Said Šteta: Ljudi i šljokice na putu do svemira

Pokušaj da se ponudi nešto, kakvo što, još uvijek , gledamo putem malih ekrana iz susjednih zemalja, vrijedan je hvale. Privatna televizija Hayat, jer od državnih to teško da ćemo dočekati, petkom nas pokušava razveseliti a mlade momke i djevojke uvesti u svijet koji se odvija ispred kamera i objektiva fotoaparata. Tako se okupi lijepa skupina momaka i djevojaka koji znaju pjevati i onih koji bi da odlepršaju u svemir, tek pokazujući malo anatomije, nešto gestikulacije, neartikulisanih glasova i to je to.

Ne bi to bio problem, kada bi cijenjeni žiri na vrijeme ukazao i zahvalio se zalutalim putnicima za svemir, učtivo im dao do znanja da im karta za to putovanje nije valjana. Ovako desi se da neko zgrabi mikrofon objeručke i snagom dobro plaćene podrške korača iz emisije u emisiju neupitno koliko će stradati bubnih opni ni krivih ni dužnih gledatelja. Ima se može se, naša je poslijeratna deviza, ako imaš novac, sve ti je dozvoljeno, i limuzinom prevoziti malodobnu publiku, radi potpunije slike, ako šta zafali iz anatomije, dovesti sestru onako obnaženu nek se nađe, sve za minutu slave.

Neki se opet pokušavaju ko oni poslije mrtvog Elvisa, pojaviti u koži Sinana, što i nije teško, dovoljno je znati naricati ko da je ne daj Bože neko umro. I ja bi da sam pjevač ko Kvaka ali fali tu kvaka, ne znam pjevati. Bilo je tu još zalutalih no gledatelji na vrijeme i pored nagovora, dadoše im crveni karton. Gore pobrojani haman su založili imetak. Ni to nebi bio problem da neobjektivni dio žirija kakav čine direktor i gospođa Ana, nisu upravo oni koji daju infuziju, zalutalim došljacima u svijet pjesme. Tako direktor projekta, sav se pretvori u oko kada se pojavi anatomija na sceni (iz poštovanja prema djeci ne definišem u potpunosti pokazano, op.a.), krenu mu bale i ako ga kojim slučajem zadesi da komentariše onda je to kao da ima puna usta želea. Gospođa Ana, dugogodišnji mizički pedagog, morala bi i pored žala za mladošću i propuštenim, pokazati više objektivnosti a ne da propušteno nadoknađuje putem onih zalutalih. Balanas loših odluka žirija pokušava ostvariti profesor Bomoštar što mu ne rijetko pođe za rukom ali se desi i to da se u tom balansu kazni neko od dobrih djevojaka i momaka. Jedini koji još drži do profesije, često s nelagodom da to kaže u lice, jeste mlađahni profesor Emir, čije ocjene i komentare treba pratiti u kontinuitetu da bi se uvjerili u rečeno. Tako, ni kriva ni dužna, u sivilo pjevačkog nadmetanja padne i Ana, djevojka koju će zlobnici okarakterisati kao debela, nosi mušku frizuru i slično. E nije, naprotiv, ona je samo snagom prirode lijepo sakrila kosti, nije anoreksična, a ne morate je gledat, Ana je tu da se sluša. Zvuči umilno, poput laute, starog instrumenta istočnjačkog porijekla. Zatim Jelena, koja zna poigrati se scenom, biti zavodljiva i glasom i stasom, pomalo vrckava a ipak dostojanstvena, lijepo odgojena djevojka za tačnom mjerom u ponašanju. Zatim Dženita koja rekli bi fura svoj fazon, tek savladavajući maternji jezik ali ne umanjujući kvalitetu pjevanja. Zatim Asmir, koji zemlju lala ostavi i dođe u zemlju apsurda, pjevajući. Zatim osvježenje scene, evo neću mu ni ime reći izuzev da je to reper koji najljepše pjeva narodnjake. Zatim Miralem, koji svakoga petka donosi hercegovačko sunce na licu, i osvaja pjesmom. Ima tu još momaka onako prosječnih ili su tek sputani da se zbog onog urođenog stida i kućnog odgoja zaustave u toj prosječnosti. Samo ne mogu a da opet ne spomenem Emira Gitaru koji, dok se neki muče kako iscijediti makar jedan vokal iz stisnutog grla, zapjeva lepršavo, zanosno, dirne ti onu tanahnu žicu negdje skrivenu u dubini čulnog sistema. Onda, čekajući ocjenu žirija, ma kakva ona bila, razvuče osmjeh ko Šerbo harmoniku i hajde ostani ravnodušan. Da mu je u žiriju poznati beogradski kompozitor,a Hercegovac, koji se i pored pola vijeka provedenog u Beogradu odaziva na Bosanac, rekao bi mu ni pet, ni šest: „A što pjeva ćaća ga njegov“. Na žalost, on nije u žiriju. A Emir Pihljak-Gitara, ostaje da, osmijehom i onijem finim ahlakom kojeg ponese iz kuće, mami široko gledateljstvo i uvećava svoju glasačku mašineriju da bi mu pozavidjeli i oni iz Obaminog izbornog štaba. On svojim osmjehom poručuje, treba se boriti kako postati čovjek i koračati svijetla obraza, a zvijezda, na kraju je samo meteorit, padalica…Evo javljaju mi da je upravo jedna koja je založila puno, pala i povukla sestru sa sobom… Ovo neka je nauk i onim šljokicama koje se upinju u zvijezde da se gore ne stiže limuzinom a povratak je već opisan.
Sretno fine djevojke i stidljivi momci a žiri u pamet!

Piše: Said Šteta