Nidžara Ahmetašević: Uspješno skretanje pažnje aktivizmom
Žao je meni i pasa i znam da nam treba rješenje i tog problema, ali mislim da je nesrazmjerna pažnja koja se poklanja ovom problemu u zemlji kakva je naša.
Autor: Nidžara Ahmetašević
BUKA
Pišem ove redove pomalo u strahu da će me probuđeni aktivisti proglasiti neprijateljem naroda, države, svega što je humano, ljudske i životinjske rase, modernizacije, euroatlantskih integracija, svemira…svega, valjda. Ali, aktivizam na Balkanu nekada stvarno zna prerasti u rat protiv neistomišljenika, u kojem se izgubi suština.
Tada, ako slučajno niste baš gorljivi zagovornik neke ideje, ne daj Bože neistomišljenik neke skupine koja je odlučila da organizuje demonstracije ili lobira za nešto, vi postanate sam crni đavo, svi članovi Vijeće ministara u jednom, svi premijeri Bosne i Hercegovine, direktori propalih preduzeća… Uglavnom, sve ono prema čemu smo gnjev trebali usmjeriti, ali nismo jer smo zavedeni trivijalnim stvarima koje su nam – a da nismo ni primijetili – servirane kroz medije koje kontrolišu oni koji imaju vlast.
Uz sav taj rizik, moram reći da me mjesecima nervira aktivizam ljubitelja uličnih pasa u Sarajevu i BiH. Ne zbog pasa. Nego zbog toga što dopuštamo – još jednom – da se bavimo stvarima koje nisu prioritet u državi koja ni na koji način već odavno ne funkcioniše u službi građana, nego zbog političkih elita i njihovih prijatelja, uže i šire familije, njihovih komšija, dužnika, ljubavnica i ljubavnika, i međunarodnih zvaničnika koji nemaju bolji posao nego neraditi ništa u Bosni…
Svi oni su, naravno, presretni svaki put kada se brinemo o psima, o Palestini, Siriji, Kini, polarnim medvjedima ili čime već, a ne o njihovom neradu koji i te kako utiče na naš život. Naravno da takav “aktivizam” podržava i “međunarodna zajednica”, kojima je bolje da se bavimo cukama nego odgovornošću političara sa kojima sarađuju, jer to otvara pitanje i njihove odgovornosti.
Inače, dajte mi barem jedan dobar razlog zbog kojeg se neki ambasador u zemlji koja je u konstantnoj političkoj krizi već 20 godina bavi pitanjem pasa lutalica i podržava projekte koji se zasnivaju na štampanju džambo plakata (jako neekološki moram reći).
Pri tome, jedan taj plakat košta toliko da može nahraniti barem dvije porodice u jednom danu. Naravno da se time bave mediji koji ili su lijeni da se bave suštinskim stvarima, ili su plaćeni da se bave ničim, ili, naprosto, ne vide vijest jer ni ne znaju kako je prepoznati.
Kako god, gubimo vrijeme i energiju. Tako nam je u državi koja jedva da postoji, sudbina pasa lutalica samo u jednom gradu važnija od sudbina polugladnih ljudi, od političara neradnika, koji pri tome potkradaju vlastiti narod, od ratnih zločinaca koji šetaju oko nas…da ne nabrajam, jer sve sami znate.
A da smo ih natjerali da rade svoj posao, sada ne bismo ni imali problem pasa lutalica. O psima se brinu strane ambasade, nevladine organizacije, udruženja ova i ona, studenti, akademska zajednica, mediji… Kao da nam je sve baš nekako potaman, i samo, eto, još da se te cuke zbrinu i da nastavimo ovaj naš blaženi život.
Evo, samo da vas podsjetim na par stvari koje naš život čine tako čarobnim u ove predpraznične dane:
Dio sredstava iz IPA fondova (EU instrument predpristupne pomoći) u iznosu od 45 miliona eura je preusmjeren iz BiH ka Kosovu i projektima namijenjenim raseljenim osobama. Tih 45 miliona prvobitno je bilo određeno za “pomoć u tranziciji i razvoju institucija”, te za “prekograničnu saradnju”. Novac su kroz razne projekte mogle dobiti institucije, ali i nevladin sektor kao i istraživačke i razvojne institucije.
Neće ga dobiti niko. Barem ne u BiH. Političari na državnom nivou složili su se da novac namijenjen za obnovu i rekonstrukciju elektrodistribucijske mreže preusmjere u budžet i tako građanima ove zemlje možda uskoro ugase struju.
Vijeće ministara nije odobrilo da BiH postane dio Erasmus projekta, čime su onemogućili da studenti borave na univerzitetima u Europi, nauče nešto novo, prošire vidike, osjete drugačiji život.
Iako se ne zna tačan broj, procjene su da u BiH ima oko 15 posto nepismenih. Ne nepismenih u smislu kako to danas definišu razvijene zemlje, dakle, pojedinaca koji ne znaju koristiti nove tehnologije ili ne znaju strane jezike, nego nepismenih koji ne znaju pisati ni čitati.
Penzije kasne, a možda ih uskoro neće ni biti, plate su sve manje i rjeđe, ulice naših gradova sve opasnije, policija sve korumpiranija, zdravstveni sistem skup i nefunkcionalan, političari loši, zli i beskrupulozni… Tako smo siromašni da ljudi nemaju marku da kupe štrucu hljeba dnevno. Meso, povrće, voće, mliječni proizvodi su mnogima odavno samo prizor u izlogu za njih nedostižnih prodavnica.
Ali neka su nam ćuke žive i zdrave. Sve tako u čoporima od po 20,30,40… Nemojte se usuditi reći aktivistima da niste nahranili barem jedan čopor na dan jer onda ste tek u nevolji. Čini mi se, a neki su mi to i rekli, da je manje bitna majka što, kraj čopora, sa bebom u kolicima, rovi po smeću u potrazi za dnevnim obrokom.
Zanimljivo mi je posmatrati sve te ljubitelje pasa koji se tako grčevito bore protiv zakona koji predviđa eutanaziju jadnih i izgubljenih životinja, koje gladne i uplašene napadaju iste takve – gladne i uplašene – ljude. Pri tome zaboravljaju da se u ovoj zemlji ne provode ni odluke Ustavnog suda, da je većina zakona tu samo forme radi, a ne radi provođenja.
Eto, mogli bismo recimo zbog toga da se bunimo glasno i otvoreno svaki dan. Ali, lakše nam je o ćukama.Slušala sam ove sedmice mladića koji predvodi aktiviste koji se brinu za prava pasa kako govori u jutarnjem programu lokalne TV stanice u Sarajevu i poredi samu ideju o eutanaziji jadnih životinja sa ratnim zločinima i ubistvima oko 100.000 ljudi, koliko ih je stradalo tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini.
Poručuje on tako ljut i odlučan: “Ne dajte da se ponovi krvoproliće kakvo se desilo devedesetih”. A govori o eutanaziji pasa lutalica. Meni je u najmanju ruku to bilo bezobrazno.
Žao je meni i pasa i znam da nam treba rješenje i tog problema, ali mislim da je nesrazmjerna pažnja koja se poklanja ovom problemu u zemlji kakva je naša. Tako smo sve okrenuli naopačke. Ili smo došli do tačke u kojoj smo prestali vjerovati u ljude, i sada gledamo u životinje kao jedina živa bića za koja se još nadamo da su normalna? Ne znam.
Čudan je aktivizam kod nas. Možda bi vrijedilo napraviti neko veliko istraživanje o aktivizmu u BiH i nevladinom sektoru? Teško, jer su nam uskraćeni IPA fondovi koji su mogli, pored ostalog, biti iskorišteni i za istraživačke projekte.
Primjer “psećeg” aktivizma samo je jedan koji pokazuje kako smo u stanju beskrajno puno energije, pameti i vremena trošiti na probleme koji su zapravo samo posljedica, dok pravi uzroci prolaze pored nas. Samo da znate, oni na vlasti trljaju ruke svaki put kada vide kako su nam još jednom uspješno skrenuli pažnju sa onog što nisu uradili, i time osigurali sebi opstanak u foteljama i kabinetima, sa prevelikim platama i bez imalo odgovornosti.
Od iste autorke
