Brojnim srceparajućim napitnicama nasuprot, mnogo je više ljudi posljednjih stoljeća ubijeno zbog ljubavi (prema domovini, ideologiji i tako dalje), nego zbog mržnje – to je prava slika genocidne humanosti
Svjetska je javnost (ili, barem, njezina medijska reprodukcija) opet jednom zgrožena ratnim zločinima, od Ukrajine do Palestine (ostali ratovi su, kao i obično, ostavljeni po strani). Zbog fascinacije zločinima na trenutke su u drugi plan pali i ratni uzroci, raznoliki strategemi, kao i posebice omiljena razglabanja o oružanim inovacijama. Zgroženost je ubrzano stupnjevana do unaprijed zadanoga kategorijalnog vrhunca, genocida, pojma koji je, paradoksalno, već desetljećima zadužen za sadržajno pokrivanje – neizrecivoga.
Zato se prije navlastite rasprave o problemu svatko nalazi pred gotovo neizbježnom (možda: nepreskočivom) preprekom. Ono što se tehnizirano već naziva „praksom genocida“ obasiže toliko tako koncentriranih zločina da se ispravnom reakcijom čini spoznajno-moralna obveza koju, u konačnoj redukciji, na samome kraju Traktata dalekosežno formulira Wittgenstein: „Worüber man nicht reden kann, darüber muß man schweigen“ („O onome o čemu se ne može govoriti, mora se šutjeti“).
Doista se čini pristojno samorazumljivim ne razglabati odviše o najdubljim svinjarijama ljudskoga roda, posebice se nekako čini pogrešnim, čak perverznim, objektivirati ih, dakle: nepristrano prikazivati njihove uzroke, sama zbivanja i posljetke. Jer, naprosto, već i stilsko racionaliziranje ovakvih zbivanja kao da ih prikazuje nužnima, neizbježnima, u konačnici: nekom vrsti – bitno nepovijesne – elementarne nepogode protiv koje su ljudi uglavnom nemoćni. Uvriježilo se je stoga ostaviti „ponore ljudskosti“ onima koji nemaju obvezu susprezanja od emfatičnosti (pa, gdjekada, ni od patetičnosti) – umjetnici(a)ma. Uz to i dušebrižnicima (nekada pretežito svećenicima, danas pak poglavito psihologijskome ili psihijatrijskom pogonu).
Konačno, šutnja, ili prepuštanje problema „patologiji“, propušta pojmiti ključni metodički problem svakoga „stručnog“ pristupa „sociopatskim“ aktima i akterima (jer takvi su, po općoj pretpostavci, oni koji genocidno djeluju) – pitanje o samoj naravi normalnosti (od koje su otklonjeni počinitelji najtežih zločina). A normalnost je, zapravo, bitno statistička kategorija, uz to i neprijeporno vremenski promjenjiva. Stoga je očito nesuvislo istovremeno (a s pravom) proglašavati genocid bitnom značajkom suvremenosti i baviti se liječenjem „luđaka“ koji su počinili, povijesno nedvojbeno već normalizirana (pa ponekada i normirana) masovna zla.
Legendarna sintagma Hannah Arendt o „banalnosti zla“ cilja baš na progresivno normaliziranje genocidnih i inih zločinačkih postupaka u novijoj povijesti. Jer, genocidno je djelovanje moguće locirati i u Tursku i u Rusiju, i u Njemačku i u Bosnu i Hercegovinu, u Ruandu i u Kambodžu, u Palestinu i u Amazoniju, riječju u sve dijelove svijeta, u sve tradicije, vjere i kulture, u svjetonazorski različito legitimirane poretke i socijalne kontekste. Uzme li se, s danas prihvaćenim pojmovnim aparatom, u obzir i ranija, primjerice kolonijalna „predpovijest“, genocidnost se nalazi u prošlosti brojnih (posebice evropskih) nacija.
Otkako je Raphael Lemkin 1944. uveo u raspravu termin genocid više, doduše, nije bilo potrebe govoriti o „zločinu bez imena“, no pravni su, politički i – nikako na kraju – moralni problemi ostali sadržajem brojnih rasprava, to više što je termin vrlo brzo postao jednim od nosivih pojmova međunarodnoga humanitarnog prava. Iskustvo je, uz to, ukazalo na nedostatnu određenost odredbe koja proskribira nakanu uništenja „jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve“ (kako to određuje Konvencija OUN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.).
Neki sadržajni elementi koji proširuju genocidnu praksu izvan temeljne odrednice, npr. sovjetski „klasni genocid“, nisu bili navedeni u konvenciji (iako sam Lemkin u predavanju iz 1953. „Holodomor“ jednoznačno interpretira kao genocid). Očita je, pa i razumljiva, bila fasciniranost utemeljitelja Ujedinjenih nacija (i međunarodno-pravnoga poretka ustrojenoga nakon II. svjetskog rata) Hitlerovom politikom i njezinim posljedicama. To je dovelo i do nekritičkoga korištenja termina rasizam (dakako, s drugim vrijednosnim predznakom). Jer, III. Reich je bio sustavski usmjeren na eksterminiranje pripadnika(c)a skupine koju su nacisti (mnogo prije konstruktivizma suvremenih lijevih liberala) ideologijski konstruirali kao „židovsku rasu“. To se osjeća i u određenju genocida razumljenoga prvenstveno kao zločin protiv skupine ustanovljene po rođenju.
Baš se na ovoj sadržajnoj odrednici pokazuje bitan problem genocidnosti kao ljudske značajke. Ma koliko su mnoge osobine koje su tradicionalno smatrane ekskluzivno ljudskima ustanovljene i kod drugih životinja (od inteligencije do različitih organizacijskih kompetencija), jedna je specifičnost ljudskoga djelovanja, čini se, neupitna – kolektivističko odnošenje/sukobljavanje/kažnjavanje. (Npr., u široko raspravljanoj seriji eksperimenata, Katrin Riedl s Instituta za evolucijsku antropologiju Max Planck Instituta u Leipzigu, ustanovila je da čimpanze kažnjavaju one koji im kradu, ali ne i one koji kradu drugima).
Genocid je najradikalniji izdanak kolektivističkoga svjetonazora, uništavanje kolektiva u ime nosive vrijednosti (jačega) kolektiva. Individue ubijaju druge individue naprosto zato što su urođenici/e različitih skupina. Postupci masovnih ubojstava, deportacija, mučenja – koji su u ranijim razdobljima odista doživljavani kao svojevrsna elementarna nepogoda – danas su predmetom (gotovo) opće osude. Istovremeno, općeprihvatljiva (etno)nacionalna legitimacija suvremene države pretpostavlja svojevrstan identitet etničke skupine i državnog teritorija. Od širokoga prihvaćanja Wilson-Lenjinova shvaćanja „prava naroda na samoodređenje“, težnja za dalekosežnim državnim identitetom pučanstva i prostora nerijetko dovodi „barem“ do „etničkoga čišćenja“, a gdjegdje i do genocidnih čina (u posljednjem slučaju, u Gorskome Karabahu, jasno je demonstrirana razlika; u 48 sati taj je prostor „očišćen“ od preko 100000 ljudi – kako bi se izbjegao genocid).
Nasuprot neinteligentnim promatrači(ca)ma i, posebice opasnim, neinteligentnim vojskovođama, nema tu ničega životinjskog. A izraelski je ministar obrane Yoav Gallant 10. listopada aktualne ratne napore baš tako opravdao: „Oni su ljudske životinje i tako ćemo se spram njih ponašati“.
Pravo stanje, međutim, uvjerljivo pokazuje jedan stari, u mnogome nekorektan, ali poučan vic. U tom vicu pripadnik UNPROFOR-a (snaga OUN poslanih u Hrvatsku u devedesetima da „nadgledaju primirje“) piše svojima u Afriku (odakle je dolazilo mnogo unproforaca): „Ne razumijem ljude ovdje, toliko ubijaju, a ništa ne jedu“. Ma koliko to bilo strano brojnim (ne i svim) ljudskim civilizacijama, ubijanje ljudi zbog hrane, dakle preživljavanja, može imati nekakav smisao. Ubijanje zbog pripadnosti neprijateljskome kolektivu nema nikakva smisla, to je običan, besmisleni zločin. Koji, dakako, prestaje biti običnim kada se pritom radi o tisućama, pa i milijunima.
Genocid je, s onu stranu visokoparnih „nadahnutih“ fraza, bitna oznaka humanosti, naime: neporeciva specifičnost ljudskoga roda. U njemu se (srećom, razmjerno rijetko) iskazuje radikalna kolektivnost identiteta velikoga broja ljudi – najjasnije u protimbi spram neprijateljskoga kolektiva. Klasična se formula identiteta A=A u realnosti pervertira u popularnu formu A≠B. Pripadnik(c)e ne neprijateljske skupine ne ubijaju zbog mržnje, jer ih i ne znaju, nego zbog ljubavi (za domovinu, crkvu, ideologiju). Brojnim srceparajućim napitnicama nasuprot, mnogo je više ljudi posljednjih stoljeća ubijeno zbog ljubavi, nego zbog mržnje – to je prava slika genocidne humanosti.
Žarko Puhovski
Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 70, studeni 2023. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom
Drugi tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:
Zločinačka ćudorednost i politički moral
