Kad je riječ o zlu vlastitih kolektiva, vjerski vođe se povlače u „zavjetnu šutnju“, a kad je riječ o zlu drugih, onda konstantno lamentiraju
Ovim tekstom Drago Bojić počinje pisati redovnu mjesečnu kolumnu za Prometej.ba.
Na službenoj stranici Mitropolije Dabrobosanske i na službenoj stranici Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine ne može se pronaći vijest da je mitropolit Hrizostom istupio iz Međureligijskog vijeća. Tu vijest su prenijeli drugi mediji, navodeći pritom da je mitropolit Hrizostom 3. veljače obavijestio članove Skupštine Međureligijskog vijeća BiH da s 31. siječnjem prekida članstvo dok vijeće „ne ozdravi“. Mitropolita Hrizostoma, prenose mediji, najviše je pogodila „zavjetna šutnja“ Međureligijskog vijeća o incidentima u Sarajevu u kojima su vrijeđani i napadani pripadnici srpskog naroda.
Mitropolit dabrobosanski Hrizostom navodi više razloga zbog kojih ne želi sudjelovati u radu Međureligijskog vijeća. Ponajprije, Međureligijsko vijeće nije reagiralo kad su državljanima Srbije prilikom turističkog posjeta Sarajevu oštećeni automobili. Nije reagiralo ni kad su napadnuti roditelji djece na dječjem međunarodnom malonogometnom turniru na Ilidži, a nije osudilo ni navijački ispad djece kluba iz Splita koji su skandirali „Ubij Srbina!“. Mitropolit Hrizostom prigovara Međureligijskom vijeću BiH i zbog uplitanja njegovih članova u izborne i pravosudne procese u BiH. Žali se i na šutnju Vijeća na uvredljive hutbe (propovijedi) vjerskih službenika Islamske zajednice BiH. Spominje Hrizostom i neprimjereno ponašanje dječaka iz Krajine kod Cazina koji su također uzvikivali pogrdne riječi – „Ubij Srbina!“. Zbog svega nabrojanog, mitropolit Hrizostom traži da se Međureligijsko vijeće BiH vrati na „izvorne principe i postane aktivni pokretač zajedništva i dijaloga i moralni koordinator dobrih i susjedskih odnosa“ te bi u tom slučaju razmotrio mogućnost povratka u Vijeće.
Da u Međureligijskom vijeću Bosne i Hercegovine ima iskrenog dijaloga, međusobnog povjerenja, suradnje i brige jednih za druge, ono bi osudilo uvrede i napade na pripadnike srpskog naroda u Sarajevu, zbog toga što takve incidente uvijek treba osuditi, a tim više što takvi incidenti kod manjinskih skupina, u ovom slučaju sarajevskih Srba i pravoslavaca, izazivaju strah. Uvredljive i diskriminirajuće propovijedi muslimanskih vjerskih službenika ili bilo kojih drugih vjerskih službenika, Vijeće također uvijek treba javno osuditi, tim više jer se izgovaraju u svetom prostoru.
Upadno je da mitropolit Hrizostom u javnosti reagira samo i isključivo kad je riječ o lošim postupcima pripadnika drugih Crkava i vjerskih zajednica, a nikada o svojim vlastitim i o postupcima pripadnika Srpske pravoslavne crkve. Tako je i prije tri godine, oštro i neprimjereno službi koju obnaša, reagirao protiv mise za nastradale na Bleiburgu, prekidajući pritom odnose s Vrhbosanskim ordinarijatom. O toj misi pisali su u svibnju 2020. godine mnogi, uključujući i potpisnika ovih redaka. Razboriti ljudi, iako je takvih (bilo) vrlo malo, konstatirali su da misa i molitva za pokojne po sebi ne bi bila sporna da nije organizirana u suradnji s opskurnom organizacijom Počasnim bleiburškim vodom koja njeguje romantičarska sjećanja na ustaški pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Od mitropolita Hrizostoma ipak bi se očekivalo da prema stradanju ljudi na Bleiburgu i drugim mjestima diljem Jugoslavije, bar prema civilima, nevinima i maloljetnima, pokaže više ljudskog i vjerničkog pijeteta.
Propusti Međureligijskog vijeća BiH koje mitropolit Hrizostom taksativno nabraja ipak nemaju toliku težinu kao što su njegovi propusti ili propusti njegovog prethodnika, šibenskog „balvan-vladike“, pokojnog mitropolita Nikolaja Mrđe (1927.-2015.) koji je službu dabrobosanskog mitropolita obavljao od 1992. do 2015. godine. Ni jedan od njih nikad nije osudio zastrašujuća stradanja sarajevskih građana u gradu u kojem stoluju. Mogao je Hrizostom, primjerice, osuditi ovogodišnju neustavnu proslavu Dana Republike Srpske u Istočnom Sarajevu koju su mnogi Sarajlije doživjeli kao namjerno osmišljenu provokaciju i ponovno iživljavanje na ratnim žrtvama. No, Hrizostom se sakrio u „zavjetnu šutnju“.
Međureligijsko vijeće BiH neće i ne može „ozdraviti“ dok ne „ozdrave“ vjerski vođe i vjerske zajednice koje su članovi tog Vijeća. Mogao bi metropolit Hrizostom započeti proces „ozdravljanja“ Srpske pravoslavne crkve bar na onom dijelu na kojem je on zakonodavna, sudska i izvršna vlast, i tako vlastitim primjerom pokazati kako (se)„ozdravlja“ jedna vjerska zajednica. No, ni Hrizostom, kao i većina njegovih kolega episkopa i sveštenika, na čelu s patrijarhom Porfirijem, nikada ne propituje ponašanje Srpske pravoslavne crkve u ratu, a i u miru nastavlja podržavati i održavati velikosrpski nacionalizam koji se uvukao gotovo u sve pore Srpske pravoslavne crkve.
Patrijarh Porfirije, mitropolit Hrizostom i većina vladika i sveštenika Srpske pravoslavne crkve ponašaju se kao da ništa ne znaju o velikosrpskim ratovima devedesetih godina, kao da se nisu dogodili u nebo vapijući zločini, uključujući i genocid u Srebrenici, kao da je Republika Srpska „Božje delo“, a ne politička tvorevina nastala na etničkom čišćenju. Riječ je o stravičnom ignoriranju činjenica, o nemoralnoj „zavjetnoj šutnji“, o „bezbožnom indiferentizmu“ koji se maskira raskošnim liturgijskim obredima, pobožnim crkvenim pjesmama i mirisima tamjana.
Fra Marko Oršolić, poznati bosanski franjevac, pionir multireligijskog dijaloga na ovim prostorima, koji je već 1991. godine, pred početak rata, osnovao udruženje građana Internacionalni Multireligijski Interkulturni Centar (IMIC) – Zajedno, okupljajući devedesetih godina oko te ideje stotine i tisuće ljudi različitih vjerskih, nacionalnih i svjetonazorskih pripadnosti, s posebnim naglaskom na mješovite brakove, konstantno je govorio (i danas govori) „da se ljudi po vjeri razlikuju, a ne dijele“. To vjerski vođe na ovim prostorima uglavnom ne prihvaćaju kao temeljni orijentir međureligijskog dijaloga i zato se događalo i događa da taj dijalog ostaje samo na deklarativnoj i manifestativnoj razini.
Međureligijsko vijeće BiH, koje su 1997. godine osnovali ondašnji reis Islamske zajednice Mustafa Cerić, mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mrđa u ime Srpske pravoslavne crkve, kardinal Vinko Puljić u ime Katoličke crkve i Jakob Finci u ime Jevrejske zajednice u BiH, formiralo je u međuvremenu i Mrežu odbora za međureligijsku suradnju (OMS u BiH) s podružnicama i odborima u 15 bosansko-hercegovačkih gradova. Radi ljudi koji su angažirani u Međureligijskom vijeću BiH i njegovim podružnicama treba reći da su realizirani mnogi važni i dobri projekti na regionalnim i lokalnim razinama.
Vjerojatno bi međureligijski dijalog u ovih četvrt stoljeća otkako postoji Međureligijsko vijeće BiH i više i bolje zaživio da ga nisu kočili upravo vjerski vođe koji su bili ili su sada u tijelima Vijeća i koji se trude da međureligijskog dijaloga bude što manje ili tek toliko da se nijednoj vjerskoj zajednici ne može prigovoriti da je previše otvorena prema drugima. Zato je vjerskim vođama važno držati pod kontrolom međureligijski dijalog i međureligijsku suradnju vjernika laika, kako se ne bi dogodilo da se ti ljudi zbliže i sprijatelje.
Postupci i javni istupi vođa vjerskih zajednica u BiH najviše onemogućavaju međureligijski dijalog. Njihova međusobna prepucavanja i optuživanja, skandalozne propovijedi i politički govori na mjestima stradanja, šovinistički istupi protiv drugih vjera, negativno djeluju i na odnose njihovih vjernika i kvare njihovu duhovnost i i vjeru. Suvremeni bosansko-hercegovački vjernici, bili oni kršćani (katolici, pravoslavci), muslimani ili židovi, da spomenemo vjere čiji su predstavnici i osnovali Međureligijsko vijeće BiH, konstantno se nalaze pred velikim iskušenjem: kako osobnu vjeru sačuvati od nevjere institucije i zajednice kojoj se pripada, i kako ostati dijelom zajednice vjernika, a pritom ne izdati vlastitu ljudskost i moralnost.
„Zavjetna šutnja“ na koju se Međureligijskom vijeću BiH žali mitropolit Hrizostom, upravo je opće mjesto Srpske pravoslavne crkve koja nikad, ni u ratu ni nakon rata, nije kritički progovorila o zločinima velikosrpskog režima čiju je osvajačku politiku velikim dijelom podržavala. Kad je riječ o zlu vlastitih kolektiva, vjerski vođe se povlače u „zavjetnu šutnju“, a kad je riječ o zlu drugih, onda konstantno lamentiraju.
Drago Bojić, Prometej.ba
