AUTOR: MARKO VUČETIĆ
Previše smo puta čuli kako je povijest učiteljica života, ali smo se, isto tako, previše puta osvjedočili da mnogi nisu u stanju učiti iz iskustava drugih.
Povijest je stoga učiteljica života malobrojnim učenicima, onima koji se nalaze izvan poznatog instinkta teritorijalnosti ili snažne potrebe da žive u umišljaju kako su oni vlasnici prostora, vremena i iskustva.
Učiti iz iskustva drugih, ne znači druge nemoćno voajerski promatrati, nego razumjeti što se drugima dogodilo bez potrebe da se ponavljaju njihova iskustva. To mogu samo ljudi koji misle na razini principa. Takvi ljudi uče iz povijesti.
Učiti iz povijesti ili shvatiti pročitani tekst, neovisno koje područje stvarnosti taj tekst opisuje, znači biti u mogućnosti istinski osjetiti život, onaj život koji baš tebi pripada jer nije opisan u niti jednoj knjizi.
Oni koji to nisu u mogućnosti, čak i kada pročitaju poneki tekst, život provedu u bolnom igranju uloga, odnosno u blijedom ponavljanju onoga što se već dogodilo i što je opisano.
Takvi djeluju instinktivno, traže pojedinačna iskustva ili pojedinačno iskustvo, da bi potom stvorili bezrazložni umišljaj kako su oni ti koji gospodare svijetom jer su negdje bili i nešto učinili, neovisno o tome što su mnogi prije njih tamo bili i isto to učinili.
Umišljaj im treba kako bi sebe drugima prikazali kao gospodare iskustva koje im je omogućio instinkt teritorijalnosti. Negdje su bili, nešto su tamo napravili i sada negdje drugdje dolaze kako bi drugima mogli opisati to što su napravili. Riječ je, dakle, o voajerima vlastite nutrine kako bi se formirao lik pred drugima.
Individualna iskustva, kada su izvan domašaja instinkta teritorijalnosti, nemaju potrebu biti komunicirana drugima. Osoba nije voajer sebe same, nego biće relacija koja se, u bitnom, ostvaruje u intimi.
Relacije nam služe kako bismo uspostavili komunikaciju s drugima, ali i, još više, kako bismo sačuvali vlastitu intimu. Povijest nas tome uči. Čovjek koji nema intime, ostaje bez vlastite bitnosti.
Ono što je drugima neprispodobivo, daje nam mir. To je naš istinski, originalni, neponovljivi egzistencijalni sadržaj, potpuno lišen instinkta teritorijalnosti.
Instinkt teritorijalnosti ponajbolje je opisao Hans Magnus Enzensberger slikom o putnicima u kupeu vlaka. Možemo zamisliti dva putnika koja su, pukim slučajem, po svim pravilima sustava i voznog reda, dakle u potpuno zatvorenoj i od drugih isplaniranoj stvarnosti, prvi ušli u kupe vlaka.
Niti je vlak njihov niti upravljaju vlakom niti o njima išta na tom putu ovisi, ali oni to ne znaju, oni, u susretu s praznim prostorom, misle da im se nešto autentično događa. Našli su se prvi u kupeu i njima je to sasvim dovoljno da pokrenu mehanizam umišljaja bitnosti i prvenstva. Kupe je, ako njih pitate, samo njihov.
Kada, nakon nekog vremena, u kupe uđu drugi putnici, prema njima će se ovaj dvojac umišljaja bitnosti odnositi neprijateljski. Neprijateljstvo proizlazi iz instinkta teritorijalnosti koji je ovaj dvojac razvio kada je ušao u prazni kupe. On je tada postao njihov kupe, odnosno njihov teritorij, a novi putnici su postali neprijatelji koji im nešto žele oduzeti.
Zanimljivo je da će i novi putnici, koji su u odnosu na njih novopridošlice i uljezi, reagirati kao i oni kada u kupe uđe treća generacija putnika. Razvit će neprijateljstvo prema novopridošlicama, a sebe će početi promatrati kao one koje imaju više prava na teritorij kupea.
Ljudska povijest je prepuna neosviještenih starosjedilaca i novopridošlica, jer da se osvijeste, shvatili bi da su svi zarobljenici teritorija, odnosno kupea koji im posreduje iluziju bitnosti.
O instinktu teritorijalnosti napisane su knjige, može ga se razumjeti i može ga se prepoznati u mnogim situacijama u kojima se nešto, ali i nekoga, doživljava kao teritorij koji nekome pripada.
Da je povijest uistinu učiteljica života, onda bi nas ona naučila kako da se kultiviramo i kako da nadiđemo umišljaj bitnosti putem instinkta teritorijalnosti.
Ako roditelji djecu doživljavaju kao njihov teritorij ili posjed, djeci će napraviti nesagledivu štetu. Roditelji koji djecu promatraju kao teritorij, smatraju da su oni ti koji imaju isključivo pravo oblikovati djecu kako oni to žele. Naravno da nemaju, jer djeca nisu teritorij.
Takvi roditelji u umišljaju, a zapravo zarobljenici besmislenog kupea izvitoperenog roditeljstva, borit će se protiv toga da djeca usvoje i neke druge vrijednosti.
Zbog toga se naši roditelji iz kupea bore protiv uvođenja građanskog odgoja. Oni ne žele da im neki drugi putnici djeci kažu neke druge istine, pa makar te istine bile istine o demokraciji, različitosti, slobodi, vladavini prava i poštivanju ljudskih prava.
U kupeu umišljaja bitnosti nalaze se i političari koji brane istine koje su oni iskusili, iako su ih prije njih iskusili mnogi drugi. Takvi nude sebe i vlastito iskustvo kao politički sadržaj. To su političari iz kupea.
Njihovi neprijatelji su neki drugi političari s nekim drugim iskustvima, odnosno oni koji se nalaze u kupeu u kojem bi se oni trebali nalaziti. Nebitno je kako se naziva taj kupe, bitno je da je riječ o kupeu.
Mi nemamo Vladu ili Sabor, mi imamo kupe s putnicima bez sadržaja koji smatraju da im je iskustvo posredovano instinktom teritorijalnosti odnosno pukom činjenicom da su se zatekli u nekom prostoru.
Hrvatska je politički nekultiviran prostor. Da smo kultivirani, shvatili bismo da gotovo i da nema nekih bitnih programskih razlika između naših političkih stranaka, a te razlike bi nužno trebale postojati, jer se političke stranke ne razlikuju po imenu, nego po političkom programu.
Proučio sam programe nekoliko naših stranaka. Razlike su uistinu minimalne. Mi, zapravo, nemamo političke stranke. Mi imamo ljude zarobljene instinktom teritorijalnosti. Oni žele, na temelju istog programa, ući u politički bitan kupe i tamo glumiti starosjedioce.
Zar svaka nova generacija saborskih zastupnika, uz neke iznimke koje treba pohvaliti i podržati, nije ista ili gora od prethodne generacije? Je.
Zar duh Ivana Pernara nije zaposjeo novopridošle putnike u kupeu kojeg nazivamo Hrvatski sabor i pretvorio ih u starosjedioce koji su neprijateljski raspoloženi prema novopridošlicama u kojima se nalazi klica istog tog duha?
Zar Tuđmanov duh nije opsjeo i novopridošlicu na Pantovčaku i pretvorio ga u starosjedioca? Jest.
Ovo je jedan kupe instinkta teritorijalnosti. Samo to i ništa niže, jer od instinkta teritorijalnosti ništa niže i ne postoji.
autograf.hr
