Kratka kronologija “remek-djela” imperijalnog napretka SAD-a u Latinskoj Americi/Kolumbijska demokracija odreda smrti i sličan scenarij u Ukrajini
Iako u padu, američki utjecaj u Latinskoj Americi opstaje u Kolumbiji koja se ističe kao stalni bedem američkih imperijalnih interesa:
1.) Kolumbija potpisuje sporazum o slobodnoj trgovini sa SAD-om
2.) Osigurava SAD-u sedam vojnih baza i udomljuje tisuće američkih protu-pobunjeničkih vojnih savjetnika.
3.) Surađuje u izgradnji velikih paravojnih odreda smrti, priprema ih za prekogranične napade protiv “zakletog neprijatelja” Sjedinjneih Država – Venezuele .
Kolumbijske vladajuće oligarhije su se i vojno oduprle valu masovnih demokratskih i nacionalnih društvenih pobuna koje su osigurali izborne pobjede socijalista u post-neoliberalnim državama: Brazilu , Argentini, Venezueli, Ekvadoru, Boliviji, Paragvaju i Urugvaju .
Dok Latinska Amerika kreće prema regionalnim integracijama, zaobilazeći SAD, Kolumbija kroz bilateralne sporazume jača svoje veze sa SAD-om.
Dok Latinska Amerika smanjuje svoju ovisnost o američkim tržištima, Kolumbija proširuje svoje poslovne veze. Dok Latinska Amerika smanjuje svoje vojne veze s Pentagonom, Kolumbija ih proširuje.
Dok Latinska Amerika ide ka većoj socijalnoj uključenosti i povećava porez stranim multinacionalnim korporacijama, Kolumbija spušta poreze na dobit velikim biznismenima.
Dok Latinska Amerika proširuje obradiva zemljišta i poklanja ih ruralnom stanovništvu , Kolumbija raseljava više od 4 milijuna seljaka, a sve u sklopu američki “dizajnirane” spaljene zemlje i protu-pobunjeničke politike.
U Kolumbiji vlada nepokolebljiva pokornost američkim imperijalnim interesima, ukorijenjena u nekoliko velikih dugoročnih programa razrađenih u Washingtonu .
2000. godine predsjednik Bill Clinton se zalaže da SAD izdvoje 6 milijardi dolara protu-pobunjeničkim programima (Plan Columbia), plan koji uvelike jača brutalni represivni kapacitet kolumbijske elite u suočavanju s pokretima pobune seljaka i radnika .
Uz oružje i obuku, američki specijalci i ideolozi ulaze u Kolumbiju i rade na jačanju vojnih i paravojnih terorističkih operacija – usmjerenih prvenstveno na uništavanje političke oporbe i civilnog društva, društvenih pokreta i vrše atentate na aktiviste i lidere oporbe i novinare.
Američki poslušnik Alvaro Uribe, pokrovitelj narko-kartela i personifikacija nemilosrdnog vazala Zapadnog carstva, postaje predsjednikom tijekom “demokratskih promjena” koje su provedene uz pomoć vodova smrti .
Predsjednik Uribe dodatno militarizira kolumbijsko društvo, uspijeva uništiti pokrete civilnog društva i slomiti svaku mogućnost narodnog demokratskog preporoda ili otpora, kakvi se pojavljuju diljem Latinske Amerike.
Tisuće aktivista, sindikalista, radnika, boraca za ljudska prava i seljaka su ubijeni, mučeni ili su završili u zatvorima .
Kolumbijski sustav kombinira sustavno korištenje para-vojnih skupina (eskadrona smrti), razbija lokalne i regionalne sindikate i seljačko protivljenje. Sve se to čini modernizacijom i omasovljenjem vojske (preko 300.000 vojnika) u borbi protiv narodnih ustanaka, te pražnjenjem sela od pobunjeničkih simpatizera .
Milijarde dolara od trgovine drogom formiraju „financijsko ljepilo“ kojim se dodatno jača već ionako čvrsta vezu između oligarha, politikanata, bankara i američkih vojnih savjetnika, stvarajući tako zastrašujuću high-tech policijsku državu, koja graniči s Venecuelom, Ekvadorom i Brazilom, zemljama sa značajnim i masovnim narodnim pokretima .
Ista državna mašinerija terora koja je desetkovala demokratske društvene pokrete istovremeno je spriječila promicanje oporbe i njeno sudjelovnje u fazi „uspjelih izbora“, što je postalo zaštitni znak Kolumbije, baš kao i imidž zemlje – “demokracije eskadrona smrti”.
Izbori se održavaju pod kontrolom mreže vojnih baza, gdje eskadroni smrti i trgovci drogom u okupiranim gradovima i selima zastrašuju, teroriziraju i na taj način djeluju na “biračko tijelo“. Jedini sigurni prosvjed u toj represivnoj atmosferi je biračka apstinencija .
Izborni rezultati su unaprijed predodređeni: oligarsi nikada ne gube u „death squad demokracijama“, jer su oni su najpouzdaniji vazali Zapadnog carstva.
Kumulativni učinci desetljeća i pol duge, krvave čistke kolumbijskog civilnog društva od strane predsjednika Uribea i njegova nasljednika Santosa uspješno su otklonili opasnost od svake izborne opozicije .
Washington je postigao svoj ideal: stabilna vazalska država; velika i poslušna vojna oligarhija vezana za interese američke korporativne elite i čvrsta kontrola izbornog sustava, koji nikada ne dopušta izbor pravog protivnika.
Kolumbijski izbori održani u ožujku 2014. briljantno ilustriraju uspjeh američke strateške intervencije u suradnji s oligarhijom: velika većina biračkog tijela – više od dvije trećine – ne izlazi na biračka mjesta.
Među onima koji su glasali, deset posto glasača ubacuje ili precrtane ili prazne glasačke listiće.
Apstinencija birača je bila osobito visoka u ruralnim područjima i područjima radničke klase, koji su inače predmetom državnog terora .
S obzirom na intenzivnu državnu represiju, većina birača zaključuje kako nema autentične demokratske stranke koja će imati bilo kakve šanse i takoodbijaju dati legitimitet izbornom procesu.
30 % onih koji jesu glasovali, pripadaju uglavnom urbanim srednjim i višim slojevima društva.
Stanovnici u nekim ruralnim područjima, onima u potpunosti pod kontrolom narko-kartela i vojske, jesu pristupili glasanju, no u tim područjima je ono obavezno.
Od ukupno 32 milijuna birača u Kolumbiji, 18 milijuna je bilo suzdržano, a ostalih 2,3 milijuna daje precrtane glasačke listiće .
Dvije dominantne oligarhijske koalicije, na čelu s predsjednikom Santosom i bivšim predsjednikom Uribeom, dobivaju samo 2,2 milijuna i 2,05 milijuna glasova.
U toj izbornoj farsi stranke lijevog centra i lijevice ostvaruju mizeran rezultat.
Kolumbija, visoko militarizirana vazalska država SAD-a igra stratešku ulogu u planu Washingtona ponovnog osvajanja Latinske Amerike .
Dva desetljeća sustavnog terora i vojni programi financirani milijardama američkih dolara jamče da Washington neće naići na značajnu opoziciju u parlamentu ili predsjedničkoj palači u Bogoti .
To je oštar, barutom i krvlju pomiješan miris uspjeha američke politike, a nasilje zaštitni znak ove vazalske države .
Kolumbija se pretvorila u odskočnu dasku za lansiranje proameričkog centraliziranog bloka i vojnog saveza u potkopavanju Venecuele i Bolivarskog regionalnog saveza, kao što su ALBA i PetroCaribe, ali i nacionalne sigurnosti susjedne Venezuele.
Bogota će pokušati utjecati na susjedne režime gurajući ih u zagrljaj američkog carstva protiv Venezuele .
Zaključak:
Velika i dugoročna subverzivnaorganizacija u Ukrajini i Kolumbiji, kao i financiranje paravojnih i organizacija civilnog društva (NVO) omogućuju Washingtonu:
1.) Izgradnju strateških saveza.
2.) Jačanje veza s oligarsima koji nadziru političare i paravojne nasilne skupine.
3) Primjena političkog terora u oduzimanju državne vlasti.
Imperijalistički stratezi time stvaraju model države lišene protivnika i otvorene za hinjene slobodne izbore među suparničkim podaničkim političkim skupinama.
Nakon provedenih državnih udara, njihovi dugogodišnji politički opunomoćenici u državma koju vode vojne hunte i štite odredi smrti rukovoditelji su svih legitimnih izbornih sustava namijenjenih širenju i jačanju isključivo „imperijalne vlasti“.
Washington neće odustati od politike kreiranja novih ratova i nasilnih prevrata.
U posljednjih 25 godina je u Kolumbiji ubijeno 3 000 aktivista, čelnika sindikata, raseljeno je 4,5 milijuna ljudi, pretežito seljaka, a zemlja im je oduzeta od strane vojnih i paravojnih skupina, 9 000 političkih zatvorenika izdržava kazne na neodređeno vrijeme u zatvorima zbog sudjelovanja u nenasilnim aktivnostima usmjerenim protiv režima.
Predsjednik Santos je obećao okončanje najduljeg građanskog rata u Latinskoj Americi (od 1964.), obećao je da će pregovarati s FARC-om (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia), a potom svaki puta odbijao prijedloge FARC-a o primirjima ili kršio postignute sporazume.
Da li je moguće očekivati od Santosove vlade da će sprovesti reforme ruralnog razvoja koje traži FARC, a istovremeno ne pokazuje volju zauzdati vojne i policijske snage, kao ni eskadrone smrti koji tijekom pregovora ubijaju aktiviste. Da li Santos može ili želi garantirati sigurnost razoružanim gerilcima kada i ako oni uđu u politički sustav, kada je njih više stotina sustavno prima prijetnje smrću?
Santos još uvijek nije raspustio paravojne vodove smrti, a kao rezultat toga, raseljenim zemljoradnicima koji se žele vratiti na svoja imanja prema Zakon o povratu zemljišta se i dalje prijeti. Mnogi su i ubijeni od strane paravojnih bandi.
Režim je u prešutnom paktu s vodovima smrti bivšeg predsjednika Alvara Uribea, što znači da je vladin vojni aparat još uvijek povezan s paravojnim bandama, velikim zemljoposjednicima, trgovcima drogom i bogatim biznismenima.
Nema sumnje da je Santos odavna vjeran politici koju je vodio Uribe, a bio je i njegov ministar obrane. Santos je svjestan kako njegova gospodarska strategija, pogotovo fokus na promicanje trgovine s Latinskom Amerikom, a naročito Venecuelom, uvelike ovisi o postizanju mirovnog sporazuma s FARC-om koji kontrolira regije bogate mineralnim resursima. To je možda i jedini razlog koji ga je natjerao na potpisivanje sporazuma s FARC-om, dok s druge strane i dalje primjenjuje politiku sile nad društvenim pokretima.
Trenutno Kolumbija prima međunarodne donacije u iznosu 500 milijuna dolara godišnje. Najveći dio te svote dolazi upravo iz SAD-a, a svrha je financiranje paravojni skupina koje i dalje vode rat s pobunjenicima.
Skraćena kronologija strateških koraka saveza SAD-EU u destabilizaciji Ukrajine
Pretvaranje Ukrajine u vazalsku državu je bio i još je uvijek dugotrajan proces velikih razmjera, koji je zahtijevao dugoročno financiranje, indoktrinaciju i zapošljavanje kadrova , organizaciju i osposobljavanje političara i uličnih militanata i iznad svega, sposobnost da se kombiniraju izravna akcija s izbornom politikom.
Borba moći je za Zapadno carstvo uvijek borba visokih uloga:
1.) Ukrajina u rukama odabranih klijenata pruža NATO savezu vojnu odskočnu dasku kojom se dopire ravno u srce Ruske Federacije.
2.) Ukrajinski industrijski i poljoprivredni resursi pružaju izvor ogromnog bogatstva za zapadne investitore.
3.) Ukrajina je strateška regija za probijanje do Kavkaza i dalje prema istoku.
Washington je uložio više od 5 milijardi dolara u stvaranju poslušničke klijentele, uglavnom u zapadnoj Ukrajini, pogotovo okolici Kijeva, s naglaskom na skupine civilnog društva, političke stranake i njihove lidere.
2004. su početna američka politička ulaganja u promjenu režima kulminirala u takozvanu “Narančastu revoluciju”, koja instalira kratkotrajnu, prijelaznu prozapadnuvlast.
Međutim, situacija vrlo brzo degenerira zbog velikih korupcijskih afera, lošeg upravljanja i oligarhijske pljačke javnih resursa, te dolazi di propasti režima. Novi izbori proizvode novi režim, koji nastoji osigurati veze s EU i Rusijom preko gospodarskih ugovora, zadržavajući mnoge od značajki prethodnog režima, prije svega brutalnu endemnsku korupciju.
Nakon što gube putem demokratskih izbora, SAD i EU opet pokreću izravne akcije organizacija, ali s novim i radikalnijim programom .
Neonacisti kroz nasilne demonstracije, vandalizam i oružane napade preuzimaju vlast i uspostavljaju uspostavljaju diktatorsku huntu.
Sastav hunte nakon novog državnog udara ogleda se u dvije skupine koje tvore političke organizacije:
1.) Neoliberalni politikanti za vođenje ekonomske politike i jačanje veza s NATO-om
2.) Neo-nacisti/nasilni nacionalisti koji nameću svoju volju isključivo silom, a dostavljenim oružjem se obrušavaju na nepoćudne Ukrajince, etničke Ruse i ostale manjine, osobito na industrijaliziranom jugu i istoku zemlje.
Sve što je uslijedilo, državni udar i na kraju hunta koja nasilno preuzima vlast, u potpunosti je podređeno i ovisno volji Washingtona. Toliko o ukrajinskoj neovisnosti .
Potom hunta u Kijevu nastavlja iskorijenjivati izabrane državne dužnosnike povezane s političkim strankama iz prethodnog demokratskog režima i progoni njihove pristaše. Svrha tog prljavog posla je osiguranje da će naknadni montirani izbori imati privid legitimiteta, ali će izbori će biti ograničeni na dva bloka zapadnih marioneta: neoliberala (samozvanih “umjerenjaka”) i neonacista koje se naziva “nacionalistima”.
Ukrajinski put i kolaboracionalistički režim ilustriraju razne instrumente građenja imperija :
1.) Upotreba američkih i europskih državnih fondova koji se kanaliziraju kroz nevladine udruge, a na političkom planu nagomilavanje masovne baze u civilnom društvu.
2.) Financiranje izravnog djelovanja masa, što dovodi do prevrata (“promjene režima”).
3.) Nametanje neoliberalne politike od strane režima u Washingtonu.
4.) Imperijalističke sile financiraju reorganizaciju i pregrupiranje akcijskih skupina, ali samo nakon što su svrgnule prethodni režim.
5.) Prijelaz iz protesta u nasilno izravno djelovanje ekstremističkih skupina (neonacista) koje organiziraju preuzimaje vlasti i provode čistke u redovima oporbe.
6.) Organiziranje međunarodne medijske kampanje koja podupire novu huntu, dok se istovremeno demonizira domaća i međunarodna opozicija (Rusija).
7.) Politička moć centralizirana u rukama hunte saziva “uspjele izbore ” ograničene na pobjedu jednog ili drugog unaprijed odabranog kandidata.
Ukratko, graditelji carstva rade na nekoliko razina: nasilnoj i izbornoj; društvenoj i političkoj; odabrani poslušnici i vazali su koncentrirani oko jednog strateškog cilja: osvajanja državne vlasti i pretvorbe vladajuće elite u spremne i poslušne vazale Zapadnog carstva.
