Kultura

Nikad robljem, uvijek robom*?

Nikad robljem, uvijek robom*? (1)

Prošlost je nepovratna, pojela maca. Sadašnjost jedva da i postoji, jer čak i komunikacija s osobom metar od vas udaljenom podrazumijeva da jedan drugoga vidite i čujete ne u “sadašnjosti”, već u nekom prošlom trenutku, ma mjerio se on i mikrosekundama. Budućnost je potencijalna. Možemo samo manje ili više uvjereno pretpostavljati kakva će biti. Stoga, sem baratanja trenutno važećim činjenicama, ona zahtijeva i mrvičak, ili mnogo više od mrvička mašte (recimo radije – imaginacije), kakvom obično raspolažu proroci. Pojma nemamo ni kakvo će biti sutra i hoćemo li ga uopće dočekati, a kamoli da znamo izgled društva budućnosti. O tome možemo tek razmišljati, a najbolji putokaz su iskustva prošlosti, povezana sa povijesnim trendom kretanja društva. Većina ljudi ne vidi, niti želi vidjeti dalje od sadašnjeg trenutka, jer im aktualni društveni odnosi i borba za opstanak sputavaju maštu, pa neprijateljski odbacuju svaku naznaku da bi budućnost mogla biti drukčija od sadašnjosti (prvenstveno društvenih odnosa što se tiče), a to neprijateljstvo prečesto i fizički izražavaju spram onih koji nisu – poput njih – otuđeni od svoje ljudskosti. Jer, sputanost mašte nije no oblik otuđenja od ljudske suštine. Otuđeni su i po pitanju predrasuda, koje ih također sputavaju.

        Postoje lažni i pravi proroci, potonje radije nazivam vizionarima, jer prorok tumači „volju“ drugih, a vizionar je anticipator budućnosti temeljem vlastitih mentalnih kapaciteta. Mislite li da ih je teško raspoznati, grozno se varate. Može se to prema razlici odvijajuće se prakse u odnosu na njihova proročanstva/vizije, pa i po trendu kretanja društva zbog čega – radi njegove procjene – treba dobro poznavati prošlost, kako bi se trend uopće mogao uvidjeti. Proroci boga, poslijednjeg suda, apokalipse i sličnih, kroz tisućljeća nepotvrđenih „proročanstava“ su lažni proroci, a oni koji zazivaju iduća stoljeća čekajući potvrdu samo su lažni vjernici, iščašeni iz definicije ljudskog roda kao Homo sapiensa. Roger Bacon koji svojim anticipacijama stoljećima prije njihova ostvarenja, predviđa lokomotivu, automobil, avion, parobrod, eksploziv,…, vizionar je nepobitno potvrđen iskustvom, nimalo mistična figura jer to nije postignuo „božanskim nadahnućem“ već isključivo širinom svoje imaginacije bazirane na iskustvu i spoznajama koje je imao. Vizionar je i Giordano Bruno s kojim se postupalo „blago i po mogućnosti bez prolijevanja krvi“ (spaljen je na lomači), koji je proširio domete kopernikanskih zamisli, danas potvrđeno astronomskom znanošću, spadao je također u vizionare. Da ne nabrajamo, ima niz potvrđenih anticipatora budućnosti, a tko se poziva pritom na neke njihove davno prevladane ideje ne razumije da su i najveći među ljudima ograničeni duhom vremena u kojem obitavaju, a kamoli onda ne bi mali, sasvim prosječni ljudi to bili.

        Pa, zašto onda ljudi više vjeruju lažnim negoli pravim prorocima, zašto ih ne mogu razlikovati sve dok vrijeme ne potvrdi potonje, a čak i onda većina nadalje slijedi one prve, uzimajući zdravo za gotovo što lično žive ono što su neki stoljećima ranije predvidjeli? Odgovor nije tako kompliciran, a daje ga pozivanje na socijalnu evoluciju ljudskog roda koja ne zahvata istovremeno, i to još na podjednak način, cijelu populaciju. Stoga ljudi dugo i predugo zadržavaju mitopoetski način mišljenja kojemu robuju, toliko zakrinkan u suvremenu formu da ni ne zamjećuju kako je to upravo to. Propaganda vladajućih i „dresura“ podanika daju doprinos mentalnoj inerciji prosječnog čovjeka, koji je u njeno ime spososoban oduzimati živote, štiteći svojstveni način mišljenja i bitisanja, određen neprevaziđenim prekomjernim koristoljubljem, dobro umotanim u mit koji je samo eksponent potonjega za javnost, da se prikrije suština stvari. Pokušajte zamisliti čovjek usred zrelog feudalizma koji javno propovijeda principe nespojive s tim društvenim uređenjem, ili roba sred zrele antike kako na forumu raspreda potrebu smjenjivanja robovlasničke elite i uspostavu demokracije, ma samo nalik današnjoj, krnjoj zapadnokapitalističkoj. Onda možda shvatite zašto je većini strana ideja o prerastanju kapitalizma u pravednije društvo, potom možda i razumijete kako i nije bio većini potreban Fukuyamin „Kraj povijesti“ (čega se, nakon desetljeća pametovanja, i mudrovanja njega i privrženika mu, odrekao – ne prestajući nas zasipati novim „mudrolijama“), jer prosjek u svom svakodnevnom životu praktično tako i doživljava sistem.

        Robuju ljudi predodžbi „kapitalizma s ljudskim licem“, apriori nemogućega radi premisa na kojima cijeli sistem počiva, uljuljkavaju se u mit o „skandinavskom socijalizmu“, koji niti je socijalizam (što direktno demantira bivši danski premijer), niti američki progresivni pretendent za predsjednika, Berni Sanders (1, 2) – koji vrlo dobro opisuje današnje stanje svijeta – nije socijalist kad se poziva na, demokratski socijalizam, već prije američka verzija socijaldemokrata, daleko čak i od evropske paradigme socijaldemokracije. Čovjek koji samo želi pojačati ulogu socijalne države (projekt praktički napušten od evropskih kapitalističkih država nakon propasti „realsocijalizma“) u politički konzervativnoj Americi. Nije toliko važno hoće li Bernie postati predsjednikom, ili čak samo demokratskim kandidatom (za što Amerika još nije spremna), već što ogromni dio stanovništva – koje ima itekakvog iskustva s kapitalizmom i njegovim „dobrobitima“ – počine mijenjati predrasude prema socijalizmu i socijalistima. Mit koji na ovim prostorima postoji o takozvanom „skandinavskom socijalizmu“ nije nov, već potječe još iz Jugoslavije, naročito promoviran ljudima kojima se smjer prema samoupravljanju nije sviđao, te su prodavali naivcima tu meku, na koju su se oni hrpimice pecali. O tome poslije, ali retoričko pitanje je: zašto nakon toliko oduševljenja navodnim skandinavskim socijalizmom, sve te države nastale raspadom bivše, ne idu tim smjerom već smjerom prvobitne akumulacije kapitala? Jer promotorima takvog „socijalizma“ to nije ni bilo na kraj pameti! Nasuprot tome:

„Pretvaranjem društvenog vlasništva u državno pa ukidanjem radničkog samoupravljanja provodio se smišljeni plan kako da narodno bogatstvo prigrabe autokratovi privrženici i špekulanti. Uništavanjem industrije i poljoprivrede te prodajom saniranih banaka i drugih ruiniranih tvrtki, ali i prekrasne jadranske obale, Hrvatska je izručena globalnom kapitalizmu i čak je manje samostalna nego što je prije bila.“, (Ivan Supek, „Trinitas“)

Praktički identičan opis vrijedi za sve bivše sastavnice Jugoslavije. Prirodno je da ljudi pogledavaju tamo gdje je bolje jer i sami žele bolji život, ali to više nije kad im želje blokiraju moždane centre. Egoizam nije najbolja preporuka za sudove, ni o ekonomijji, ni o socijalnom položaju, niti o povijesti. Ako si vlasnik uspješne firme ne znači da je svijet savršen. Ako si ostvario prihvatljivi socijalni status to ne svjedoči da je sistem dobar, niti da u svijetu ljudi ne umiru jer ih takvi poput tebe iskorištavaju ili pasivno promatraju. Ako u obitelji imaš fašistu, to ne podrazumijeva da je taj slučaj paradigma ljudske povijesti kako si uvjeren, već samo da si vjerojatno dobio loš kućni odgoj.

        Sad malo o obrascu spomenutog, rasprostranjenog mita, koji je kao ostvaren u Švedskoj.

„U proljeće 1984. se u Stockholmu dogodilo nešto što u povijesti nije zabilježeno. Grad je preplavila gomila luksuznih automobila s livriranim vozačima s bijelim rukavicama, koji su otvarali vrata svojim gospodarima kako bi izašli s obiteljima i poslugom da prosvjeduju ispred parlamenta“,

piše portal logično.com. Wallenbergovi su najpoznatija kapitalistička obitelj Švedske, vlasnici tvornica Volvo, Electrolux, Saab, svih poduzeća, banaka i osiguravajućih društava, obitelj koja je te godine kontrolirala oko 40% dionica na stokholmskoj burzi. Švedski Rockefeleri. Zajedno s njima bilo je još oko 90000 ljudi, „elita“ švedske visoke tehnologije, a okupili su se protestirajući protiv reformi koje je nastojao pokrenuti progresivni socijaldemokratski premijer (u dva mandata, ubijen u atentatu) Olof Palme. On bijaše jedan od ne tako malobrojnih svjetskih političara koji su se, unatoč svom buržujskom porijeklu (poput Marxa, Engelsa, Luxemburg, Tripala, Koče Popovića, Bijedića,…), spoznavši položaj proletarijata i neprihvatljive klasne razlike, odlučili za radnički pokret. Opisivali su ga kao „revolucionarnog reformistu“, i bio je trn u oku konzervativnih Šveđana, sa svojim socijalističkim idejama o preraspodjeli bogatstva. Njegova je

„vlada tada sindikate htjela učiniti gospodarima burze. Tadašnji revolucionarni zakon je predviđao osnivanje “Fondova zaposlenih”, koji bi imali zadaću i ovlasti kupovati pakete dionica velikih kompanija, upravljajući njima u skladu s interesima radnika i svih zaposlenika.“

(naslućuje li netko u tome upliv jugoslavenskog samoupravljanja, koje će – htjeli ili ne htjeli – postati svojina budućnosti, jer je ono naprosto „stremljenje i zahtjev epohe“, kako se u nas govorilo)

Predviđeno je da tada pa do 1990. velike švedske kompanije daju 20% svog profita, ali fondovi tom novcem nisu mogli steći 50% plus zlatnu dionicu. Nakon eksperimentalnog razdoblja su fondovi trebali posjedovati 8% nacionalnog dioničarskog paketa i raspolagati s tadašnjih 15 milijardi kruna. Početkom 1984. se dogodila prva takva kupnja, kada je Fond za istočni dio zemljekupio dionice pet velikih kompanija, među kojima su bile i Electrolux, Saab i Ericsson. Ljutita švedska oligarhija je tužila vladu Sudu Europskog vijeća u Strasbourgu, a Federacija poduzetnika je tražila od vlade da provjeri je li zakon u skladu s Ustavom i Europskom poveljom, koji štite pravo vlasništva. Poduzetnici su Palmea okrivilida provodi skrivenu socijalističku revoluciju i da izaziva građanski rat…“

Portal advance.hr u članku „Mitologija kapitalizma: skandinavski mitovi i njihova svrha“ piše (ovdje je link na cijeli tekst koji je prenio beogradski „Fakultet za diplomatiju i bezbednost“ na svojim stranicama!):

„Kao direktna reakcija na krizu 30-tih godina prošlog stoljeća) stasala je socijal-demokratska radnička partija koja je nakon toga vladala gotovo 65 godina apsolutnom većinom bez ijednog koalicijskog partnera. Mukotrpnom borbom radnici u Švedskoj stvorili su sustav koji je bio dostojan čovjeka. Radnička partija tih godina opravdavala je svoje ime. Unatoč izraženom revizionizmu i preferenci za socijal-demokraciju umjesto socijalizma, partija se ipak usko vodila generalnim idejama marksizma iz kojih su i stvoreni brojni socijalni programi… Brian Palmer, profesor antropologije na švedskom sveučilištu komentirao je ulazak neoliberalizma: “Govoriti o današnjoj Švedskoj u nekim socijalističkim terminima bilo bi potpuno krivo. Neo-liberalne reforme u Švedskoj provedene su u mnogim sektorima rigoroznije čak i od SAD-a. Švedska je zapravo postala laboratorij za privatizaciju.” Unatoč popularnom mišljenju kako u Švedskoj na stanovnike pazi snažna država, prava istina je sasvim drugačija. Posljednjih godina Švedska je po količini privatizacije prestigla SAD i brojne europske države. 80% svih novih škola je u privatnom vlasništvu. Željeznice i gradski metroi također. Švedska je imala dugi period ekonomskog razvoja što može ponajviše zahvaliti neutralnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Od nekoć uglednog modela, Švedska je već sredinom 90-ih počela naglo tonuti u sirovi neoliberalni kapitalizam koji danas potpuno dominira zemljom. Tako primjerice 2004. imućna obitelj Wallenberg kontrolira čak 40% svih dionica na štokholmskoj burzi… Uskoro kreće masovna deregulacija svih vitalnih industrija – Švedska privatnom tržištu prepušta poštu, telekomunikacije, pa čak i struju. Brojne banke koje su bile pod upravom države sada se prepuštaju privatnom sektoru. Posljednjih godina krug je zatvoren nakon što su privatizirane i brojne klinike i bolnice.“

Nije li to – u sinergiji s upletanjem kapitala pritiscima, sankcijama, čak i organiziranim vojnim pučevima, posvuda u svijetu gdje se nastoje ostvariti društvene promjene – nedvosmisleni odgovor na moje pitanje ustrajno ponavljano domaćim socijalistima i komunistima (bez odgovora, jer pojma nemaju), koji bi socijalizam ostvarivali u okvirima sistema, parlamentarnim putem:

Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas s vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije, poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke, a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili s ovim socijalističko – kapitalističkim yo-yojem?

U članku se nadalje navode primjeri i ostalih skandinavskih zemalja, s uputom na posebni primjer Islanda, te slučaj Grčke koja je ucjenom najvećih kapitalističkih vjerovnika (Njemačke i Francuske) vraćena sa „sotonskog“ ljevičarskog puta u korito kapitalizma (opis cijele ujdurme dan je u Varoufakisovoj knjizi „A slabi trpe ono što moraju“).

Napomena

roba* – predmet trgovine

Autor: Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close