku, u znanost čak; no, to je posebno poglavlje povijesti naših sramota. („Spomeni­ka“ kakav je Magnum crimen Viktora Novaka u njoj je tušta i tma, a čišćenje tih gomila falsi­fikata bit će heraklovski posao).

Takva pojmovna ispražnjenost termina i politička i moralna ubitačnost prakse proizvo­dila je zanimljiv efekt – zastirala je, naime, stvarni pogled, ili pogled u stvar, kako hoćete. Čestita čovjeka degutirala je da samo i izgovo­ri riječ u njezinu stvarnom značenju.

Promjena, međutim, političkoga konteksta imala bi omogućiti normalan kritički pogled na tu pojavu, i što je još važnije, imala bi oba­vezivati na njega, ako se hoće aporija kulturne integracije vidjeti u svim relevantnim aspekti­ma. Metodičko i vrednosno razdvajanje duhovne, kulturne, intelektualne, narodnosne uloge vjere (i crkve), od klerikalizma kao stanja duha i političke prakse, ima u hrvatskoj intelektu­alnoj povijesti dugu tradiciju. Treba li podsje­ćati na sve važne njezine protagoniste, prije Starčevića i Kranjčevića, i poslije njih?

Dok se upotrebljavaju u kontekstu naci­onalne politike, pojmovi nacionalne kulture, povijesne tradicije – s prividom cjelovita zvu­ka – još i funkcioniraju. Politički. No, kad se počnu ovako raščinjavati – tipološki, sadržaj­no, idejno – cjelovitost se počne ukazivati kao fragmentiranost, monofonija kao polifonija, monokromija kao polikromija. Stanovište s kojega se ta pojava osjeća i ukazuje kao kazna, jest stanovište državno-političko. Ako je tačna tvrdnja s početka teksta, da su u hrvatskom slučaju svi dosadašnji projekti integracije nacionalne kulture bili brodolom, sad bi trebalo bi­ti jasno da je to zato što su svi bili – političko­ga karaktera. Politički projekt integracije nosi u sebi, tako reći po definiciji, jedan nagon, na­gon usredištavanja, redukcionizma, unifikaci­je. Centralizacija, dovođenje u red, ujednačava­nje! Fragmentiranost, polifoniju i polikromiju taj nagon osjeća kao sebi nepodložne osobine: odsutnost središta, kaotičnost, izmicanje kon­troli. Od te bolesti selekcionizma, svođenja na osnovnu, glavnu boju kulturno-nacional­noga daltonizma – pati sveukupna hrvatska intelektualna i politička povijest. Krajnji para­doks te atitude jest ovo: htijući biti integrativ­na, ona se praktično ponaša dezintegrativno, jer ne okuplja već izostavlja. Pospješuje sniža­vanje i zaborav vrijednosti, jer se u tome izo­stavljanju rukovodi svim mogućim kriterijima razlikovanja i odstranjivanja (nacionalnim, vjerskim, ideološkim, regionalnim, čistunsko-jezičnim), samo ne onima kulturi imanentnima – duhovno-estetskima.

O primjerima toga stava izazvanim intelek­tualnom bijedom, skučenošću horizonata ili, pak, političkom kriminalnošću i zadrtošću – neću govoriti. Toliko ih je da svatko pismen za sebe učas može napraviti zbirku u šetnji stolje­ćima, do danas. Kao najeklatantniji, uzimam onaj koji je najveličanstveniji u svojoj intelek­tualnoj superiornosti i moćnom erosu negaci­je. Krleža, kad piše Hrvatsku književnu laž! Kad jednom jedincatom književno-imperatorskom gestom baca van, kao truplo, cijeli povi­jesni korpus hrvatske književnosti, u ime – ipak, ipak, ipak! – jedne ideologije, makar i književne (iako ne samo književne). Krleža, ka­da konstruira „magistralu naše povijesti“: bogumili – Križanić – Kranjčević, čisteći povi­jest nemilice od svega što se tom pjesničko-ideološkom fantazmom od ceste ne kreće. Krleža, kada sanja o sređivanju naše povijesti egzak­tnom materijalističkom metodom i pokreće Enciklopediju, pa onda u njoj, primjerice, neki Milutin Baltić (sa slikom, molim!) dobiva veće značenje nego Matija Divković!

Ne govorim, dakle, o pigmejima, sitnim du­šama ili o političkim idiotima. Govorim o gi­gantu, o najvećem imenu hrvatske „kutije olovnih slova“ od Marulića do tko zna kad. Ako je, dakle, Krležu gonio taj demon selekci­onizma i redukcionizma (smijem li reći: čak sektaštva?), Krležu u kojega sve ima pokrićemoćne stvaralačke signature – kako li je taj demon poguban kad se javi i kad mu se omo­gući da prevlada kao prosječno stanje hrvat­skoga duha!

Što, dakle, s integracijom hrvatske kulture? Je li ona san i aporija, ili ipak virtualna mogućnost? Rekoh, pitanje je veće od mojega tek­sta i od mene koji pitanje ispisujem. Ali, ako je hrvatska kultura, ma što to bilo, povijesno i ti­pološki strukturirana varijetetno i policentrič­no, i ako je pitanje njezine integracije nerješivo po logici političko-državnog nagona (već i zato što je kultura, a dodatno zbog povijesno-političkih datosti) – onda bi, za početak, za novi početak, virtualnost valjalo početi otkrivati u drukčijoj vrsti sna. U kojemu neće glavni ranjavi motiv biti oblik i opseg političke mape, već u kojemu će se fragmentiranost ukazivati kao bogatstvo, polifonija kao suzvučje, polikro­mija kao temeljni princip kulture.

Dar, ne ka­zna.

Prometej