Po uzoru na naciste iz Drugog svjetskog rata srpski nacionalisti su 31.maja.1992 godine u Prijedoru izdali naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovništvu da bijelim čaršafima obilježe svoje kuće,a da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko ruke,kako bi bili lakše prepoznati odnosno uočeni za odstrijel.
Na takv način su srpske snage vršile selekciju po etničkoj liniji,nakon čega su izvršeni najmonstruozniji zločini.
Teško je napisati i opisati kakvi su se sve oblici zločina provodili nad nesrpskim stanovništvom Prijedora i Kozarca,na kakve su sve muke stavljani nedužni ljudi kojima sva krivica bi što im svetosavlje ne teče venama.Najveća mučilišta na tlu Evrope poslije Aušvica su bila u Prijedoru,zloglasni logori smrti Omraska,Keraterm,Trnopolje u kojima su do granica smrti mučeni a potom i ubijani.
Tomašica je do sada najveća otkrivena masovna grobnica na tlu Evrope u koju su bacana tijela ubijenih Bošnjaka,te Korićanske stijene sa kojih su u provaliju duboku 200 metara bačena tijela 200 Bošnjaka.
Koji je stepen zvjerstva dostignut u Prijedoru od 1992-1995. govore podaci,3176 ubijenih,102 ubijene djece,u porodici Bašić ubijeno je 13 djece u dobi do 18 godina,u porodici Tatarević ubijeno je šest sinova i otac.
Ono što je jako bitno napisati jeste da se osnov morala nalazi i u zakonima i u dobrim običajima.Na njima počiva pravda.Moralni razlozi se zasnivaju na univerzalnim principima čovjeka i građanina i prirodnom pravu po kome se svi ljudi rađaju nevini.Na tim principima počiva moral a na moralu počiva pravda koja je potrebna žrtvi ne radi osvete već radi boljeg svijeta.
Kako živjeti sa ubijenim Prijedorom,Srebrenicom,Višegradom,Fočom,Vlasenicom, Ključem,Sanskim Mostom,sa cijelom Bosnom i Hercegovinom ako tu nema kazne za zločinca i pravde za žrtvu ( Fiat iusticia pereat mundus).Neka bude pravda makar propao svijet.Svijet nikada nije do sada propao zbog pravde već zbog nepravde.
Zaista,Bosna i Hercegovina je država koja u kalendarskoj godini ima najviše datuma ispisanih krvlju.Bošnjaci su narod koji skoro pa svaki dan obilježava svoja stradanja i ima najviše mjesta koja označavaju stratišta.Svaki bosanskohercegovački dan je opomena i pouka živima i zakletva da zlo mora biti uništeno,a zavjet onima koji s onu stranu modre rijeke nalaze istinske znakove pravde.Oni su tamo gdje kraj označava novi početak,oni su tamo gdje mi tek trebamo doći dok svoj zadatak ispunimo.Svako od nas piše knjigu svog života.Svaka knjiga će doći jednog dana na čitanje i svi ćemo jednog dana biti pitani za ono što je u knjigu upisano.Svako svoj kamen uz brdo života gura.Pustiti kamen znači ugroziti one iza sebe.Pustiti kamen znači biti kukavica.Gurati kamen do vrha uz što više moralnog dostojanstva je najveća životna pobjeda svakoga od nas.
Mi smo ostali da istinu pretočimo u pravdu.Da ne odustanemo dok se zločinci i počinioci i nalogodavci ne dovedu pred lice pravde.Mi smo ostali da istinu dokažemo a ne da opraštamo,samo oni imaju pravo da na oprost mi imamo pravo na pravdu.
Tragedija Bosne i Hercegovine i posebno bošnjačkog naroda u Prijedoru jeste nesaglediva,jer su sva četiri jahača apokalipse( četnička kuga,rat,glad i smrt) su ugalopirala u nju.Ali trebalo je uništiti i satrijeti DUH BOSNE,njen ponos,njen ethos,njen osoben i neponovljiv život,jačao je i INAT Bosne koja je doista u gotovo četverogodišnjem pustošenju <<i posna i bosa i hladna i gladna<<,ali <<prkosna od sna<<za slobodom koju nikakva sila i nikakv genocid neće moći uništiti.
Zbog toga je PRAVDA ZA BOSNU I HERCEGOVINU I ŽRTVE GENOCIDA MORALNI KREDO SA KRAJA XXI POČETKA XXI VIJEKA.
Volio bih da mogu pisati o tišini koja odjekuje Prijedorom,ne radi toga da bih nešto konačno rekao o toj tišini,nego da bih i samom sebi neposredno pokazao da se o njoj nikad ništa konačno ne može reći.Zato je potrebno uvijek i iznova,neprekidno govoriti o Danu bijelih traka,Omrasku,Keratermu,Trnopolju i o najvećoj masovnoj grobnici Tomašici.Tako da nije moguće pisati o Prijedoru i o dalekosežnosti konzekvenci zločina,a jedino što preostaje i što je moguće jeste slušati tišinu i pokušati stalno iznova govoriti o onome što se čulo.
Sve što možemo da učinimo za žrtve jeste da se borimo za kulturu pamćenja,da istrajemo na traženju pravde,da ne oprostimo i ne zaboravimo,da opominjemo i poučavamo.A jedan vid borbe ogleda se i kroz obilježavanje 31.maja,Dana bijelih traka,u kojem noseći bijelu traku oko ruke,podsjećamo sebe i druge da je ne tako davno bilo kad su Bošnjaci morali sami sebe obilježiti i tako označeni čekati u red za smrt,ali da poručimo genocidašima da im je to bilo i zadnji put da su nas ubijali,jer smo lekciju naučili,pouku uzeli,emanet žrtve i šehida nosimo.
Prijedor,Sanski Most,Vlasenica,Bratunac,Ključ,Bijeljina,Foča,Srebrenica…nam ne daju da zaboravimo ko su nam dušmani.
Gdje god se nalazili,31 maja stavite bijelu traku oko ruke i istaknite bijeli čaršaf na prozor!Dajte do znanja žrtvama u Prijedoru i širom svijeta da nisu same.
