Imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta. Ne vjerujem u Dodika, Bajdena, Merkel. Štaviše, da ne lajem, istinski me zaboli ona stvar za sve njih.
Imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
Ne vjerujem u promjene, aristotelovsku demokratiju, ali ne vjerujem ni u vječnu stagnaciju.
Ne gledam TV, ne znam šta je tik tok i nemam snepčet.
Ne idem u teretanu i smatram pozitivno mišljenje kapitalističkim trikom koji skrećući fokus sa socio-političkih uzroka ubjeđuje ljude da su oni krivi za svoju nesreću.
A nisu.
Ustajem u podne i jedem mnogo hljeba.
Vjerujem da je hljeb važan.
Imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
Ne vjerujem u Dodika, Bajdena, Merkel. Štaviše, da ne lajem, istinski me zaboli ona stvar za sve njih.
Što se mene tiče ne mora niko ni vladati.
Pa ionako će kroz koju dekadu ova zemlja ili bit prazna ili ćemo morati prodat sve ne bi li vratili MMF-ove dugove koje godinama gomilamo misleći da nikad neće doći rok za naplatu.
A hoće.
Slušam novi Eminemov album i mnogo psujem ne bi li sačuvao zdravu glavu u svim ovim sranjima koja nas okružuju.
Vjerujem da je sačuvati zdravu glavu mnogo važno.
Imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
Ne vjerujem da je Bekim umro, da ja više ne živim u Norveškoj i da je La casa de papel dobra serija.
Štaviše, smatram da je La casa de papel isto marketinški kapitalistički trik Netflixa koji hrani kvazičegevarijanske iluzije privilegovanih liberalnih milenijalaca koji misle da se revolucije dižu iz toplih kreveta uz smutije za doručak.
E pa ne dižu.
Pomalo vjerujem u Če Gevaru.
Imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
Ne pratim sport, izgasio sam Tinder i rijetko izlazim u klubove. Naime, smatram da su klubovi, rejvovi i slično ništa drugo do još jedan oblik eskapizma post-ratne generacije koja misli da je sloboda izlazak subotom uveče ne znajući da je zaglavljena u propaloj tranziciji u koju su je uvalili njihovi roditelji što su se zaklinjali u socijalizam ne bi li ga na kraju prodali za ideju imaginarnog nacionalnog identiteta i 600 maraka mjesečno.
Posljednjih mjeseci me često boli želudac i keva mi kaže da je to od sekiracije. Vjerujem kevi.
Imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
Ne vjerujem da ćemo M. i ja više ikada biti zajedno, da ću se ja skoro skinut sa tableta, i da će na proljeće biti bolje što se tiče corone.
Naprotiv, uvjeren sam da ćemo i poslije corone opet sami sebi bit vukovi, baš kao što smo i prije bili, samo sada sa još krvoločnijim nagonima.
Pa ko izvuče živu glavu.
U posljednje vrijeme gledam azijske melanholične filmove, pijem tamno pivo direktno iz flaše i pišem poeziju iako znam da je niko ne čita i da vjerovatno neće promijeniti apsolutno ništa u ovoj državi.
Ipak – vjerujem da je poezija mnogo važna.
NIKOLA LERO / Buka
