ŠTA JE, ZBILJA, NAMA DAN DRŽAVNOSTI/ ZAVNOBIH JE DOKUMENT O SUVERENOSTI I RAVNOPRAVNOSTI: Nijednom od tri nacionalna tabora on iskreno nije potreban!
Onaj koji bez ikakvog zakonskog osnova, moralnog alibija, intelektualnog uvida u bosanskohercegovačku konstituciju lupeta o nekakvom amanetu, svom ćaći i turskom ratobornom apsolutisti, a pri tom bi obilježavao ZAVNOBIH, jeste licemer, uzurpator, ignorant i nedobronamjernik spram države čiju glavu tri decenije nosa u torbi (ili vreći, svejedno).
Piše: SENAD AVDIĆ
Odlučih za 25.novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine, kao skromni čin obilježavanja obljetnice ZAVNOBIH-a, obići svoje poznato kvartovsko- kafansko uporište (umalo ne rekoh-vjekovno ognjište). Poznanik A., vedar, razgovrljiv i nenametljiv gradski gospodin koji je svoju mirovinu debelo zaslužio radeći za veliku njemačku korporaciju nabaci mi priču koja mi je cijeli dan učinila svečanijim i podnošljivijim. Nedavo je, veli, u Bosni i Hercegovini, u Tuzli, boravio čovjek rođen u Banja Luci, po imenu Namik Hrle, velika faca u poslovnom svijetu Njemačke i čitavog dunjaluka, šef razvojnog programa IBM-a. Dobro, nije IBM bogzna kakva pljačka, ta američka firma zapošljava samo malo manje ljudi (350 hiljada komada, neto) nego Federacija BiH nakon što je zahvaljujući Bakiru Izetbegoviću i njegovom razvojnom blitzkriegu tokom kojeg je u mjesec-dva pozapošljavano sve što je za posao doraslo i horno.
ODLIV MOZGOVA, PRILIV RUSA
Ne bude mi mrsko, nego mi bude baš milo, da se nešto kasnije (poslije dva popijena ponižavajuća i kompromitantna bezalkoholna piva, koja su imala uzaludan efekat poput pranja nogu u čarapama ) zarovim u internetska sveznanja, pa, uz ostalo, pronađem intervju kojeg je rečeni IBM-ovac Namik Hrle dao tokom naučno-poslovnog hodoćašćenja u Tuzlu. Za razliku od nas koji ne znamo ništa o Četvrtoj industrijskoj revoluciji i njenom utjecaju na modernu civilizaciju, što nas nimalo ne sprječava da lamentiramo i pesimistički kenjkamo o našem ubogom mjestu u takvom svijetu, Hrle, koji o tome zna sve, vro je ohrabren i optimističan bio nakon susreta sa mladim ljudima koje je upoznao na Konferenciji inženjerstva u Tuzli.
“Ono što sam vidio i što me svaki put oduševi jeste taj intelektualni potencijal, jedan kapacitet koji je fantastičan, ljudi vole raditi i učiti i to je fantastično”, rekao je Hrle u razgovoru za “Oslobođenje”. Upitan da li za ovdašnje mlade inženjere ima mjesta u njegovom IBM-u, on odgovara: “Što se tiče IBM-a, volio bih da ljudi ostanu u Bosni i Hercegovini”.
Prazničnu radost kojom me ogrijalo saznanje izrečeno sa tako kompetentnog mjesta da naša nova generacija inženjera i informatičara ne zaostaje u izvrsnosti za svojim kolegama u svijetu, masovno zaposlenim po IBM-u, pomuti mi pitanje: a gdje će ti naši, pežorativno nazvani “milenijalci”, a zapravo “”vrli novi svijet” pokazati svoje znanje, vještine i sposobnosti? Hoće li ga udružiti u neki novu vrijednost, firmu, kompaniju, ili će, recimo, održavati fiskalne kase u mreži korporativne “BINGO” trgovinske mreže, ili će obučavati gazde kafića fiskalnim prevarama države sa lijevim i desnim klikom na fiskalnoj kasi. Uz sav trud i napor da se ne bude pesimista koji traži lošu beskonačnost i mračni scenarij po svaku cijenu, teško je vjerovati da se u društvu koje neskriveno prezire znanje i trud, gnuša se talenta neki klinac-genije u Tuzli može pokrenuti biznis u očevoj garaži i očekivati da ga zajednica u tom razumije, podrži i stimulira. Mnogo je izvjesnije da će država (našim novcem) pomaziti kakvog hohštaplera koji će podsticajima plaćati kekog sirotog invalida da mu, slikovito rećemo, “pegla uši” na novčanicama u apoenima od 200 KM koje kriminalno i nezasito zgrće.
Ovkve sumorne slutnje obistinili su se samo dan-dva kasnije: objavljeno je (portal “Žurnal”, ponovo!) da je “Elektroprivreda BiH” osiguravajući “koletaral” za kredit od 145 miliona maraka dala ruskoj “Sber Banci” pod hipoteku vlastitu poslovnu zgradu u Sarajevu i Blok 6 Termolektrane u Tuzli. Novac je iskorišten da bi se njime platio dio finansiranje budućeg Bloka 7 Termoelektrane u Tuzli, vrijednog preko 1,2 milijarde KM koje, kao što je poznato financira državna banka Narodne Republike Kine. Elektroprivreda BiH je mogla svoje obaveze platiti vlastitim parama, samo da ih nije preduhitrila Vlada Federacije koja je, kao vlasnik “Elektriprivrede BiH”, otprilike istu količinu para (120 miliona) prethodno pokupila iz ovog javnog preduzeća. Novcem poharanim od “Elektroprivrede BiH” Vlada Fadila Novalića plaćati će, pored ostalog lopovluke u Zavodu u Pazariću, u Autocestama Federacije, stotine savjetnika (pored ostalih i Nasera Orića) i socijalni mir, odnosno primirje, dok istovremeno, ne samo hipotetički, nego formalno- pravno, suštinski, bez ikakve odgovornosti prepušta stupove svoje energetske suverenosti, termolektrane, “teške” barem 700-800 Megawata, Rusima i Kinezima. Kao i poslovnu zgradu “Elektroprivrede BiH” u Sarajevu. U bližoj i daljoj perspektivi, dakle, inženjeri-genijalci o kojima je bilo riječi na početku ovog teksta, ukoliko ne žele otići iz zemlje i svoje znanje prodavati multinaciolnim korporacijama u inozemstvu , mogu serbez ostati u Bosni i Hercegovini i svoje neodlivene mozgove staviti na raspolaganje ruskim i kineskim energetskim oligarsima i gremijima.
Sasvim očekivano i uobičajeno, kako i priliči ovdašnjoj obezglavljenoj javnosti, nedoraslim medijima i samoživoj političkoj vrhuški, ovaj skandal je prošao potpuno nezapaženo, na pereiferiji, navodno zbog važnijih i prešnijih, magistralnih događaja, poput Nobelove nagrade Peteru Handkeu i izbora selektora Nogometne reprezentacije BiH. Iako je pojam suverenosti u modernom svijetu, novih tehnologija, transfera kapitala, znanja i usluga izgubio svoj tradicionalni karakter i značenje, teško je zamisliti da bi i u jednoj državi koja mrvicu drži do svog dostojanstva, koja ima “svoje ja”, (da ne pominjem “suverenost” i “idenitet”) ugluho, bez posljedica prošlo ovakvu sirovo prepuštanje najvitalnijih i najpotentnijih nacionalnih javnih resursa stranim financijskim, odnosno državnim “okupatorima”. Nikakva utjeha, niti alibi ne može nam biti što su isti ruski financijski međezti “Sberbanke” preuzeli kontrolu nad hrvatskim tržištem hrane i poljoprivrednim resursima, također hipotekom nad (privatnom) komanijom “Agrokor”, niti što je naftna industrija Srbije, po uvredljivo niskoj, bagatelnoj cijeni šaptom pala u naručje ruskog državnog naftnog koncerna. U sučaju hipotetičkog, nimalo nerealnog stavljanja “čelične” ruske i “svilene” kineske šape na termolektrane u Tuzli riječ je kriminalnom nemaru, dubioznom ekonomskom patriotizmu, nesavjesnom poslovanju i u konačnici teškoj aferi sa elementima veleizdaje.
ŠTA DJECA ZNAJU O DOGAĐAJU
Federalni premijer Fadil Novalić je Dan državnosti BiH proveo na nekoj planini, odakle je, dakle sa visokog nivoa, kakav priliči jednom takvom političkom i tranzicijskom Golijatu poslo prazničnu poslanicu “urbi et orbi”. Ne ide mu od ruke čestitanje slavnih istorijskih datuma sa nižih nadmorskih visina, u to smo se uvjerili kada je prošle godine na otvaranju obnovljenog Partitanskog groblja u Mostaru od sveg srca zahvalio svim “borcima koji su položili živote u borbi protiv antifašizma”. Gradonačelnik Sarajeva Abulah Skaka, školujući se uz rad, savladao je napokon razliku između fašizma i anifašizma. On se obratio se 25. novembra, kako mu to formacijski i priliči, sa nešto nižeg nivoa od Novalićevog, sarajevskog brda Hum i poručio da “mi u Sarajevu danas živimo ZAVNOBiH”.
Mnogo je mahalskog licemjestva i nacionalisitčkog, selektivnog instrumentaliziranja ZAVNOBIH-a i njegovih “tekovina” demonstrirano posljednjih godina, sa jedinim, podlim. lažljivim uzurpatorskim ciljem: da se bošnjačkoj političkoj kasti, mahom revizinistima i ignorantima. priskrbi povijesni legimitet, sumnjivo privatizacijsko svojatanje državno-pravnog kontinuiteta državnosti i svih benefita, političkih i ekonomskih, koja takva bestidna operacija osigrava.
Kako Sarajevo i njegov gradonačelnik Skaka “danas žive ZAVNOBIH?”. Valjda, vjeruje nekadašnji borac protiv antifašizma Skaka, tako što tijesno surađuje sa načelnicima, kolegama iz Istočnog Sarajeva, raspiruje zjedno sa njima duh ZABNOBIH-a kupujući vikendicu na međuentitetskoj liniji, pa darežljivo “zavnobihovski” počasti strujom, putem i drugom insfrastrukturom “ni Srbe ni muslimane”, nego “i Srbe i Bošnjaka-sebe!?” Da bi mogao javno zboriti, vedra čela i obraza čista, o “življenju ZAVNOBiH-a” Skaka i gradska vlast (naravno i više instance koje su ga zbunjenog i neukog tu instalirale da se obrazuje uz rad) mora i treba ispuniti davno preuzetu obavezu i izgraditi spomenik žrtvama pokolja na Kazanima. Prije sedam godina je tadašnji potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić uplatio u Skakinu gradsku kasu 5-6 hiljada maraka za budući spomenik na Kazanima. Skaka je odugovlačenje izgradnje ovog spomenika hinjalukom dostojnim mladomuslimanskog mladunčeta, pravdao nedostakom novca, je, k*o biva, Pudarićev inicijalni iznos nije dovoljan. Nema, dakle, Gradska uprava Sarajeva novac za spomenik žrtvama mahnitog masovnog ubojice i ratnog zločinca Mušana Topalovića, ali je bez ikakvih problema pronašla 20 hiljada maraka da počasti (istočne) Mostarce velikom državnom zastavom džinovskih dimenzija koja je bila postavljena na brdu Humu izvan grada povodom prošlogodišnjeg Dana nezavisnosti.
KRTIKA ČISTOG AVDA HUMA
Dirljiv je antifašizam mostarskog bošnjačkog političkog i poslovnog korpusa, osmišljen, po svemu sudeći, od još jednog mladomuslinanskog ratnog i poratnog baštinika i heroja antifašizma , Safeta Oručevića, koji se time distancira od nacionalisitčkih poglavica druge polovine grada koje kontroliraju izvorni borci protiv antifašizma. Ako je, pak, Safetu Orčeviću i interesnoj grupi oko njega koji su zarobili pola Mostara, zbilja stalo do njegovanja tradicija ZAVNOBIH-a, neka umjesto inat-zastave na (motarskom) Humu, kao simbolički i civilizacijski važan čin napokon nekoj ulici, sokaku, čikmi, bilo čemu u tom nesretnom gradu daju ime po Avdi Humi, Mostarcu, intelektualcu, šefu bosanskohercegovačkih antifašista u Drugom svjetskom ratu, koji je apsolutni, ultimativni inspiratori kreator povijesnog zasijedanja u Mrkonjić Gradu iz novembra 1943, te uz Rodoljuba Čolakovića, najzaslužniji za uspostavu Bosne i Hercegovine kao ravnopravne, suverene federalne jedinice unutar jugoslovenske zajendice. Nije se Oručevićev dajidža Teufik Velagić, čiji mladomuslimanski duh decenijama, od “zaođnja demokracije” lebdi nad mostarskom kotlinom, borio i gradio državnost, suverenost i jenakopravnost Bosne i Hercegovine, nego su to činili, kada je o Heregovini riječ velikani i državotvorci poput prije svih Avde Hume, potom Džemala Bijedića... Njih su dvojica, a ne lokalni sjedbenici i epigoni egipatske rigidne sekte Muslimanske braće, među koje padao Velagić, organizirali prve antifašističke ćelije i u okupiranom Sarajevu.
“Nisu muslimani učestvovali na ZAVNOBIH-u, učestvovali su njihovi intelektualci, internacionalisti”, procijedio je nevoljko prije nekoliko dana Milorad Dodik u još jednoj emisiji u kojoj mu je gostovao srpski šovinistički jebivjetar Milomir Marić, osoba previsoka za klovna, a preniska za novinara.
U temelju deklaracije je ZVNOBIH-a je suverenost Bosne i Hercegovine, koja je nedjeljiva i neprenosiva. ZAVNOBIH, ni Prvi, ni Drugi i Treći koji su uslijedili u drugim okolnostima, nisu bili nikakve prigodne manifestacije, niti komunisitčki teferiči, oni su bili težak, krvav, jedinstven, polemičan proces unutar kojeg je dogovaran skup ustavno-pravnih civilizacijskih pravila na kojima će počivati buduće državno i društveno uređenje Bosne i Hercegovine. Onaj koji bez ikakvog zakonskog osnova, moralnog alibija, intelektualnog uvida u bosanskohercegovačku konstituciju lupeta o nekakvom amanetu, svom ćaći i turskom ratobornom apsolutisti, a pri tom bi obilježavao ZAVNOBIH, jeste licemer, uzurpator, ignorant i nedobronamjernik spram države čiju glavu tri decenije nosa u torbi (ili vreći, svejedno).
U kapitalnoj, amblematskoj knjizi “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu” autora Marka Atiile Hoarea dokumentirano i argumentirano je predočeno da bosanski muslimani, kao malo koji narod u okupiranoj Evropi, mogu biti ponosni na svoju ulogu i doprinos antifašističkoj borbi, kao i to da su bili brojčano najveće žrtve umreženih fašističkih projekata u Bosni i Hercegovini i izvan nje. Kao primjer neporecive suverenosti koju je Bosna i Hercegovina izborila ZAVNOBIH-ovskim “pravilima igre”, ističe se i to da nijedna partizanska jedinica iz Hrvatske i Srbije u zadnje dvije godine rata (NOB-a) nije mogla ući na teritorij Bosne i Hercegovine bez znanja i suglasnosti njenih (pokrajinskih) vojnih i civilnih vlasti. Dakle, iako je bilo riječ o istoj vojsci, vođenoj od iste partije, ta se procedura morala poštovati. Rusija, odnosno Sovjetski savez nije se usudila 1948. godine vojnički nasrnuti na tadašnju Jugoslaviju; danas joj provincijski fićfirići kriminalnog profila i klepotomanskih afiniteta “ostavljaju u amanet” energentske i druge vitalne resurse i budućnost Bosne i Hercegovine. Ne čini to samo eksplicitno Dodik, niti kriomice Dragan Čović, nego i voluntaristička bošnjačka elita u Sarajevu.
KARDINALOVO OKTRIĆE ZAVNOBIHA
Neočekivano, ali vrlo dobrodošlo, prije nekoliko dana na ZAVNOBIH i njegove principe pozvao se kardinal Vinko Puljić tokom svjeg posjeta Dubrovniku. Vrhbosanski nadbiskup je govoreći o teškom položaju i neizvjesnoj sudbini bosanskohercegovačkih katolika (99 posto Hrvata, kako je pojasnio) kazao da su njihova prava kao jednog od tri jednakopravna naroda regulirana i ozakonjena i u dokumentima ZAVNOBIH-a.
Dodao bih još samo nešto, što se često porpušta konstatirati: Hrvati, komunisti i nekomunisti, nisu bili objekt ZAVNOBIH-ovskog projekta i vizije BiH , oni su, bili aktivni kreatori i entuzijastični pormicatelji vrijednosti na kojima je utemeljena Bosna i Hercegovina. Jedno od najpregnantijih i najčitkijih tumačenja Deklaracije ZAVNOBIH-a izložio je hrvatski građanski poltičar iz Livna, HSLS-ovac Jakov Gregorić koji je sljedećim riječima ocijenio značaj i karakter tog povijensog događaja:
“Prvi put u svojoj istoriji narodi Bosne i Hercegovine ravnopravno i slobodno, svojom vlastitom voljom i svojim vlastitim snagama izgrađuju svoju državnost. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine kao nosilac bosanskohercegovačke državnosti i narodnog suvereniteta izjavljuje da ne priznaje nikakvu drugu vlast osim Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije koji jedino mogu da zastupaju narode Jugoslavije pred inostranstvom”.
Nisam baš siguran da bi najbiolje prošao neko ko bi se ovih dana u Livnu, ili u dijelovima Nadbiskupije koje “kontrolira” kardinal Puljić usudio citirati ovog svog nekadašnjeg sugrađanina i vijećnika ZAVNOBIH-a. Prije bi se moglo očekivati da bi prema njemu “hrvatska” vlast bila milostiva i tolerantna kao prema obome “partbrejkeru” koji je u crkvi na Kupresu pokvario koncelebrirano hercegbosansko slavlje u organizaciji Katoličke Crkve i HNS-a!
Slobodna Bosna
