Njemačka između Washingtona i Moskve

BERLIN – Iako vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država izaziva uznemirenje, antiamerikanizam je glupost. A njemački detant ima za cilj poboljšanje odnosa između Washingtona i Moskve, piše njemački Die Tageszeitung (TAZ) sa sjedištem u Berlinu.

Najpouzdanija osnova za vanjsku politiku je geografija. Amerika ostaje nezaobilazan faktor, Rusija je nepopustljiva, a Evropa, s Njemačkom u sredini, predstavlja srž njemačkog interesa. Mnogobrojne krize, koje se preklapaju, mogle bi eskalirati, oteti se kontroli ili čak predstavljati opasnost miru. Ne bi bilo od velike pomoći preispitivati uzroke ili upirati prste.

Da nije bilo Amerike danas ne bismo mogli sjediti u berlinskom hotelu “Adlon”, koji je nekada bio u dijelu pod okupacijom Sovjeta. Nakon što je Willy Brandt izabran za kancelara, Washington je informiran o konceptu njemačke politike prema Istoku čak i prije Bundestaga i njemačke javnosti. Da nije bilo SAD-a da drži leđa Njemačkoj ne bi postojao ni njemački detant. Njemačka i Amerika od tada imaju prijateljske odnose, bez obzira na to ko je bio na vlasti u jednoj ili drugoj državi.

Međusobno povjerenje je bilo uspostavljeno čim se Njemačka ujedinila. Na ovoj strani Atlantskog okeana se nije desilo ništa od onoga što se dešava u Sjedinjenim Državama. Mjesecima čitamo alarmantne izvještaje o nedoličnom ponašanju zvaničnika, mučenju i nepredivljivosti vanjske politike. Grozno je posmatrati kako se uništava povjerenje i podrška, navodi u svojoj analizi TAZ.

Nakon što je prvi put pobijedio na izborima, američki predsjednik Barack Obama izjavio je da će se vanjska i sigurnosna politika SAD-a, koja se od kraja hladnog rata zasnivala na sukobljavanju sa Sovjetskim Savezom, usmjeriti na saradnju. Svi veliki koraci u novom stoljeću zahtijevali su saradnju. Zbog tih obećanja je Obama i dobio Nobelovu nagradu za mir.

Obje zemlje moraju sarađivati kada je u pitanju Bliski istok, Irak, iranski nuklearni program i borba protiv terorizma. Međutim, radi se više o interesu nego o vrijednostima. Zabluda o zajedničkim vrijednostima Amerike i Njemačke razbijena je još tokom hladnog rata.

Razlike u vrijednostima su očigledne. Nacionalni interes SAD-a zasniva se na premisi da su oni narod izabran od Boga. Nacionalna svijest i osjećaj da imaju misiju su neodvojivo spojeni. Besmisleno je kritikovati nešto jer odstupa od evropskih vrijednosti. Američki stav predstavlja moralni standard o kojem se ne može pregovarati.
To je također u skladu s američkim stavom da ne primaju naredbe od drugih zemalja. To je više povezano s moći nego s principima. Globalna moć SAD-a će se fokusirati samo na one stvari koje su njima u interesu. Jedna takva supersila neće dopustiti slabo sposobnim organizacijama, poput Ujedinjenih nacija, da stanu na put njenih interesa.

Nakon pada Sovjetskog saveza, Evropa je shvatila da njeno samoopredjeljenje nije moguće bez Amerike. Naše samoopredjeljenje je u korist, a ne protiv Amerike, tako da ne sprečava ekonomske veze, pluralnost demokratije, kulturološku povezanost i slično. Ukratko: ne postoje druga dva kontinenta koji imaju tako bliske odnose. Stvarnost zabranjuje antiamerikanizam. To je glupost.

Za njemački detant postavljena su dva uvjeta. Prvi je da počinje u Washingtonu, a drugi je da se odnosi na Moskvu. Odmah smo se fokusirali na poboljšanje odnosa između dvije zemlje i isključili ideološka pitanja. O humanitarnim pitanjima se nije raspravljalo, ali urodilo je rezultatima. Rasprave o ljudskim pravima nisu uvijek bile uspješne, pogotovo ako je unutrašnja politika jedne države pokušala da to nametne unutar svojih granica.

Koncept je bio da se uspostavi stabilnost i garantira sloboda unutar našeg kontinenta bez obzira na poteškoće koje se u određenom momentu dešavaju. Ovo je uključivalo Ameriku. Ovakva politika se ne može nazvati lošom barem kada se radi o njenom trajanju i rezultatima.

Nacionalna država će biti neophodna još dugo vremena. Opstala je toliko dugo jer niko ne može sam garantirati sigurnost svojih građana i suverenitet države nego to mora podijeliti s međunarodnim organizacijama. Nacionalna država i supranacionalni interesi ne isključuju jedno drugo. Još niko ne može biti siguran kada će Evropa progovoriti jednim glasom.
Politička scena se za kratko vrijeme dostatno promijenila. Da bismo ovo vidjeli potrebno nam je samo da pogledamo izvještavanja medija.

Rusija nije članica NATO-a, kao ni Ukrajina. Ne možemo biti ravnodušni u pogledu ophođenja ovih dviju država jedne prema drugoj, čak i ako njihov sukob ne dotakne niti jedan centimetar Evropske unije. Polazna tačka gnjeva zapadnih zemalja je rusko pripajanje Krima.

Suparništvo između Washington i Moskve je glavna tema još od okončanja Drugog svjetskog rata. Od hladnog rata i raznih vrsta koegzistencije, ostao je jedan zajednički interes: ne započinjati otvoreni rat. Objema zemljama je potrebna saradnja kako bi rješavali druge globalne probleme.

Čovječanstvo se nalazi na prekretnici, ustvrdio je američki sekretar Henry Kissinger i pozvao je na uspostavljanje „novog svjetskog poretka“. Njegovi principi se zasnivaju na pravilima mira sklopljenog u Vestfaliji: poštovanje suvereniteta i nemiješanje u unutrašenje poslove države. Održavanje mira zahtijeva i da se poštuju države koje Zapad ne smatra demokratskim i da se poštuje odluka svake države o njenom vlastitiom unutrašnjem uređenju. To je istina za Saudijsku Arabiju i Kinu. No, teško da se može reći da se ova pravila primjenjuju globalno.

Mi se trebamo fokusirati da vratimo izgubljeno povjerenje Rusije. Ovu fazu možemo nazvati kooperativnom egzistencijom. To prevazilazi puku saradnju jer omogućava ciljano širenje saradnje i odnosi se i na pitanje energenata. Ovako nešto ispunjava interese obiju strana i promovira stabilnost u Evropi, zaključio je u svojoj analizi njemački TAZ.

(Fena)