Sa stajališta kapitala čovjek ima samo upotrebnu vrijednost, stoga je on za njega rob(a).
Što je čovjek?
Jesu li Hrvati, Srbi, Bošnjaci i ini etnici svijeta, ljudi? U biološkom smislu, nesumnjivo, no u višem – onom duhovnom, filozofskom, etičkom, a nadasve humanističkom koje navješta da „Biti čovek, znači postajati čovekom“ – pitanje je krivo postavljeno. Umjesto čoporativno, valja biti postavljeno svakoj jedinki posebno, zahtijevajući i zasebni odgovor. Ovaj pak automatski implicira i pitanje o vrijednosti svakog pojedinca, jer kao što kompjuteri različitih vrijednosti silaze s trake, tako je i s ljudima koji „silaze“ iz znate već čega. U mladosti sam se nacionalno određivao Hrvatom, potom Jugoslavenom, a kad sam sazrio i shvatio da su sve to obične budalaštine, i ako nisi čovjek nisi ništa – postalo mi je posve nevažno. Pošto sustav eksplicitno zahtijeva da se odrediš jesi li mrkva, repa ili možda moljac, relativno svojevoljno postao sam neopredjeljen. U novonastaloj hrvatskoj demonkraciji, policijska službenica me prvo zabezeknuto gledala, potom desetak minuta vršljala po kompjuteru, rezultat čega je bila izjava do toga nema u softveru i da mogu biti samo „ostali“! Tako nisam baš siguran jesam li mimo volje svrstan u skupinu ljudi, pasa, alata za obradu drva ili vanzemaljaca, a još manje koje vrste i podvrste. Kad je majka zauvijek otišla kamo ćemo jednom svi, nimalo nisam osjetio manjak Mađara na svijetu, ali mi nenadoknadivo nedostaje čovjek koji me stvorio i volio. Biblija odavno propisuje implicitne karakteristike čovjeka (jedinke) u deset božjih zapovjedi koje u osnovi sadrže sve zakone svijeta – naknadno detaljizirane spram potreba vladajućih elita svih naroda i vremena – kojih se praktički nitko ne pridržava, sem „nultog“ božjeg zakona kojeg doslovno svi poštuju (što je u prirodi svakog živog bića): „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“. Gotovo nema na planeti stvora koji nije prije braka (kao religijske, ovisno o konfesijama propisane obaveze) do daske švrljao s „bezbroj“ partnera, što gleda tajiti svom bračnom drugu. Istraživanja pokazuju da u Velikoj Britaniji oko 30% očeva pojma nemaju da odgajaju tuđe dijete, dok u katoličkoj Hrvatskoj taj postotak iznosi oko 6%! Da ne duljim, zbog onih koje „filozofiranje“ beskrajno zamara, ponudit ću odmah Kangrgin odgovor:
„No, pri svemu tome, ipak mi „vrag nije dao mira“, pa sam jednom svojem interviewu dao naslov „Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek“. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina… i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome što svi nacionalisti bilo koje „fele“ ne znaju logiku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije „naš“!“
Poput policijske službenice. Sokrat je puno raspravljao o čovjeku, i smatramo ga humanistom (sad, kakav je bio njegov odnos prema ropstvu?) koji je iz principijelnih razloga popio otrov kukute, kad su ga optužili da kvari atensku omladinu:
„Kako je optužba već zahtijevala smrtnu kaznu, obrani je preostalo predložiti izgon ili gubitak građanskih prava. Ali Sokrat nije htio iskoristiti tu priliku. Smatrao se nevinim, tako da nije prihvaćao nikakvu kaznu, ne dopuštajući poroti izbor. Štiteći svoju vjerodostojnost, prihvatio je smrt, a suce prepustio njihovoj savjesti. Sokrat se uvijek prilagođavao javnim odlukama grada. Kao dobar građanin, nije mogao voljeti Atenu bez njenih zakona. Ako bi otišao u izgnanstvo ili izgubio građanska prava, prestao bi biti građanin, slobodan čovjek. Radije je prihvatio umrijeti slobodan, nego živjeti bez prava.“
Uz poštovanje spram povijesnih ocjena filozofa, pokazao se prilično povodljivim prema stavovima onih koji su kolektivno – umjesto njega – trebali popiti kukutu. Jer da je dokaz domoljublja, kako i danas trućaju mnogi nazoviljevičari, pridržavanje zakona vlastite države umjesto neformalnih „zakona“ humanističke etika, onda bi Hitler, Pavelić i Franco bili paradigme patriotizma! Lično bih svim tim tukmanima, pušcima, pljenkovićima, gitarovićkama, mandrokovićima, arslanbegovićima, seksovima, karamajkovićima, divljačicama, norima, brkicama i inim insuficijentnim, nemoralnim, zločinačkim i lopovskim spodobama koje vode narod poput krda ovaca koje pojma nema kuda idu (ipak, više od 72% građana smatra da je to u krivom smjeru!) na svoj trošak kupio kukutu, da vjerujem kako posjeduju i trunku Sokratove moralnosti.
Kad pričamo o kvarenju mladeži, nezaobilazno je najavljeno izbacivanje povijesti, biologije i geografije (uz zadržavanje vjeronauka kao izbornog predmeta) iz kurikuluma za stručne škole, uz ozbiljnu namjeru da se knjižnice podvrgnu tržišnim odnosima, ne zanemarujući sve prethodne obračune s nezavisnim medijima i poslenicima u kulturi. Na znanje fahidiotkinji, doktorici prirodnih znanosti (matematike to nije!) na čelu resora znanosti, obrazovanja i sporta, kao i ranijem ministru kulture za kojega ne trošim prefiks „fah“, još je „otac algebre“ Muhammad ibn Musa al-Khwarizmi (780.-850.) pokušao definirati čovjeka, uveliko primjenljivo na spomenute (ex)ministre:
– Ako je čovjek moralan i pošten, to je = 1
– Ako je uz to i šarmantan, dodamo još jednu nulu i to je = 10
– Ako je bogat, dodamo još jednu nulu pa je to =100
– Ako je i plemenitog roda, dodamo još jednu nulu pa je onda to =1000
– Ali ako vrijednosti morala i poštenja (pod brojem jedan) kod ovog čovjeka nestanu, onda ostanu samo nule, koje su bezvrijedne.
„Reformu“ obrazovnog sustava provode ljudi uvjereni da je obavijest o nepreporučivanju televizijske emisije osobama ispod 12 godina starosti, nešto više od proformalnog alibija nedostatku humane odgojno-obrazovne politike. Oni pojma nemaju o cjelovitosti ljudskog bića, jer su sami tek fragmentarne ličnosti. Sve što će đaci stručnih škola naučiti iz povijesti, biologije i geografije bit će u dobi kad su najdresurabilniji, a potom prepušteni samoinicijativnom lutanju u kaosu informacija virtualnog svijeta i vlastitoj snalažljivosti. Što su do tada upili maksimalno će im formirati svjetonazor. Ne nosim najljepše uspomene na Stipu Šuvara (bio sam suradnik u dvadesetak brojeva „Hrvatske ljevice“), no njegova reforma školstva bila je – mada je u nekoj mjeri pogađala stručne predmete – božji dar spram aktualne. On je u svakom učeniku vidio ljudsko biće, potencijal kojem treba dati potpuni uvid u opću kulturu, da bi se mogao oformiti kao cjeloviti čovjek i prema vlastitoj odluci jednoga dana možda nastavio školovanje:
„No, o čemu se radilo? O tome da srednja škola svima pruža što veće opće obrazovanje i ujedno ih što više osposobljava za neko prvo zanimanje, a i da svi imaju pravo da konkuriraju za upis na studij. Taj je koncept bio dobar, uklapao se u tadašnji svjetski trend, i opet će postati aktualan.“, (“Index“, Podgorica, 2003.)
Lavina kritika svalila se potom ne toliko rad zapostavljanja struke, koliko stoga jer je nacionalistima svih fela smetalo „rezanje“ nastave književnosti na 50% nacionalnih pisaca na račun literata drugih naroda. Kako bismo se jedni drugima što više približili, dok smo “mi” težili upravo suprotnom! Sjećanje na njega namjerno se svodi na navodno autorstvo „Bijele knjige“ (koju je inicirao, ali nije bio autor!) u kojoj je razobličen ogroman broj nacionalista širom tadašnje države (naročito Srbije i Hrvatske), najzaslužnijih za kasniju kataklizmu i moriju. Kaže Šuvar:
„Dakako, ni jednom se od citiranih autora ništa loše ni tada ni kasnije nije dogodilo… Činjenica je, međutim, da su se kasnije autori koji su najviše citirani našli među glavnim tvorcima Memoranduma SANU… ‘Bijela knjiga’ i savjetovanje za koje je ona priređena bili su svojevrsni signal za uzbunu, jer su već tada, 1984. godine, upozoravali na ono što se iza brda valja, a što sve ljude i narode u Jugoslaviji može uvaliti u goleme nevolje.“, (“Slobodna Bosna“, Sarajevo, 1992.)
„Naravno, kada se stvari sagledaju iz današnjeg ugla, moglo bi se reći da je tamo, na žalost, u kritičkom kontekstu spomenuta i nekolicina ljudi koji su se u ovih proteklih 16 godina i u vrijeme tragičnih raspleta držali više nego čestito, istupajući protiv zlodjela nacionalističkih totalitarizama na ovim prostorima.“, (“Feral Tribune“, Split, 2000.)
Zatvaranje Vlade Gotovca, što hrvatski nacionalisti često spominju, s knjigom nema nikakve veze (mada se u njoj spominje u kontekstu ranijih zauzimanja Predraga Matvejevića za njega), s obzirom da je ova izašla 1984. godine, dok je pjesnik bio zatvaran 1972. i 1977. godine. U zanimljivoj knjizi „Neispričane priče“, Rajko Grlić – jedan od inkriminiranih aktera „Bijele knjige“, spominje je sasvim kratko, više se osvrćući na „bijele knjige“ ovog režima, dok u jednom intervjuu kaže da je jedina posljedica koju je imao bila brisanje s liste za stan, ali dodaje:
„90-ih se kultura svodi na apsolutno ništa, na pjesmice voljenom vođi. Zapanjujuće je kako je hrvatska inteligencija pristala na to vjerujući da će, povlađujući nacionalizmu, uspjeti sačuvati svoj dignitet i raditi svoje stvari. Zato su danas moguci “kulturni mulci” poput Hasanbegovića i ostalih.“
Igor Mandić, također naveden kao „nepoćudan“, danas u razgovoru za druge novine govori:
„Ma, Stipe je bio odličan…Na kraju sam ja shvatio da on nije komunističko čudovište, a on da ja nisam nacionalist“, a radeći usporedbu bivše države sa sadašnjom dodaje: „Bila je apsolutno solidnija. Mudro je preuzela naslijeđe bivših sistema, lukavo to ugradila u svoje dogmatske i autoritarne strukture, da bi već nakon deset godina Hrvatska postala najbogatiji i najnapredniji dio Jugoslavije.“
Predrag Matvejević, još jedan kojeg navode kad žele dezavuirati Šuvara i „njegovu“ knjigu, postao je član Vijeća Socijalističke radničke partije SRP koju je osnovao potonji, ovako je razmišljao je o njemu:
„I kada je bio na vlasti, Šuvar je sačuvao privilegij opozicionara – misli Matvejević, koji je s vlastodršcem Šuvarom zdušno polemizirao, ali bez posljedica. Citirao je i Šuvarovu ocjenu da tranzicija Hrvatsku vodi jedino u divlji kapitalizam te rekao kako je i Krleža uočio Šuvarovo čudesno pamćenje.“
Nije li indikativno da, nasuprot nacionalšovinističkim i klasnim protivnicima socijalizma, Jugoslavije i komunista, upravo apostrofirani u „Bijeloj knjizi“ imaju o njoj, njenom „autoru“ i prošlim vremenima sasvim drukčije mišljenje!? Ne govori li to više o pseudoliberalima koji se – na čelu sa predsjednicom države – ne libe dezavuirati bivši sustav u svim njegovim aspektima, lažući javno ovdje i vani bez ikakvih posljedica? Zbog doslijednosti i privrženosti svojim stavovima, nastoje Šuvara zatajiti na svim razinama, mada je upravo za Hrvate najviše učinio u svojstvu ministra.
Sa stanovišta kapitala čovjek ima samo upotrebnu vrijednost, stoga on za njega i jeste rob(a):
„Danas nas kapitalistički režim kontrolira sa svih strana te određuje uvjete u kojima živimo. Odavno smo postali samo brojevi u sistemu. Tako nas se više ne pita kako se zovemo, nego se od nas traži osobni identifikacijski broj, broj osobne iskaznice, broj indeksa ili postajemo papirić s brojem dok čekamo na red u, primjerice, banci. Neka od temeljnih ljudskih prava pojedinca ne samo da se ne ostvaruju, već se svakodnevno ukidaju. Kapitalističkom sistemu nije bitan pojedinac, bitna je masa, po mogućnosti zatupljena masa kojom je lako upravljati. Stoga se postavlja pitanje hoće li i nas pobijediti sistem, kao što je tokom povijesti često bio slučaj. Jedino istinsko znanje koje čovjek posjeduje jest ono koje je stekao djelovanjem, odnosno upravo putem prakse. Dakle, što ćemo učiniti sa svojim životima, na nama je da odlučimo, odnosno na nama leži zadatak da stvorimo svoj svijet. Na taj način ostvaruje se samosvrha koja se nalazi u postajanju čovjeka čovjekom. Na taj način stvara se povijest. A upravo na nama leži zadatak da je učinimo boljom putem prakse, odnosno proizvođenjem drugačijeg svijeta u kojem će vrijediti živjeti.“
Mada je, navodno, „čovjek naše najveće bogatstvo“ – za kapital prvenstveno stoga što parazitara na radničkom radu – njemu je ipak bliža navada popisivanja njegove „knjigovodstvene“ vrijednosti, počevši od banalnih procjena vrijednosti kemijskih elemenata koji ga tvore (cirka 6900Kn!), do sofisticiranijih pitanja koja vjerojatno postavljaju pokoji „civilizirani“ kanibali: „Kolika je ukupna prehrambena vrijednost (u kalorijama, mastima, vitaminima, mineralima itd.) prosječnog ljudskog tijela?“, preko vodiča za najgoru mafiju i beznadne bolesnike obuzete tržišnom konkurencijom u jagmi za ljudskim organima (mislite li se rasprodati po dijelovima, okvirna vrijednost oko koje se možete cjenkati, vam iznosi oko 1.4 milijuna Eu), do onoga što „poduzetnike“ najviše zanima. Koliko mogu iscijediti iz radnika tijekom njegovog radnog vijeka da bi lagodno živjeli na račun njegova rada. Sve su to brojke i samo brojke, stoga i zanimljive matematičarski nastrojenoj ministrici bez natruha humanizma. Njega nema u radovima ekonomista, u godišnjim izvještajima tvrtki niti u planovima školskih kurikuluma. On je ili nije duboko zakopan u čovjeku, teorijski ekspliciran u humanističkoj etici! Karl Jaspers završava „Ogled o čovjeku“ rečenicom „Biti čovek, znači postajati čovekom“, što fino objašnjava jedan bloger:
„Svojim razumom, sviješću, govorom, religijom, moralnim djelovanjem, umjetničkim stvaralaštvom itd. razlikuje se od svega stvorenoga, no to još uvijek ne pokazuje njegovu bit, ono po čemu je čovjek čovjek. Rođenje na ovome svijetu u obličju čovjeka, ne znači nužno da to i jesmo, ili točnije, znamo biti, jer, kako Karl Jaspers sažeto kaže, «Biti čovjek znači postajati čovjekom». To znači da je čovjek biće stvoreno za rast, za beskonačno razvijanje u stvaralaštvu i postojanju. On je sposoban stvarati svoj svijet, mijenjati ga i pritom mijenjati i stvarati samoga sebe. Čovjek, kao biće u postojanju, je svoje vlastito djelo, njegova je sudbina u njegovim rukama. «Čovjek stvara svoju povijest ali je i sam proizvod te povijesti.» On je slobodno biće koje je u isto vrijeme i potpuno i nikada dovršeno. Potpuno jer je u njemu sadržan sav stvoreni svijet, od materijalnog (oku vidljivog) do otajstvenog, od biljaka do samoga Stvoritelja, kruna sveg stvaranja oblikovana od zemlje a oživljena nebom. A nikada dovršeno jer njegovoj sposobnosti preobrazbe, stvaranja i rasta nema kraja. «On je samo utoliko čovjek ukoliko teži ostvariti više od već postignutoga (…) U sadašnjici, na temelju vrijednosti prošlosti, on teži budućem» i u svjetlu toga stvara, čini novo, umuje o smislu, spoznaje, ljubi i neprestano raste.“
Svega toga nema u dubinama ministričine osobe, kao ni većine njenih kolega, a filozof jasno kaže čega njojzi fali:
„Filozofsko mišljenje takođe nema karakter jednog progresivnog procesa kao što je to slučaj s naukama. Sigurno je da smo otišli mnogo dalje od grčkog lekara Hipokrata. Teško da bismo smeli reći da smo otišli dalje od Platona. Mi smo napredovali samo u pogledu materijala naučnog saznanja kojim se on služio. U samom filozofiranju, možda smo tek jedva ponovo do njega stigli. Mora da leži u prirodi same filozofije to što je svaki njen oblik, za razliku od nauka, lišen jednodušnog priznanja. Vrsta izvesnosti koja se u njoj može steći nije naučna, naime, nije ista za svaki razum, nego je to takvo osvedočavanje u kome učestvuje celokupno čovekovo biće. Dok se naučna saznanja tiču pojedinih predmeta za koje ni u kom slučaju ne mora svako da zna, u filozofiji je uvek u pitanju celina bića koja se tiče čoveka kao čoveka, istina koja, tamo gde zasvetli, potresa dublje nego bilo koje naučno saznanje.“, (Karl Jaspers, „Šta je filozofija“)
Da pojednostavimo; ne ograničenog matematičkog znanja na čemu joj svaka čast, već širine duha koja bi bila ugrađena u njen svjetonazor, skučen u službi kapitala. “Teško je biti čovek. Retko je, vrlo retko da je jedan čovek kao biološko biće vrste takođe čovek u smislu ideje humanitas”, reći će njemački filozof Max Scheler, dok drugi vođeni primjerima koje sam naveo oštrije zaključuju da čovjek ustvari nije doli propali majmun, odnosno „majmun koji je promaknuo kroz cenzuru“ (Gabriel Laub). Stoga, vratimo se na početak. Spomenuti etniciteti su besumnje skupovi bioloških bića, ali za svako od njih tek pojedinačno smijemo kazati jesu li ljudi u višem, duhovnom smislu – potpune i cjelovite ličnosti. Ministrica znanosti, obrazovanja i sporta, svojim djelovanjem trudi se dokazati dvije stvari: da ona to nije, pa zašto onda i učenici strukovnih škola ne bi po sili zakona naslijedili njenu falingu koje je možda nesvijesna. Albert Camus u „Mitu o Sizifu“, raspravljajući o suicidu, piše: „Početi misliti, znači biti potkopan.“. Tko zna, možda je svojom odlukom iza koje zdušno stoje i prilagodljivi direktori stručnih škola svojim izjavama, spasila mnoge od podizanja ruke na sebe? Ako može foka vrtjeti loptu na njušci, lav preskakivati goruće obruče, sve bez poznavanja biologije, geografije i povijesti, zašto to ne bi mogao i svršeni polaznik strukovne škole, udresiran za vršenje drukčijih radnji, po volji kapitala i totalnih mediokriteta koji opslužuju njihove želje (potrebe)? U hijerarhiji napredovanja postoji takozvano Peterovo načelo, prema kojem „svaki činovnik teži da napreduje do nivoa svoje nesposobnosti“; načelo potvrđeno ministričinim napuštanjem akademske u korist političke karijere. Da je među vlastodršcima samo to, no nismo mi te sreće. Kangrga bi joj poručio:
„Govoreći o tome kako je samo po sebi razumljivo da je cilj u djelovanju i radu jednog postolara pravljenje dobrih cipela, brodograditelja da napravi dobar brod, graditelja da napravi dobru kuću, gitaraša da dobro svira gitaru itd, ali se pritom ipak mora pitati: A šta je sa čovjekom?! Naime, može se biti dobar postolar, graditelj, lječnik, gitaraš…, a da još nismo postavili pitanje: Da li su dobri i kao ljudi time što su dobri u „svojoj struci“? Aristotelu je ovdje stalo do toga da pokaže kako i čovjek kao takav ima i treba da ima „svoj cilj“, to jest da bude dobar čovjek, pored svih onih navedenih i drugih posebnih dobrih atributa, koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao dobrog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka!“, uz moj dodatak: Ako je zadovoljna fahidiotizmom matematičkog znanja, i ako joj je to cijeli i usto sasvim dovoljan svijet, nek’ se drži zamozadovoljno njega namjesto da tisuće ljudi s potencijalom ljudske sveobuhvatnosti kreše na vlastite, jadne grane. Što zna mladost u dobi kad se „drvo savija“, prihvaćajući liniju manjeg otpora za koju ni ne sluti kuda je vodi, putem koji im taraca osoba s ekipom na položajima koji ne zaslužuju.
Ladislav Babić
