Nacija nisu ljudi, nacija je princip koji gospodari nad ljudima, vladajuća ideja
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev rođen je 6. ožujka 1874. u Kijevu, a umro 23. ožujka 1948. u Parizu. Ozbiljnije školovanje kao mladić započeo je u Kijevskom kadetskom korpusu, ali mu nije bilo stalo do vojničkog života. Već u to vrijeme stječe svijest o filozofskim problemima, čitao je Kanta, Hegela, Milla… Tolstoj i, posebno, Dostojevski za njega su imali ogromno značenje. Pitanja o smislu života pojačavale su učestale bolesti. Od početka ga je pratio jak osjećaj slobode, oslobođenosti od društvenih i prirodnih determinacija. Slutio je tajnu i dubinu čovjekove ličnosti, ulazio je u tajnu svoga postojanja. Vanjski svijet mu se činio tuđim, otkrivao je duhovnu realnost. U životu je osjećao brojna proturječja. Osnovno je bilo proturječje slobode i nužnosti. Najčešći osjećaji koji su ga u životu pratili bili su osjećaj žala, samoće, buntovništva, slobode, samilosti, sumnje…
Živi u vrijeme epohalnih promjena koje su pogodile Europu i svijet. Na području filozofije racionalizam i povijesni determinizam negiraju čovjekovu slobodu, a na društveno-političkom planu totalitarne ideologije uništavaju čovjeka. U ovakvom kontekstu javlja se egzistencijalna filozofija sa zahtjevom za oslobođenjem čovjeka. Situacija u Rusiji posebno je bila dinamična. Bilo je to vrijeme revolucija i kontrarevolucija, sve do konačne pobjede boljševika 1917. godine. Berdjajev je bio aktivni sudionik svih tih događanja. Godine 1922. protjeran je iz Rusije i više se nikada nije mogao vratiti.
U autobiografskom djelu Samospoznaja, Berdjajev piše: „Bio sam jednako osamljen u svojoj aristokratskoj ljubavi prema slobodi i u svojoj ocjeni načela ličnosti. Nisam vidio ljubav prema slobodi kod vladajućih slojeva starog režima, niti kod stare revolucionarne inteligencije, niti u historijskom pravoslavlju, niti kod komunista, a ponajmanje u novostasalom naraštaju fašista.“ Napustio je kršćanstvo autoriteta i prihvatio kršćanstvo slobode. Pišući o slobodi u drugoj knjizi, O čovjekovom ropstvu i slobodi, Berdjajev smatra da bi bilo „pogrešno misliti da običan čovjek voli slobodu. Još je pogrešnije misliti da je sloboda laka stvar. Sloboda je teška stvar. Lakše je ostati u ropstvu. Ljubav prema slobodi, težnja za oslobođenjem, već je pokazatelj nekakve čovjekove visine.”
***
O nacionalizmu
U svojoj ranoj polemičkoj knjizi Filozofija nejednakosti, u obračunu s internacionalistima (komunistima), Berdjajevu je stalo da naciji dadne pozitivno određenje. Pod nacionalnim bićem on podrazumijeva originalnost i neponovljivost povijesne sudbine naroda. Nacija je prije svega konkretno-historijska kategorija, a ne socijalno-apstraktna ili, pak, zoologijska. O naciji je tada govorio kao o mističnom organizmu koji ima ontološku vrijednost, te se zasniva na religijskoj osnovi. Internacionalizam je lišen svake konkretnosti. Nacionalno stvaralaštvo se najbolje izražava kroz nacionalnog genija, „u njemu se uvijek čuje glas nacionalnog bića“. Ovdje također uočava negativnu stranu nacionalizma, ali ni približno kao u kasnijim djelima.
Međutim, u kasnijim djelima o nacionalizmu govori kao o težem obliku čovjekovog porobljavanja, koji negira nacionalno kulturno stvaralaštvo a zanosi se idejom totalne države. Nacionalizam negira čovjekovo egzistencijalno središte, pretvara ga u sredstvo apstraktne ideje. Nacionalne kulture imaju mogućnost da oplemenjuju život čovječanstva tako što u njega unose svoju kulturu, a istovremeno nacionalizam je zlo kada se zasnuje na egoističkom samopotvrđivanju. Takav nacionalizam nastao objektivacijom emocija i strasti često je izvor rata.
Od svih oblika društvenog robovanja, čovjek se najviše podčinjava nacionalizmu, jer je nacionalni osjećaj ukorijenjen duboko u emocionalnom životu. Nacionalizam je objektivacija čovjekovog egoizma. Prenesen na kolektivnu razinu smatra se dužnošću. Sve najgore što čovjek ima prenosi u kolektiv, i zlo ondje dobiva zastrašujuću snagu. Razlikuje narod i naciju, i ističe vrijednost naroda. U knjizi O čovjekovom ropstvu i slobodi piše: „Narod su ljudi, ogroman broj ljudi koji su dostigli jedinstvo, oblikovanost, i koji su dobili osobita svojstva. Nacija nisu ljudi, nacija je princip koji gospodari nad ljudima, vladajuća ideja.“ Narod stvara običaje i kulturu, a nacija teži za moćnom državom.
No, i narodnjaštvo može poprimiti sablažnjive oblike, lako može zadobiti mistične oblike u kojima se čovjekova ličnost ne može u potpunosti realizirati. I nacija i narod se oslanjaju na kolektivno nesvjesno. Narodnost je prihvatljiva samo ukoliko joj se daje pravilno značenje – ona je dio čovjeka i neprihvatljiva je kao objektivacija. Gušenjem ličnosti, nacija i narod se pretvaraju u idola. „Nacionalizam je izdajstvo i nevera u odnosu na čovjekovu dubinu, on je strašni greh u odnosu na Božji lik u čovjeku. Onaj ko ne vidi brata u čovjeku druge nacionalnosti, on ne samo da nije kršćanin, nego gubi i svoju vlastitu ljudsku dubinu.“
Nacionalizam je duboko suprotstavljen kršćanstvu, jer poništava kršćanske učinke objedinjavanja čovječanstva. Berdjajev će reći da se događa nova poganizacija kršćanskih društava, jer nacionalizam sve pretvara u oruđe svoje moći. „Nacionalizam je mnogoboštvo, on je nespojiv s jednoboštvom.“ Nacija se prestaje shvaćati kao kulturno-povijesna činjenica, ona postaje emocionalna pojava kojoj je strana svaka argumentirana rasprava. Prema Berdjajevu, nacionalizam je oprečan personalističkoj etici, zato što od čovjeka traži da se odrekne ljudskosti. Kolektivna nacionalna opijenost često zloupotrebljava religiju i Crkvu.
Moderni nacionalizam postao je svojina nacionalnih masa. On se održava izrazitim demagoškim karakterom, prihvaća rasnu simboliku i na koncu se pretvara u najokrutniji oblik dehumanizacije i bestijalizacije – u rasizam.
Polis.ba, J.Š.
