Noam Chomsky: “Grčka je mogla slomiti bankare samo uz podršku drugih naroda južne Europe,…”
Noam Chomsky: “Grčka je mogla slomiti bankare samo uz podršku drugih naroda južne Europe, ali povijest nije pravocrtna linija”
Prošli vikend je u “Novoj školi u New Yorku” (New School di New York City) slobodni novinar Thomas Segantini intervjuirao poznatog američkog intelektualca Noama Chomskog.
“Oštre mjere štednje su bile politička odluka donesena u točno određene svrhe i one još nisu postigle sve željene učinke”, rekao je Chomsky u intervjuu kojega je u cijelosti objavio internetski magazin Jacobinmag.
Za krizu u eurozoni Chomsky je rekao: “Europske integracije su u nekim aspektima bile vrlo pozitivne, ali su zato bile štetne u drugima, osobito ako uzmemo u obzir činjenicu da su bile pod kontrolom iznimno reakcionarnih ekonomskih sila koje su nametnule destruktivne ekonomske politike, koje su u stvari oblik klasne borbe.”
Zašto u Europi na sve to nije bilo jake reakcije Chomsky kaže: “Pa, slabe zemlje se nisu udružile. Da je Grčka imala podršku Španjolske, Portugala i Italije, mogla je izdržati pritisak eurokratskih sila. Alexis Tsipras, čelnik Syrize, izabran je kao premijer Grčke s jasnim mandatom, ali je morao napraviti puno kompromisa zbog pritiska nametnutih od strane financijske elite, te je bio prisiljen provesti oštre mjere štednje. Kao što sam rekao, u slučaju Grčke, da je bilo narodne podrške Grčkoj iz drugih dijelova Europe, Atena je mogla izdržati juriš saveza eurokratskih bankara. No, Grčka je ostala sama i nije imala mnogo izbora.”
O mogućnosti izlaska Grčke iz eurozone Chomsky je i dalje vrlo skeptičan: “Postoje veliki ekonomisti poput Josepha Stiglitza koji misle da je Grčka trebala izaći iz eurozone i ne popustiti pred ucjenama. To je vrlo rizičan korak. Grčka je malo gospodarstvo i ne bi izdržala vanjske pritiske. Postoje ljudi koji kritiziraju taktiku Syrize i potporu koju je dobila, ali mislim da je zbog nedostatka vanjske podrške bilo teško pronaći opcije.”
Američki intelektualac ovdje naglašava nedostatak solidarnosti koja se trebala roditi među narodima južne Europe, jer su se samo tako mogli pokidati okovi nametnuti kroz oštre mjere štednje.
Konačno, zaključak kojega bi trebalo pročitati desetke puta: “Neoliberalne politike su povijesna regresija. Na primjer, većina stanovništva Sjedinjenih Država je prvo prošla razdoblje stagnacije, a u posljednja generacija razdoblje pada, što se nije dogodilo zbog ekonomskih zakonitosti. Jednako tako i mjere štednje u Europi nisu ekonomska nužnost. U stvari, one su ekonomska glupost. Međutim, to je bila politička odluka koju su donijeli oni koji zbog svojih preciznih osobnih ciljeva u vidu imaju određene projekte. U stvari, mislim da je to jedan oblik klasne borbe. Može se oduprijeti, ali neće biti lako. No, povijest nije pravocrtna linija.”
