Neuništiva solidarnost Južnih Slavena: Kako je velika tragedija probudila zajedništvo koje je oduvijek postojalo
U najtežim zamislivim trenucima, dok strašan potop Balkanom odnosi žrtve, stvara ogromnu materijalnu štetu, briše cijela naselja, tragično mijenja ljudske sudbine – u toj agoniji koja i dalje traje, poput toliko priželjkivanog sunca koje bi protjeralo kišne oblake, nad poplavljenim Balkanom zasjalo je nešto od neizrecive važnosti, nešto što je oduvijek bilo ovdje: nesalomljiva solidarnost naroda.
Teško je pisati o bilo kakvim pozitivnim stvarima dok se žrtve još zbrajaju, dok obitelji očajno traže svoje najmilije na popisima nestalih, no ipak, nešto nevjerojatno pozitivno desilo se u ovoj tragediji. Priče o herojstvu, bezrezervnoj požrtvovnosti i nesebičnoj spremnosti na djelovanje, dolaze s cijele potopljene regije.
Nekima vijest o tome kako primjerice Hrvati pomažu Srbima i obrnuto dolazi kao velika senzacija, nešto što prkosi pravilu te je samim time dostojno čuđenju. Jedino što je ovdje uistinu izvan pravila je činjenica da se ova manifestacija solidarnosti adekvatno uklapa u regionalne naslovnice, no ona nije rođena u nabujalim rijekama koje ruše sve pred sobom, ona je uvijek postojala, ova situacija samo ju je potakla na djelovanje.
Ova tragedija, jedna od najvećih koje su ikada zadesile ove prostore, zapravo otkriva jednu još i veću, daleko bolniju i strašniju, tragediju. Elementarnu nepogodu iznad Balkana nismo mogli zaustaviti, ali neke druge tragedije jesmo, ta solidarnost kojoj sada svjedočimo i kojoj se divimo, imala je snage biti kočnica svakom zlu koje nas je zahvatilo.
Onda kada je trebalo, političko-obrambeni strojevi, medijska propaganda, takve tvornice smrti, genocida i najvećih ljudskih užasa nisu dali da ova solidarnost zasja kao što je danas puštaju. Danas je to prigodna priča jer je lišena političkog konteksta, no sve što izlazi iz tog okvira dočekuje se smrtonosnim ubrizgavanjem otrovnog nacionalizma, mrženje i odvratnog huškanja.
Svi stanovnici bivše SFRJ moraju znati da je ta solidarnost uvijek bila dovoljno jaka da spriječi svako zlo. No, gušilo je se nemilosrdno, stvarala se nakaradna i zločinačka paralelna stvarnost u kojoj ta solidarnost navodno nije postojala, kao da je preko noći iščezla.
Bilo bi itekako poželjno da ova tragedija postane trajno buđenje, točka uspomene nakon koje ovi narodi više nikada neće dopustiti da se njihova solidarnost brutalno zataškava u cilju ostvarenja zločinačkih planova. Jer ništa nije strašnije od rata. Nikakav raspad zajedničke države, nikakve promjene ekonomskih modela, nikakve različite geopolitike, apsolutno ništa nije strašnije od rata, naročito rata u kojem se ubija ne samo narod, već narodi koji međusobno osjećaju i zauvijek će osjećati neraskidivu vezu.
Povijest nikada ne možemo više vratiti niti promijeniti, ali povijest nije ta koja nam prijeti. Solidarnošću nećemo ispraviti počinjene greške, ali njome možemo braniti svoje koračanje u budućnost. Ako imamo nju kao obrambeni mehanizam, nešto što će nas zaštititi od mržnje, ratnih huškača i svih drugih zlotvora čije riječi i djela imaju krv svih ovih naroda na rukama, možemo se protiv svih zala boriti kao jedan, a borba, surova borba i otpor, su ono što nam naša budućnost donosi – neka ta borba uvijek bude odozdo prema gore, nikada više narod protiv naroda, nikada čovjek protiv čovjeka – neka borba bude zajednička i neka nam budućnost donose zajedničke pobjede.
Kao što i danas zajedno pobjeđujemo sile prirode možemo pobijediti i sve ljudske sile mraka koje za svoj osobni interes ili interes svojih nalogodavaca nastoje zločinački iskvariti samu dušu ovih naroda, ono nešto što previše spaja da bi ikada u potpunosti bilo razdvojeno bez obzira na sve granice, imena i sudbine u kontekstu uvijek mijenjajućeg svijeta.
Ta ponosna vezivna struktura ovih naroda toliko je snažna i nepokolebljiva da će odolijevati svim budućim monstruoznim napadima. Ova strašna poplava nije slučajno pobudila te emocije jer one su uvijek bile prisutne i preživjele su sve tragedije. Solidarnost među narodima je jedini mogući put naprijed, jedini put odbacivanja svih okova eksploatacije, mržnje, praznovjerja i svih drugih elemenata koji guše, zatiru i negiraju samu egzistenciju te solidarnosti.
Danas ovih narodi pokazali su jasnije no ikad koliko je ta solidarnost još uvijek živa i moćna, koliko egzistira i među novim generacijama koje će morati povesti najveću borbu za bolju i pravedniju budućnost.
U ovom teškom trenutku uz osjećaj velike tuge možemo i trebamo osjećati i ponos. Strašna tragedija otkrila je herojsku solidarnost koja neće pasti u zaborav kada se vode napokon povuku, ona je sada ponovno spoznata i neće otići nikuda.
