Kada se dođe u Tursku, prvo što stranci primijete su crvene zastave s polumjesecom na svakom ćošku. Na prvi pogled, može se steći utisak da je riječ o zemlji s izrazito visokom nacionalnom sviješću. Stvarnost je, međutim, mnogo složenija. Historija pokazuje da Turci nikada u potpunosti nisu upravljali svojom zemljom. Određene vanjske sile decenijama su presudno utjecale na politički kurs države, često koristeći vojne udare i političke intervencije da je održe na njima željenom putu.
Ideja da je laž „najjače srpsko oružje“, koju je formulirao savjetnik svih srpskih zločinaca Dobrica Ćosić, često se tumači kao srpski politički princip. Manje je poznato da su Srbi ovu metodu preuzeli od Turaka, čija je historijska politička praksa u velikoj mjeri bila zasnovana na instrumentalizaciji mita, simbolike i selektivne istine kao zamjene za stvarnu institucionalnu snagu. Kada država nema stabilne institucije i dugoročno planiranu ekonomsku strategiju, pribjegava simbolici, vizuelnom patriotizmu i historijskim narativima da bi kompenzirala vlastitu nemoć. More zastava, retorika o veličanstvenoj prošlosti i stalno prizivanje osmanske ostavštine postaju mehanizmi kompenzacije, dokstvarna moć ne postoji. Nemoć da urede svoju zemlju Turci su našli u navodnoj brizi za osmanskim teritorijama na koje nemaju pravo, jer su upravo Osmanlije krive za sav današnji nered na tim prostorima.
Turska je nekada bila uređena država sa demokratskim institucijama i razvijenim obrazovanjem. Danas, pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana, Turska je svedena na zemlju trećeg svijeta: autoritarna, ekonomski oslabljena, sa urušenim obrazovnim sistemom i ograničenim građanskim slobodama. Politička polarizacija stvara društvenu napetost, dok obični Turci čekaju šengen vize duže nego mnoge afričke zemlje. Izmišljena nalazišta gasa i lažni napredak u vojnoj tehnologiji služe prije svega unutrašnjoj legitimaciji, a ne realnoj sposobnosti države da upravlja sobom ili pruža pouzdanu podršku drugima.
Istovremeno, Erdogan aktivno učestvuje na strani određenih vanjskih sila u oblikovanju poretka na Bliskom istoku, često na brutalne načine, dok istovremeno priča priče o islamskoj solidarnosti i zaštiti muslimana. Rat u Siriji predstavlja najbolji primjer ove dvostruke politike: turska intervencija, podrška određenim frakcijama i istovremeni diplomatski narativ o brizi za sunitsko stanovništvo pokazuju kako simbolička retorika služi vanjskoj legitimaciji dok stvarna politika prati geopolitičke interese određenih vanjskih sila.Koliko Erdogan zapravo ne može pomoći Bošnjacima najbolje se vidi na primjeru Gaze – stalno o tome govori, a rezultat je uništena Gaza do temelja.
Turska i dalje u potpunosti zavisi od Zapada, a Erdoganova strategija postavlja temelje za moguću reorganizaciju regiona nakon razbijanja Irana. Najnovija dešavanja na sjeveru Sirije jasno pokazuju da je Erdogan, u dogovoru s vanjskim silama, spreman Iranu primijeniti iste strategije pritiska i destabilizacije koje je dosad koristio prema svim drugim susjednim državama.Razbijanje iranskog utjecaja učinilo bi Tursku sljedećim kandidatom za geopolitičku podjelu, a Erdogan je pažljivo izgradio strukture i saveze koji tu mogućnost čine realnom.Fetullah Gülen, PKK i Erdogan mogu se posmatrati kao različiti produkti iste geopolitičke i ideološke „kuhinje“.
Skoro pet miliona Bošnjaka danas živi u Turskoj, ali SDA nikada nije pokazala niti imala strategiju da vrati državljanstvo starim Bošnjacima u Turskoj, potomcima onih koje su četnici otjerali tamo. Povratak državljanstva tim ljudima mogao je biti ključan za oporavak demografske slike Bošnjaka nakon rata, ali ova prilika je sistematski propuštena, ostavljajući generacije izvan matične zemlje i bez institucionalne veze sa domovinom.
Europa gleda na Erdogana s dubokom sumnjom. Svako njegovo pominjanje Srebrenice ili Bošnjaka stvara ogromnu štetu jer Bošnjaci nisu samo narod s traumatičnom historijom, već i evropski narod sa vlastitim institucijama i pravnim legitimitetom. Politički narativi koje Erdogan koristi mogu za Bošnjake imati katastrofalne posljedice, jer svaki pokušaj instrumentalizacije našeg identiteta u inostranim očima oslabljuje naše pozicije i legitimitet. Bakir Izetbegović i svi drugi bošnjački lideri trebaju jasno shvatiti da jedina strategija opstanka i jačanja Bošnjaka u Evropi leži u direktnoj diplomatskoj aktivnoj politici: sastancima sa svim relevantnim evropskim liderima, ljevičarima i desničarima, stalnim ponavljanjem naše historijske istine i izgradnjom trajnih prijateljstava sa europskom političkom elitom.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
