logo
bios

Novinarstvo u kriznim situacijama: Profesija koja se vraća svojim osnovama

Objavljeno prije 2 mjeseca . u pon, apr 6th, 2020

Da li je pandemija vratila vjeru u novinarstvo?

Autor: Lejla Turčilo / media.ba
Foto: Pixabay

2020. godina tek je u svojoj prvoj četvrtini, a već bez sumnje možemo odrediti riječ godine 2020: COVID-19. Pandemija virusa, koji je u potpunosti okrenuo naglavce naš dosadašnji način života, izazvao ogromne žrtve u najgore pogođenim područjima (uglavnom Evrope i Azije) i u (samo)izolaciju stavio većinu stanovništva, popraćena je i infodemijom lažnih vijesti uglavnom na društvenim mrežama, nepoznavanjem pravila krizne komunikacije kod zvaničnika, te ozbiljnom ugroženošću novinara-izvještača sa terena. U svim sferama danas traži se redefiniranje ključnih pojmova, ali i pristupa praksi, koje su do daljnjeg uslovljene novim načinom života. Novinarstvo, čini se, kao profesija „na drugoj liniji odbrane“ od virusa (na prvoj su, bez sumnje zdravstveni radnici – ljekari i apotekari, a na drugoj branitelji znanja i istine – učitelji, nastavnici, profesori, ali i novinari), po svojoj suštini ne traži niti nove pojmove, niti nove prakse – prije bi se reklo da traži povratak izvornim.

Još i prije pandemije i infodemije vodili smo rasprave o tome šta je danas novinarstvo.  No, o tome se uglavnom diskutovalo uslijed tehničko-tehnoloških promjena koje su podloga/podrška novinarskom radu, ali i uslijed promjena u samoj novinarskoj praksi koja je sa pojavom citizen journalisma postala sve više inkluzivna. Traži li 21. stoljeće promjenu definicije novinarstva i promjenu pristupa u obrazovanju novinara pitanja su koja smo postavljali u odnosu na promjene koje je u profesiju donijelo to 21. stoljeće, a koje su uglavnom kontekstualne, odnosno izvanmedijske i izvannovinarske. No, upravo nam krizne situacije, poput ove u kojoj se sad nalazimo, pokazuju da je to polazno pitanje, zapravo, strukturalno pogrešno, odnosno polazna hipoteza da promjene okruženja traže promjenu definicije novinarstva netačna. Drugim riječima, umjesto da se pitamo kako „prekrojiti“ definiciju novinarstva kako bi odgovarala današnjem vremenu (koje, eto, obilježava infodemija i pandemija), možda je vrijeme da se zapitamo kako izvesti definiciju novinarstva koja bi bila svevremenska i općevažeća, čak i u uslovima na kakave nismo navikli i koje čak nismo mogli predvidjeti i u Sci-Fi scenarijima, a kakve živimo danas. Umjesto traženja diferentia specifica novinarstva u krizama, možda je vrijeme da se usaglasimo oko postulata novinarstva koji su nepromjenjive i sveprimjenjive kategorije, koje novinara čine novinarem, bez obzira na okruženje u kojem radi, tehnologije koje koristi, izazove sa kojima se suočava. Pitanje, u tom kontekstu, dakle, nije: „šta je danas novinarstvo“, nego „šta je novinarstvo uopće“?

Visoko moralna osobna načela i odgovornost prema istini

U ovom pokušaju da napravimo kroki portret univerzalnog novinara i vrijednosti na kojima je zasnovano novinarstvo kao profesija, a kojih se on neminovno i bez izlike treba držati, nemoguće je (a bilo bi i kontraproduktivno) analizirati sve do sada postojeće definicije, s namjerom da se iz njih ekstrahira neka supstancijalna check lista koja čini novinara. No, možemo se, načelno, opredijeliti za razumijevanje uloge novinara kao svojevrsnog „prevodioca“ ili „tumača“: onoga ko prevodi stvarnost u percepciju javnosti, odnosno onoga ko procese, pojave i stanja u društvu tumači javnosti, kako bi se ona s njima mogla suočiti i prema njima odnositi na odgovarajući način. Ovako široko shvaćena društvena uloga novinara podrazumijeva i specifičnu društvenu odgovornost, a ona se odnosi, prije svega, na obavezu novinara da njegovo tumačenje maksimalno odgovara stvarnosti, odnosno ne bude selektivno niti obojeno ličnim, stavovima, stereotipima, predrasudama, ali ni izvanjskim utjecajima i pritiscima. Novinar nije, dakle, proizvođač informacija i trgovac proizvedenim, nego su-odgajatelj obaviještene, odgovorne i proaktivne javnosti, sposobne da se orijentiše i na odgovarajući način djeluje u okruženju u kojem živi i u tom kontekstu je njegova prosvjetiteljska i emancipatorska uloga krucijalna za svako društvo. Ovako postavljena definicija novinarstva univerzalna je, jer se u svom promišljanju novinarstva ne bavi metodama, tehnološkim osnovama, zanatskim postavkama profesije, nego njenom suštinom ili filozofijom, koja podrazumijeva visoko moralna osobna načela i etično postupanje, kao i visoko postavljenu ljestvicu odgovornosti, prije svega prema istini, a onda, posljedično prema onima kojima ta istina treba služiti, dakle javnosti. Možda se na prvi pogled čini da je ovdje riječ o teorijskom, odnosno filozofskom promišljannju novinarstva, no stvar je, zapravo, vrlo jednostavna prizovemo li u sjećanje Kvintilijana i stav da dobar govornik (danas novinar) ne može biti onaj ko nije dobar čovjek.

I upravo se u kriznim situacijama, poput ove u kojoj se nalazimo uslijed COVID-19, ova definicija novinara kao tumača i prevodioca stvarnosti, pokazuje krucijalno važnom. Upravo su novinari na terenu ti koji pomažu izolovanim građanima da razumiju novu situaciju u koju su došli, objašnjavaju im uzroke i posljedice onoga što se dešava i pomažu da se sa tim posljedicama nose na odgovarajući način. I dosadašnja su istraživanja pokazivala da se naša usmjerenost na medije i potreba za dobivanjem kvalitetnih informacija povećava u kriznim situacijama, ali je upravo COVID-19 pokazao koliko su i doslovno te informacije životno važne. Gotovo preko noći je bespoštedna borba za klikove, trgovina informacijama koje nisu od javnog značaja, nego tek trivijalna zabava za mase, stavljena u drugi plan, a veliki broj (i bez dubinske analize usudit ćemo se reći većina) medija se vratila (ili se pokušava vratiti) svojoj društvenoj odgovornosti i svojoj prosvjetiteljskoj i emancipatorskoj ulozi. Novinari na terenu rade u nemogućim uslovima, često izloženi opasnosti gotovo jednako kao i zdravstveni radnici, i sami usput učeći o situaciji koja nas je zadesila i o tome kako je prevazići, da bi onda bili u mogućnosti ispuniti svoje obaveze prema istini i prema javnosti i proslijediti nam informacije koje nama, običnim građanima, i bukvalno pomažu ostati živima i sigurnima. Griješe li neki u svemu tome? Bez sumnje, da, jer su i novinari tek ljudi. Ali, da su među najsposobnijim da se u kratkom roku mobilišu i adaptiraju u skladu s novim okolnostima to im se mora priznati. Da se u novonastalim okolnostima i novinarstvo „vraća na tvorničke postavke“, odnosno vraća moralnim i etičkim načelima, možda je prerano i preoptimistično za tvrditi, ali je svakako važno u ovom trenutku zabilježiti da potencijal za to postoji.

Ključne kompetencije novinara

No, vratimo li se teorijskim diskusijama o suštini novinarstva kao prvenstveno traganja za istinom, a novinara kao profesionalca odanog toj istini i odgovornog javnosti, na ovom se mjestu čini važnim i pokušati da demistificiramo i dvije, usudit ćemo se reći, lažne dileme kad je o novinarstvu riječ, a one se odnose na to šta dobar novinar uopće treba znati, te ko ga i kako tome može podučavati. U vremenu pandemije i infodemije to svakako nisu teme koje su u prvom planu, no u post-pandemijskom dobu vjerujemo da će biti od ključne važnosti. Također, bit će važno primijeniti i neke naučene lekcije sa početka 2020. i u kontekstu razvijanja kompetencija i edukacije novinara u koju ćemo, čini se, sve više uključivati i module vezane za kriznu komunikaciju.

Diskusija o tome šta su ključne kompetencije novinara uglavnom se svodi na pitanje teorijskih znanja i praktičnih vještina koje bi kompetentan novinar trebao imati i oko tog pitanja kontinuirano se „lome koplja“ i u akademskoj i u novinarskoj zajednici. Dok se, s jedne strane, novinarstvo smatra zanatom za koji su preduvjet prirođeni talenat i praktične vještine, sa druge strane se o njemu govori kao o intelektualnoj djelatnosti koja je zasnovana na širokom spektru znanja. No, ako novinare smatramo tumačima stvarnosti onda je ova dilema, zapravo lažna, jer takvim novinarima neminovno trebaju i talenat i znanje i vještine, ali i kontinuiran i naporan rad. Prvenstveno na sebi, a potom i u profesiji.

Da li, pak, one koji imaju određeni talenat i žele steći znanja i vještine da se bave novinarstvom za profesiju treba pripremati kroz formalno ili neformalno obrazovanje? I ovo je, suštinski pogrešno pitanje, odnosno lažna dilema, koja dijelom proizlazi iz gore opisane pogrešne dihotomije znanja i vještina kao preduslova bavljenja novinarstvom. Formalno obrazovanje uglavnom se posmatra kao ono koje nudi (pre)teorijska znanja, a neformalno kao ono koje je usmjereno većinom na praktične treninge, što je generalizacija bez činjenične osnove. Niti je svo formalno obrazovanje novinara bez prakse, niti je neformalno obrazovanje lišeno teorijskih postulata. Čak i da jeste tako, ako smo se složili da novinarima trebaju i teorijska znanja i praktične vještine, kombinirane sa visokim etičkim vrijednostima, jasno je da formalno i neformalno obrazovanje novinara trebaju biti komplementarni. No, ono što je možda najvažnije: trebaju biti kontinuirani. Ako su neke od ključnih novinarskih uloga u društvu interpretacijska, orijentacijska i edukacijska, da bi ih na odgovarajući način ispunjavao novinar, prije svega, mora biti onaj koji kontinuirano uči, stalno propituje i iznova razumijeva svijet oko sebe.

Traganje za istinom i vjera u novinarstvo

Upravo je COVID-19 kriza pokazala kolika je važnost široke naobrazbe novinara i njihovog općeg znanja (da bi ispunjavali funkciju ne samo informisanja, nego i interpretiranja stvarnosti za javnost, orijentacije te javnosti u novonastaloj stvarnosti i edukacije javnosti kako da se nosi s njom), ali i koliko su važne njihove vještine u kriznim situacijama (od doslovno snalaženja za preživljavanjem do snalaženja u dolasku do pouzdanih informacija od zvaničnika koji se, u većini, još uvijek nisu najbolje snašli u diseminaciji adekvatnih informacija). U tom kontekstu, ne samo da je nepotrebno u budućnosti razmišljati kako i u kom sektoru (formalnom ili neformalnom) treba obrazovati novinare, jer je sasvim jasno da ishodi tog obrazovanja, odnosno kompetencije novinara mogu da se razvijaju samo integrisanim pristupom i formalnog i neformalnog sistema. Epidemiološka kriza sa kojom smo suočeni, u ovom će kontekstu, bez sumnje nametnuti neke dodatne vještine i znanja koja novinarima trebaju u kriznim situacijama i to je, sasvim sigurno, novo područje u kojem ćemo trebati dodatnu naobrazbu.

Kažu da je svaka kriza istovremeno i šansa. Za sada novinarstvo i novinari tu šansu, u većini, izvrsno koriste da se vrate svojim osnovama. I koliko se nadamo da kriza neće potrajati, toliko se i nadamo da profesionalni pristupi kakve vidimo kod mnogih kolega ovih dana hoće.

U konačnici: etična, odgovorna, široko obrazovana, intelektualno zapitana, kritički orijentisana, misleća, istini odana, javnosti odgovorna i vješta u metodama i pristupima – sve su to atribucije osobe koja pretendira biti novinar. I mada se na prvi pogled može učiniti da tražimo nemoguće, odnosno u svom imaginariju kreiramo nadčovjeka dostojnog profesije, vjerujem da svako od nas koji ovih dana pratimo medije i oslanjamo se na informacije koje nam „isporučuju“ novinari sa terena, ali i svako od nas koji smo i prije pandemije u svom svakodnevnom životu i radu bili „oslonjeni“ na informacije iz medija, u tim je medijima prepoznao nekog ko posjeduje ove osobine i čije tumačenje i „prevođenje“ stvarnosti može smatrati relevantnim. Bez te vjere u postojanje novinara kojima je traganje za istinom u ime i u interesu javnosti misija (a ne novinara koji tek zanatski „kroje“ informacije po nalogu i u interesu moćnika i koji trguju našom pažnjom i lakovjernošću), ali i bez vjere u novinare kao, prije svega, kvintilijanski dobre ljude, ništa nema smisla. Ni sama profesija. Ni življenje u dobu COVID-19.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh