Alija Nametak: Islam u Bosni, čini mi se, počiva još samo na seljacima i starijim ženama
Sinoć je bilo uoči Lejlei-Kadra. Kao i obično, bilo je seljaka iz bliže i dalje okoline. I meni je došao Mušan Čilaš s Hadži-Bešlijine ćuprije, moj stari poznanik i majstor, koji mi je 1938. pravio kuću na Kiseljaku. Prohodao je poslije teravije s Fehimom kroz Sarače, pa jutros na sehuru veli: “Ne valja ono ništa. Ondje se pomiješa i vlaha!”
Sjetih se, kad sam prije 31 godinu došao u Sarajevo da uređujem Novi Behar, nagovori me rahmetli Edhem efendija Mulabdić da napišem bilješku o Lejelei-Kadru u Sarajevu. Napisao sam je, ali to nije u stvari ništa.
Pričaše mi jednom poslije toga Bašagić, kako u islamskom svijetu postoji kult Pejgamberove dlake, osobito u Indiji, gdje nema muslimanskog sela, a da se u njemu ne čuva dlaka, koja je tobože pripadala Pejgamberu.
Tim dlakama su trgovali najviše, ako se dobro sjećam, solunski Židovi. Negdje je Safvet-beg čitao (u nekom djelu gdje se kritičnije govorilo o ovakvim stvarima koje mirišu idolatrijom): “Da je Muhammed-alejhis-selam bio dlakav kao majmun, ne bi imao onoliko dlaka koliko ih se po svijetu prikazuje da su iz njegove brade ili glave. I kakvih su sve boja!”
Ja sam jednom prisustvovao toj proslavi u Begovoj džamiji. Ima od tada vjerovatno 25 godina, ako ne i više. Pred mihrabom su postavili klupu (sto), a na njoj je bila čoha i kutija s komadom pokrovca s Revdai-mutahhere i u posebnoj bočici dlaka. Za stolom su se izmjenjivali Dizdar Muhamed efendija, Hafiz Hamdi efendija Berberović, Hafiz Džemaludin efendija Hadžijahić, a čini mi se da je bilo i još hodža. Svijet je prilazio redom bočici i ljubio je, a onda bi hodža, koji ju je držao, potrao pamukom mjesto gdje je poštovalac spustio usne na poljubac. I ja sam poljubio bočicu, ali ni onda kao ni sada nisam oduševljen takvim izražavanjem poštovanja prema Resulullahu. Dlaka je dlaka, pa makar bila i njegova, a i on je za sebe rekao: “Čovjek sam kao što su i drugi ljudi.” Time je sasvim sigurno htio spriječiti kod suvremenika, a i kod kasnijih muslimana, razvijanje kulta ličnosti.
U svemu je pozitivno to što se na hiljade tekbira i salavata prouči, i što se čovjek osjeti nekako snažniji kad se nađe u ovako velikom skupu istovjernika, koji ne žale troška ni truda da dođu i na svoj način, prema svom osvjedočenju da čine Bogu ugodno djelo, posvjedoče da pripadaju islamu, da se ne stide što su muslimani.
Islam u Bosni, čini mi se, počiva još samo na seljacima i starijim ženama.
Piše: Alija Nametak (1906-1987)
14. mart 1961.
Dialogos.ba
