Nema zemlje koja toliko novca izdvaja za porodicu kao što to čini Njemačka. Rezultat je jedna od najmanjih stopa nataliteta u svijetu. A to dovodi samo do jednog zaključka, smatra autorka DW-a Žang Danhong.
Svijet je nepravedan: dok Kinezi već decenijama moraju da plaćaju kazne kada dobiju drugo dijete, njemačka vlada zasipa građane novcem da bi konačno dobili više djece. Kada se saberu sve stavke, državna politika prema porodici svake godine košta 200 milijardi evra. Vlada velikim uspjehom smatra to što je natalitet u odnosu na 2015. porastao sa 1,4 na 1,5 djece po jednoj majci. Ali, kada se pažljivije pogleda, vidi se da srca političara griju prije svega migrantkinje – među Nijemcima je želja za potomstvom ostala podjednako mala.
Mene to ne čudi. Jer, ni dječji dodatak ni pomoć države roditeljima ne mogu da promijene temeljnu netrpeljivost njemačkog društva prema djeci. Za mene kao ženu koja je željela djecu, problem je počeo već u potrazi za partnerom; prvi Nijemac u kojeg sam se zaljubila nije želio da ulazi u dublje veze, sljedeći je bio homoseksualac, treći je imao fobiju spram djece.
Obilježeni strahom i sumnjom
Čega se njemački muškarac zapravo plaši? Da u slučaju nužde neće imati kome da vrati dijete? Da će u slučaju razvoda biti degradiran na nivo budale koja je u obavezi da plaća alimentaciju? I žene se muče pitanjima: jesam li izabrala pravog oca za moje dijete? Hoće li majčinstvo uništiti moje šanse da napredujem u karijeri?
Ranije sam mislila da su njemačke bojazni rezultat njihovog filozofskog gena – po načelu: pribojavam se, dakle – postojim. Sada znam da već čuveni „German Angst” bar u ovom slučaju znači stalno predočavanje najgorih mogućih scenarija kako bi se ugušio ljudski nagon za razmnožavanjem.
Zhang Danhong
Nedovoljno porodica sa mnogo djece
Znajući to, i sama činjenica da se jedan par uprkos svim rizicima i neizvjesnosti odučio za stvaranje potomstva već zvuči kao herojski čin. Ali, poslije dva djeteta je obično kraj. Tako to očigledno nalaže nepisana DIN-norma za porodice. Sociolog Martin Bujard korijene te pojave vidi u debati vođenoj 60-ih godina, „debati o disciplini u kojoj je kontrola nagona hvaljena kao vrlina”, rekao je on za nedjeljnik Cajt. Kada je anti-bebi pilula maksimalno olakšala tu kontrolu, više nije bilo opravdanja za velike porodice. Za ovog naučnika, glavni razlog za opadanje broja novorođenih u Njemačkoj nije to što neke žene nemaju djece, već to što nema dovoljno porodica sa mnogo djece.
I jedna druga norma nije baš podstakla žene da donose djecu na svijet: majke moraju da se vrate na svoje radno mjesto. Na kraju krajeva, feministkinje su se decenijama borile za to da žene mogu da se udalje od kućnog šporeta. Zakonodavac je roditeljima ček obećao mjesto u jaslicama – za djecu mlađu od tri godine.
Klackanje između dva ekstrema
Tako je samo u okviru jedne generacije Nijemaca došlo do promjene mišljenja. I dok sam ja kao mlada majka naučila riječ „nemajka” jer sam ubrzo poslije porođaja ponovo radila svoj posao, danas se na majke koje su sve vrijeme posvetile djeci – bar u velikim gradovima – gleda iskosa. Čemu uvijek ti ekstremi? Zašto se ovdje tako malo tolerišu individualne odluke koje ne odgovaraju nijednoj normi?
Nijemci ne samo što su zaljubljenici normi, oni su poznati i po svojoj ljubavi prema redu i poretku. Sve mora biti uređeno. U to spada i tiho ponašanje u javnosti, što se, kako izgleda, očekuje i od djece. Nigdje drugde ne vidim toliko namrštenih obrva kao kada u ovoj zemlji neko dijete počne da urla u tramvaju. Odmah se vadi cucla. Pošto su oba moja djeteta od samog početka sa gađenjem odbijala cuclu, uvijek sam vozila automobil kako bih izbjegla neprijatne situacije u gradskom prevozu.
Onaj ko misli da djeca bar na dječjem igralištu imaju pravo da galame, varaju se. Do 2011. su zvuci iz obdaništa i sa dječjih igrališta mogli da budu proglašeni za štetno djelovanje na okolinu i sudski zabranjeni.
Njemačko društvo se baš ne trudi da olakša život nama majkama. I pored toga, većina parova ne dozvoljava da im se uništi želja da dobije potomstvo, što je, opet, kobno. Jer, kao većina nikako ne možemo da dospijemo pod okrilje zaštite manjina. Kolike je kritike samo morao da istrpi zeleni političar Vinfrid Krečman kada se jednom usudio da pohvali klasičan brak, iz kojeg još uvijek nastaje većina djece. Poslužio se klasičnim repertoarom desničarske homofobne propagande, napisao je jedan komentator Tagescajtunga.
Bez djece da bismo spasavali svijet?
I neki iz mog esnafa vrše propagandu protiv djece. Tako jedna kolumnistkinja Špigela onlajn najprije opisuje probleme u Evropi: „Zakrčene ulice u Londonu, nedostatak stanova u Berlinu, nezaposlenost u Italiji”. Da bi potom optužila Evropljane da i pored toga što je Zemlja prekrcana – rađaju djecu. Njen prijedlog za rješenje: da se heteroseksualni Evropljani uzdržavaju od razmnožavanja, a da homoseksualni parovi usvajaju djecu iz Afrike.
U istu tikvu duva i poslednji izvještaj Rimskog kluba. Autori se zalažu da se ženama koje su rodile samo jedno dijete da premija od 80.000 dolara. Da se razumijemo: nisu li žene u industrijskim zemljama pogrešna adresa na koju treba da se obati onaj ko hoće da kontroliše prenaseljavanje svijeta? Ili sve ovo treba da bude samo kasna rehabilitacija kineske politike jednog djeteta po bračnom paru?
Autor Zhang Danhong
DW.DE
