Politička borba i socijalni inženjering – Smijemo glasati tek nakon što je sve već odlučeno
Važne inovacije, dugoročne strategije i velike operacije socijalnog inženjeringa oligarhija raspravlja iza zatvorenih vrata i u savršenoj tehno-birokratskoj izolaciji. Nakon toga se sve predstavi široj populaciji, uvijek pod krinkom plemenitih ciljeva od zajedničkog interesa, ali bez otkrivanja prave prirode, učinaka i krajnjih ciljeva svega onoga što mislimo da želimo. To je bio slučaj, primjerice, s procesom europskih integracija, s prijenosom suvereniteta, s reformama financijskog ekonomskog sustava, konačno i s eurom, bilo u zemljama u kojima je proces već dovršen ili tamo gdje ga treba privesti kraju, kao što je slučaj s Hrvatskom.
Dok se u prošlosti i zemljama koje imaju jake tradicionalne vrijednosti, kao što su islamske, ideološka mobilizacija masa koristila za prevrate, među kojima je Arapsko proljeće savršen primjer, u sadašnjem sustavu je slobodna i demokratska javna politička rasprava dopuštena, ili se barem može dogoditi, tek nakon što su reforme ostvarile sve ciljeve zbog kojih su uvedene, tako da javna rasprava i narodna politika, zvana “demokracija”, nikako ne mogu spriječiti željene učinke već ostvarenih ciljeva. Pojednostavljeno, problemi se od strane masovnih medija predoče javnosti i postaju predmetom rasprave, a možda i političke borbe, samo onda kada je igra završena i politička borba postaje bezazlena, štoviše beskorisna.
Ovo ima veze s jučerašnjim člankom o nasilju u revoluciji i ima li revolucionarnih promjena, kvalitativno i kvantitativno na bolje, bez nasilja, što su mnogi protumačili kao poziv na oružani ustanak ili proletersku revoluciju u vremenima, ako izuzmemo lumpenproletarijat, bez proletera.
Žuti prsluci su iznova otvorili pitanje mogućnosti provedbe nenasilne revolucije
Vraćajući se na temu, nekoliko puta kada se aktivirala narodna volja elite su bile prisiljene priznati volju naroda, ali samo za trenutak. Čak i Brexit ide u tom smjeru, iako prilično kaotično, jer je oko ovog pitanja podijeljena i britanska elita. Politika se predaje u ruke narodu gotovo u pravilu kada treba odlučivati o zastarjelim pitanjima. Proces se pokreće na umjetan način samo da bi ljudi imali oduška. Bore se da zatvore čelična brata kada je blago već pokradeno.
Tako je rasprava i politička borba o suverenitetu i euru pokreće nakon što su izgubljeni suverenitet i kada je euro već dao svoje učinke, razarajuće neke zemlje u korist dominantnih. Hoće li se Hrvatska izbjeći ovaj devastirajući proces? Tako je predvidjeti, ali je predajom suvereniteta Bruxellesu i pretvorbom Hrvatske narodne banke u “mjenjačnicu” posao već odrađen.
Hrvatska žuri u eurozonu iako je euro devastirao sve osim Njemačke i Nizozemske (PDF)
Naš usud je još tragičniji, zato što imamo primjere i iskustva zemalja zapadne Europe i svejedno stavljamo vrat na krvnikov panj, takoreći dragovoljno.
Iako je tad zapadna Europe ’60-ih, ’70-ih, ’80-ih i 90-ih godina u tehničkom smislu znala što je čeka, budući da su ekonomisti novca upozoravali da će blokiranje tečajeva između europskih valuta rezultirati učincima koje danas vidimo, sve do 2008. godine su svi mediji, političke frakcije, čak i javno mnijenje masovno bili za euro i za europske integracije. Informacije o njegovim očekivanim učincima bile su skrivane od javnosti.
U zemljama eurozone se vode populističko-suverenističke bitke protiv zajedničke valute, prijeti se da će se izvući iz eurozone, a sve rade tek sada kada se praktički nemoguće izvući iz njega, kao što je ribi nemoguće izaći iz vrše. Zapravo, svi oni koji su planirali izaći iz eura su odustali od projekta. To valjda nešto govori.
Opća populacija, obuzeta svakodnevnim poslovima,nekad i omamljena i nesposobna, fokusirana je samo na neposredna zbivanja. Tako je bilo i prije. Nikada nije predviđala učinke tehničkih reformi i primjećuje ih tek nakon što su ostvareni i kada posljedice osjećaju na svojoj koži.
Ali čak i tada je ljudima teško razumjeti uzroke. Informacije su dostupne samo onima koji to traže i mogu ih dobiti, ali njih je malo. Povrh svega nema koordinacije i masovne mobilizacije, ako je ne organiziraju političke stranke i ako masovni mediji ne počnu govoriti ljudima da problem postoji, da je ozbiljan i da se treba mobilizirati. Ali političari i mediji to rade kada je igra već gotova, jer su sve vrijeme bili dio igre i upućeni u sve procese.
To se u posljednje vrijeme vidi u slučaju protivljenja obveznim cjepivima, gdje je problem stvaran. Deseci tisuća ljudi su to dokazali, ali masovni mediji i političke stranke ljude nisu podsjećali na tu stvarnost. I danas to možemo vidjeti, dok laboratorijske analize pokazuju da u preparatima cjepiva zapravo nema imunizirajućih tvari, ali postoje mnoge toksične tvari i kontaminanti.
Cjepiva su sama po sebi korisna stvar, ako se dobro rade i dobro koriste, ali nametnuti industrijski pripravci izgledaju kao lažna, neučinkovita i štetna cjepiva. Budući da se ove tvari više puta ubrizgavaju u milijune djece, ova tema bi trebala biti predmet javnog informiranja i političke debate, ali politika i mediji to drže u tišini, jer je taj proces društvenog bioinženjeringa još uvijek u tijeku i ne smije ga se ometati.
U skladu s navedenim, u ovom trenutku to nije predmet javne političke rasprave, niti medijskog izvještavanja, već utišavanja, diskreditiranja i ismijavanja.
Informacije o glavnim inovacijama na kojima oligarhija danas radi, a koje će uskoro imati dramatičan utjecaj na živote stanovništva, odnosno društvenu i individualnu kontrolu kroz kemijske i biološke tvari u hrani, lijekovima, cjepivima, kao što se provodila biološka manipulacija u stočarstvu. Kada učinci postanu nepovratni, ljudi će početi govoriti o tome. Ako budu imali kapaciteta, znanja i slobodne volje da im to budu važne teme za raspravu.
Dakle, možemo se oglasiti ili izaći na birališta i glasati na referendumima tek nakon što je sve već odlučeno, bilo da je riječ o eurointegracijama, zajedničkoj valuti ili stvarima važnima za naš opstanak kao naroda.
U tom smislu je u generacijama prije nas ili danas među narodima narodi koji, na njihovu sreću, nisu dosegli razinu napretka kao zapadna civilizacija, ideološka mobilizacija masa bila i jeste moguća i pred njima su padali carevi, vlade i diktature. Europa se buni nakon pada zastora i posljednjeg čina.
N. BABIĆ – Logicno.com
