‘Fiducia Supplicans’ potiče Crkvu da izbjegava preveliku sudačnost ili isključivost u svojem služenju, posebno u situacijama gdje ljudi traže blagoslov s vjerom i iskrenošću, bez obzira na svoje životne okolnosti
Dikasterij za nauk vjere, nekada poznat kao Kongregacija za nauk vjere, objavio je „Deklaraciju Fiducia Supplicans o pastoralnom smislu blagoslova“ pod potpisom prefekta kardinala Víctora Manuela Fernándeza, uz suglasnost pape Franje. Unatoč tome što dokument naglašava neprestanu predanost Crkve tradicionalnoj doktrini o braku i jasno tvrdi da se istospolne zajednice „ne mogu uspoređivati ni na koji način s brakom”, moralni kritičari i bičonošci brzo su reagirali. Dokument nedvosmisleno ponavlja crkveni nauk, citirajući papu Franju iz njegovog odgovora kardinalima na njihova pitanja (dubio), gdje je jasno izrazio da je „brak isključiva, stabilna i neraskidiva zajednica između muškarca i žene, prirodno otvorena za naraštaje djece” (4). Papa Franjo u svom odgovoru „zabrinutim“ kardinalima podsjeća da „ne smiju izgubiti pastirsku ljubav, koja bi trebala prožimati sve naše odluke i stavove. Obrana objektivne istine nije jedini izraz ove ljubavi; ona također uključuje ljubaznost, strpljenje, razumijevanje, nježnost i ohrabrivanje. Stoga ne možemo biti suci koji samo odbijaju, odbacuju i isključuju. Jasno je rečeno da Crkva ne može odobriti ili blagosloviti saveze koji se suprotstavljaju njezinom shvaćanju braka.
Dokument jasno izjavljuje da „Crkva nema ovlasti davati blagoslove zajednicama osoba istoga spola” (5), te potvrđuje „da seksualni odnosi nalaze svoje prirodno, pravilno i potpuno ljudsko značenje tek kad su utemeljeni na vječnoj katoličkoj doktrini o braku” (4). U Prezentaciji, koja prethodi Deklaraciji, navodi se da se blagoslovi za istospolne parove mogu provesti samo „bez službenog potvrđivanja njihovog statusa ili promjene na bilo koji način vječnog crkvenog učenja o braku“.
U dokumentu se nedvosmisleno navodi da Crkva ne može legalizirati “status” zajednice istospolnog para, no može izraziti molitvu Bogu da obogati, iscijeli i uzdigne „sve što je istinito, dobro i ljudski valjano u njihovim životima i njihovim odnosima”. Neokrnuti izliv Božanske milosti ne može se ograničiti samo na sakramente ili liturgiju.
Fiducia Supplicans, napisana s vrlo jasnom doktrinarnom preciznošću i duhovnom dobrotom, zapravo ne stvara zbunjenost, ako se čita u dobroj vjeri. Dapače, potvrđuje, s pravom, ono što se često zanemaruje ili zaboravlja u Crkvi: Crkva nije prije svega utvrda za savršene, već zajednica nesavršenih ljudi ponizno posvećenih služenju milosrdnom Bogu.
Dokument, međutim, donosi prijedlog proširenja razumijevanja blagoslova u životu Crkve i upozorava na „opasnost da pastoralna gesta, koja je toliko omiljena i raširena, bude podvrgnuta previše moralnim preduvjetima” (12). Čuvajući doktrinarnu dosljednost, dokument sugerira šire i nijansirano shvaćanje blagoslova u pastoralnom kontekstu. Prepoznaje važnost blagoslova izvan liturgijskih postavki, predlažući inkluzivniji pristup koji poštuje raznolike okolnosti i duhovne potrebe vjernika, uključujući one u „neregularnim“ situacijama ili istospolnim odnosima.
Razjašnjavajući ulogu Crkve u pružanju blagoslova, dokument ukazuje na postojanje, osim formalnih, ritualiziranih oblika blagoslova, koji se nalaze u crkvenim liturgijskim knjigama, manje formalnih, spontanih blagoslova, koji se odvijaju izvan konteksta liturgijskog obreda. Ističe se uloga Crkve u darivanju blagoslova kao izraza Božje milosti i ljubavi i navodi se da „blagoslov, koji je Bog darovao ljudima, a oni svojim bližnjima, pretvara u uključenost, solidarnost i mirotvorstvo. To je pozitivna poruka utjehe, skrbi i ohrabrenja” (19). Fiducia Supplicans tvrdi da bi blagoslovi trebali biti viđeni kao geste majčinske brige Crkve, a ne kao odobrenja određenih životnih stilova ili odnosa. Ovaj pristup omogućava suosjećajan i manje sudački pristup pastoralnoj skrbi. „Onaj tko traži blagoslov pokazuje da je potreban Božje spasonosne prisutnosti u svom životu, a onaj koji moli blagoslov od Crkve, prepoznaje ovaj posljednji kao sakrament spasenja koje Bog nudi. Tražiti blagoslov u Crkvi znači priznati da život Crkve izvire iz utrobe Božjeg milosrđa i pomaže nam ići naprijed, živjeti bolje i odgovarati volji Gospodnjoj.“
Deklaracija poziva na pastoralni pristup, koji utjelovljuje ljubav i inkluzivnost, odražavajući nauk pape Franje. Citira katehezu pape koja podsjeća da „smo Bogu važniji od svih grijeha koje možemo počiniti, jer on je otac, on je majka, on je čista ljubav, on nas je blagoslovio zauvijek. I on nas nikada neće prestati blagoslivljati” (27). Fiducia Supplicans potiče Crkvu da izbjegava preveliku sudačnost ili isključivost u svojem služenju, posebno u situacijama gdje ljudi traže blagoslov s vjerom i iskrenošću, bez obzira na svoje životne okolnosti.
U dokumentu s naglašava jasna razlika između liturgijskih obreda i običnih blagoslova. Crkva neće stvarati liturgijske obrede za blagoslove veza izvan tradicionalnog braka, ali može pružati blagoslove u pastoralnom kontekstu, prepoznajući one koji traže blagoslov, ali „ne i legitimaciju vlastitog statusa, već mole da sve što je istinito, dobro i ljudski valjano u njihovim životima i odnosima bude obogaćeno, izliječeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga” (29). Fiducia Supplicans, međutim, otvarajući mogućnost neformalnih ili spontanih blagoslova za osobe u istospolnim odnosima, zatvara vrata predloženim liturgijskim obredima, poput onih odobrenih od belgijskih biskupa i predloženih od nekih njemačkih biskupa. Dokument kaže: „Ne treba ni predviđati ni promicati obred za blagoslove parova u nepravilnom položaju.” Nadalje, kako bi se spriječio skandal, tekst nalaže da „ovaj blagoslov nikada ne bi smio biti davan usporedo s obredima građanskog partnerstva, niti čak povezan s njima. Ne može se izvoditi ni s odjećom, gestama ili riječima koje su svojstvene vjenčanju” (39).
U uvodnom se dijelu Deklaracije navodi obrazloženje zašto se ona uopće objavljuje, ako nema nikakvih doktrinarnih promjena: „Međutim, vrijednost ovog dokumenta je u tome što nudi specifičan i inovativan doprinos pastoralnom značenju blagoslova, dopuštajući proširenje i obogaćivanje klasičnog razumijevanja blagoslova, koje je usko povezano s liturgijskom perspektivom. Takvo teološko promišljanje, utemeljeno na pastoralnoj viziji pape Franje, podrazumijeva stvarni razvoj onoga što je rečeno o blagoslovima u Učiteljstvu i službenim tekstovima Crkve.”
Pojavljuju se tvrdnje da Fiducia Supplicans sada naglo poništava poruku iz ranijeg dokumenta Responsum u kojem piše: „Iz gore navedenih razloga, Crkva nema, niti može imati, moć blagoslova zajednice osoba istoga spola u gore navedenom smislu.” No, novi dokument ne govori o blagoslovima u onom smislu, koji je izrečen u Responsumu. U nekoliko navrata FS jasno ističe da se mora izbjegavati zabuna sa sakramentom ženidbe (br. 5, 6, 30 i 39), te da nema legitimacije homoseksualnih činova niti izjednačavanja istospolnih veza i braka.
Drugim riječima, ovi se blagoslovi trebaju dati određenoj vrsti ljudi, točnije onima koji „prepoznajući sebe siromašnima i potrebnima Njegove pomoći, ne traže legitimitet vlastitog statusa” (31), „ne tvrde da su pravedni, već se ponizno priznaju grešnicima, kao i svi ostali” (32). „Onaj tko traži blagoslov pokazuje da je potreban Božje spasiteljske prisutnosti u svom životu, a onaj tko traži blagoslov od Crkve prepoznaje ju kao sakrament spasenja koji Bog nudi. Tražiti blagoslov u Crkvi znači priznati da život Crkve izvire iz utrobe Božje milosti i pomaže nam napredovati, bolje živjeti i odgovoriti na Božju volju” (20). Blagoslovi trebaju biti viđeni kao geste podrške i utjehe, usmjerene prema Božjoj milosti i ljubavi.
Deklaracija nastavlja: „To je snažno iskustvo čitati ove biblijske tekstove o blagoslovu u zatvoru ili u grupi za resocijalizaciju. Učiniti te ljude svjesnima da su i dalje blagoslovljeni, unatoč njihovim ozbiljnim greškama, da njihov nebeski Otac i dalje želi njihovo dobro i nada se da će se na kraju otvoriti dobru. Čak i ako su ih njihovi najbliži rođaci napustili, jer ih sada smatraju neispravljivima, Bog ih uvijek vidi kao svoju djecu” (27).
Fiducia Supplicans vrlo jasno naglašava potrebu izbjegavanja bilo kakvog skandala ili zabune.
Predlaže se nekoliko mjera kako bi se spriječila mogućnost zabune između blagoslova za istospolne zajednice i sakramentalnog braka: „U svakom slučaju, upravo kako bi se izbjegla svaka vrsta zabune ili skandala, kada se molitva blagoslova zatraži od para u nepravilnoj situaciji, iako je izražena izvan obreda propisanih liturgijskim knjigama, taj blagoslov nikada ne bi smio biti dodijeljen istodobno s ceremonijama civilne unije, niti čak povezan s njima. Ne može se izvoditi ni uz odjeću, geste ili riječi koje su svojstvene vjenčanju. Isto vrijedi kada blagoslov zatraži istospolni par.” (39)
Kritičari pape Franje često tendenciozno tvrde da njegov „blaži i pastoralniji” pristup osjetljivim crkvenim pitanjima, poput istospolnih veza, izaziva zbunjenost i stvara podjele među vjernicima. Oni često iznose standardne fraze o navodnoj konfuziji, koju, prema njima, papa Franjo neprestano uzrokuje. Međutim, konfuzija se čini stvarnom samo onima koji žele biti u takvom stanju.
Kritičari pape Franje često tendenciozno tvrde da njegov „blaži i pastoralniji” pristup osjetljivim crkvenim pitanjima, poput istospolnih veza, izaziva zbunjenost i stvara podjele među vjernicima. Oni često iznose standardne fraze o navodnoj konfuziji, koju, prema njima, papa Franjo neprestano uzrokuje. Međutim, konfuzija se čini stvarnom samo onima koji žele biti u takvom stanju. Fiducia Supplicans, napisana s vrlo jasnom doktrinarnom preciznošću i duhovnom dobrotom, zapravo ne stvara zbunjenost, ako se čita u dobroj vjeri. Dapače, potvrđuje, s pravom, ono što se često zanemaruje ili zaboravlja u Crkvi: Crkva nije prije svega utvrda za savršene, već zajednica nesavršenih ljudi ponizno posvećenih služenju milosrdnom Bogu. Stoga bi trebala biti što darežljivija u dijeljenju blagoslova i manje zabrinuta zbog čistoće onih koji ih primaju: „Nije dopušteno spriječiti ili zabraniti Crkvi da bude blizu ljudima u svakoj situaciji u kojoj traže Božju pomoć kroz jednostavni blagoslov. U kratkoj molitvi koja prethodi ovom spontanom blagoslovu, svećenik može zamoliti da pojedinci imaju mir, zdravlje, duh strpljenja, dijaloga i međusobne pomoći, ali i Božje svjetlo i snagu da bi mogli potpuno ispuniti Njegovu volju.“
Gledajući Evanđelja, čini se da je Isus, sve u svemu, puno manje brinuo o tome hoće li izgledati kao da podržava nečija nemoralna djela nego da osobi, koja je pred njim, dade do znanja da je voljena i željena od Boga. Papa Franjo također tako postupa i zato kaže: „Evanđelje nas, međutim, uvijek poziva da se upustimo u rizik susreta s licem drugoga, s njegovom fizičkom prisutnošću. Koja za nas predstavlja izazov, s njegovom boli i njegovim zahtjevima, s njegovom radošću koja se prenosi na nas u bliskoj i neprestanoj interakciji istinska vjera u utjelovljenog Božjeg Sina neodvojiva je od sebedarja, od pripadnosti u zajednici, od služenja, od pomirenja s drugima. Sin Božji nas je, u svojem utjelovljenju, pozvao na revoluciju nježnosti“ [„Evangelii Gaudium“].
Zaključno: „Kroz ove blagoslove koji se daju ne putem ritualnih oblika propisanih liturgijom, već kao izraz majčinskog srca Crkve […] nema namjere da se bilo što legitimira, već da se otvori život Bogu, zatraži Njegova pomoć za bolji život, te također zazove Duha Svetoga kako bi se vrednote Evanđelja živjele s većom vjernošću“ (40).
Krešimir Cerovac, polis.ba
