Sav pritisak na promjenama Izbornog zakona i Ustava BiH skoncentriran je na političko Sarajevo.
Piše: Sead Numanović
Više je neodrživa i totalno kontraproduktivna politika lupanja na politička vrata Sarajeva, kad god se ruši država iz Banje Luke i (zapadnog) Mostara.
Kad god se Bosna i Hercegovina nađe u odsudnoj situaciji, međunarodna zajednica pribjegne oprobanom receptu – pritisku na političko Sarajevo.
Nebitno je gdje je krivac za krizu – zna se gdje je najmekše.
Već više od 20 godina to je tako.
Logika za tadašnja popuštanja bila je u tome da se – zarad stvaranja države u čemu su stranci ključni – prihvate i loše odluke. One će se, kako BiH bude napredovala k EU i kada uđe u taj blok, stvari “ispeglati”.
Ali ne samo BiH, već i cijeli region zapadnog Balkana, više od dvije decenije kasnije, samo su dalje od članstva u Uniju.
Ipak, nastavlja se po oprobanom receptu.
Dragan Čović potegne ručnu, kako bi u buri koju je napravio, neprimjetno proveo još neki svoj privatluk, sve se – od Vašingtona do Rima – sjati u urede bošnjačkih/probosanskih funkcionera.
Ubjeđuje se, udara na emocije, čak i prijeti.
Kažu da je Matthew Palmer radnu večeru s predsjednikom Stranke demokratske akcije, na kojoj je nadugo i naširoko pričano o promjenama Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine počeo ili “začinio” riječima:
“Tvoj je otac napravio ovu državu. Nemoj ti biti njen grobar”.
Šta god ko mislio o akterima ove crtice, poruka je baš teška, da ne upotrijebimo neku drugu riječ.
Razvila se cijela “visokosofisticirana” tehnika ubjeđivanja, hajmo ih nazvati kolokvijalno, bošnjačkih političara.
Prije nego će Valentin Inzko nametnuti izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavnici međunarodne zajednice u Sarajevu vršili su konstantan pritisak na bošnjačke političare da ne insistiraju da bivši visoki predstavnik napravi takav potez.
Lobiranje koje se odvijalo daleko od očiju javnosti, naišlo je na oštar odgovor diplomatskih predstavnika u BiH.
Istaknuti političari (a i neki novinari) upozoravani su da se radi o “mrtvom zakonu” prije nego li je on donesen. Govoreno je da se to što se traži od Inzka, ne može realizirati, da u entitetu FBiH već postoji jako slična odredba, ali da je ona neprovodiva…
I Inzko je bio pod žestokim pritiskom.
Kada je ipak odolio i iskoristio Bonske ovlasti, suočen je sa salvom kritika i brutalnih prozivki.
Čak ni oficijelne reakcije zapadnih diplomatskih predstavništava nisu uspjele sakriti nezadovoljstvo što je Inzko odolio, a političko Sarajevo odbilo pritiske (i ucjene).
Uvjeren sam da Bosna i Hercegovina u većini ambasadora ima istinske prijatelje.
Također, razumijem i da niko ne voli krizne situacije. Ljudska mi je, mada duboko pogrešna, rekacija da se “kriva Drina” ispravlja u Sarajevu, iako bar 90 posto kriza izazivaju politički centri u Banjoj Luci i (zapadnom) Mostaru.
Modus operandi Zapada i sada se sve jasnije vidi.
Sav pritisak na promjenama Izbornog zakona i Ustava BiH skoncentriran je na političko Sarajevo.
Ideja “legitimnog predstavljanja” nespojiva je s zapadnim demokratskim vrijednostima.
U Njemačkoj smo i sada, na netom završenim parlamentarnim izborima, vidjeli dalje povećanje broja “ne-nijemaca” u Bundestagu.
Izabrano je dvoje porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ima Iranaca, Nigerijaca, Sirijaca, sve više Turaka…
I to je sasvim normalno.
Kada sam prijatelja u Berlinu pitao koliko je muslimana izabrano u novi saziv Bundestaga, prvo je bio začuđen, a potom čak i uvrijeđen.
U Bundestag su Nijemci izabrali one za koje smatraju da ih na najbolji način mogu predstavljati.
Vjera, boja kože, porijeklo, ime… “balkanske su gluposti”.
A u Bosni i Hercegovini se od Sarajeva čak i u ime te i takve zemlje, traži da se “ne talasa” zbog negiranja genocida, ponižavanja žrtve…
Diplomatski predstavnici, pritom, zaboravljaju da su te kategorije ugrađene u cijelom nizu evropskih dokumenata koji se tiču uređenja Evropske unije.
Direktiva Evropske unije iz 2008. godine propisala je obavezu svim članicama da krivičnim djelom proglase širenje rasne i vjerske mržnje, ali i negiranje genocida i ponižavanje žrtava.
Zanimljivo je da je EU sedam godina kasnije, uspjela izlobirati da se svi politički lideri u Bosni i Hercegovini potpisima obavežu da će poštivati tu direktivu.
I? Šta sad?
Kada je negiranje genocida u Bosni i Hercegovini, kao i u svim drugim državama EU, postalo krivično djelo, od političkog se Sarajeva traže ustupci?
Neće proći!
Neće proći i usprkos tome što su na zapadnu priču nasjeli i neki bošnjački politički lideri.
Da! “Nije pošteno” da Bošnjaci Hrvatima biraju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Ne samo da nije pošteno. To je i opasno.
Ali, koji se ustupak traži od Banje Luke i (zapadnog) Mostara?
U Briselu se, horski mi tvrde sagovornici, svima već utroba okreće na stalnu priču Hrvatske o “legitimnom predstavljanju”. U dokumentima koji se usvajaju u multinacionalnim institucijama u tom gradu, te odrednice nema.
Zašto se na njoj onda insistira u Sarajevu?
A tek, kako je došlo do toga da jedna osoba, koja baš i nema neke političke uspjehe, tri puta nađe u stolici člana Predsjedništva BiH?
Kako sada stvari stoje, mogla bi zasjesti i četvrti put.
Jedan od odgovora mogao bi biti i u tome da je on tamo i na putu da opet bude tamo i zato što je to rezultat “rješenja” napravljenih na lomljenju najslabijih, odnosno onih kojima je do ove države stalo.
E neće proći ovog puta.
No pasaran!
Ne zato što je Sarajevo došlo pameti. Ne zato što je Sarajevo ovladalo nekim “političkim atomskim oruđem”… Već zato što je više neodrživa i totalno kontraproduktivna politika lupanja na politička vrata Sarajeva, kada se ruši država iz Banje Luke i (zapadnog) Mostara.
Hoće li četvrti nezasluženi mandat jednog čovjeka uništiti Bosnu i Hercegovinu?
Ili je uništava sistemska segregacija Bošnjaka na područjima gdje su u manjini, njihova potpuna obespravljenost iza Kozije Ćuprije kod Sarajeva i nakon Bulevara u Mostaru.
Da! Ni naše maslo nije za ramazana.
Da! I naši politički lideri i stranke prave katastrofalne greške, vlastiti interes redovno i uporno isturaju ispred državnog. Nisu ni ovi “naši” toliko manji neprijatelj Bosne i Hercegovine od onih u Banjoj Luci i (zapadnom) Mostaru…
Zato ih javnost sada s posebnom pažnjom pomnije prati.
Novopečenim sarajevskim političkim “liderima” najdraže je okomiti se na svoje. Neke od njih su i ti “svoji” pomno pravili.
Političke borbe su sasvim legitimne. “Klanje” među “svojima” uobičajeno.
No, rješenje koje se sada traži, kada su izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u pitanju, mnogo je veće i bitnije od “nije pošteno”. Uz rješavanje toga što odista nije pošteno, moraju se riješiti još neka bitna pitanja.
Ako toga nema, neka propadne i ovaj pokušaj.
Bolje i to nego da se za četiri ili pet godina ponovo hvatamo za glavu, ali i političke vratove, tražeći novo rješenje, jer je prethodno nevaljatno, a iznuđeno pritiscima samo na one kojima je do ove države stalo.
Politički.ba
