Nermana Suša: Gdje je dvoje, tu je i treće

Imamo priliku spoznati život iz različitih uglova. Jedan od njih je i roditeljstvo. Ipak, ne mogu svi ostvariti biološko roditeljstvo. Tada imaju priliku pristupiti usvajanju djeteta. U suradnji sa socijalnim radnicima, parovi koji se odluče za usvajanje djeteta mogu postati roditelji.

Zašto ste usvojili dijete? Je li postojao strah od nepoznatog, od (ne)ispunjenja očekivanja?

Lamija: Pošto sam bila svjesna da imam odli- čan brak i dobre uvjete za život, bilo mi je žao da suprug i ja nemamo dijete koje će biti dio tog ambijenta i osjetiti svu ljubav koju smo mu spremni pružiti, kao i život kakav svako dijete zaslužuje. Svoj zahtjev za usvojenje djeteta smo poslali u više centara za socijalni rad širom Bosne i Hercegovine. Naravno da smo sa našom namjerom upoznali članove svoje porodice. Sjećam se kad mi je otac došao i, dajući nam podršku, rekao kako je već voli našu djevojčicu. Tu očekivanja nema, ne smijemo staviti sebi očekivanja od strane djeteta koje ćemo dobiti. To je potpuno usvajanje, potpuno preuzimanje odgovornosti i prava nad djetetom. Znate, kada uzmete rodni list moje djevojčice Amine, tamo stoje naša imena kao imena njenih roditelja, započela je priču o usvajanju na vlastitom primjeru naša sugovornica.

Skoro svaki muškarac sanja o roditeljstvu, to je valjda prirodno. Kako ste Vi gledali na cijeli postupak posvajanja? Je li umanjena Vaša želja za očinstvom kada ste shvatili da je posvajanje jedina šansa da Vas neko zovne ocem?

Ahmed: Vjera je čudo. Sve je u Božijim rukama. To je lijepo iskustvo koje nas prati do groba. Nema bojazni jer je sve sudbinom opisano i biće tako. Znate, ljubav prema djeci je neprocjenjiva. To su naši dječački snovi. Dijete koje dobiješ, a nije tvoje krvi, ne umanjuje roditeljsku ljubav niti osjećaj oca u potpunosti. Sve se to stopi jedno sa drugim. Drugi ljudi to možda ne razumiju. Mi ne znamo za osjećaj biološkog roditeljstva, ali ne treba mnogo pričati o tome jer mnogi ne znaju ni za osjećaj koji mi imamo. Ja nisam otac sa osje- ćajem manje, ja sam otac u potpunosti, i moje dijete me gleda kao oca.

Kada je vaša djevojčica došla u vašu porodicu, kako ste se prilagodili svemu tome? Jesu li postojale neke nesuglasice i neprihvaćanja vaših roditelja, rođaka, prijatelja ili okoline u kojoj se nalazite?

Lamija: Suprug i ja smo se brzo navikli na novo biće u našem domu. Ne znam kako i zašto. Možda zbog prevelike želje i iščekivanja tog djeteta. Ljubav je najvažnija. Ljubav je pokretač svega. Uostalom, mi smo već bili u prilično zreloj dobi pa smo na ta dešavanja i taj period gledali dosta mirno i uklapali smo se vrlo dobro, posebno jer smo imali veliku podršku ostatka porodice i okoline. Zaista nikad niko nije uputio loš “feedback” nama ili našoj kćeri. Svi su je prihvatili, tim prije što je ona bila zaista mila djevojčica. Priznajem da je podrška bila veoma značajna.

Ahmed: Dijete odgajate onako kako vi to smatrate ispravnim. Trudimo se svojoj kćerki usaditi lijepe navike, lijepe manire, izgraditi s njom radne navike, pružiti joj udoban dom, a pri tome je previše ne razmaziti. Dijete je ogledalo roditelja. Okolina gleda na to dijete kroz roditelje. Sigurni u svoju ljubav i dobre namjere, mi nismo imali problema u prilagođavanju. U biti, okolina je podržavala naš čin i nije razdvajala naše dijete od druge djece. Naša Amina nije imala problema prilikom ostvarivanja kontakata.

Svjedoci smo lijepog pristupa i čina koji ste vi uradili, ali i mnogi drugi, sada već roditelji. Kada već nema problema, adaptacija teče primjereno, ljudi to prihvaćaju… Kako dalje? Treba li djetetu reći za cijelu situaciju, ako da, kako to učiniti i kada? Postoji li strah od djetetove reakcije jer ono saznaje da nema biološke roditelje?

Lamija: Mi smo cijeli postupak od početka vodili iskreno i naš odnos zasnivali na istini. Nismo se željeli dovesti u poziciju da dijete od drugih sazna pravu istinu. Tada bi nastali problemi. Postoji i zakon koji obavezuje da se djetetu do sedme godine kaže istina. Mi smo to uradili odmah, pri tome, naravno, vodeći ra- čuna o načinu kako bi to bilo najbolje. Amina je nama došla sa nepunih šest godina i ona je već bila dovoljno velika da postavlja pitanja, da se vidi da je zbunjena. Mi smo sasvim otvoreno pričali sa njom. Rekli smo joj da je bila u domu zbog toga što je njena biološka majka nije mogla zadržati te smo joj objasnili cijeli postupak zbog kojeg je ona u biti danas sa nama. Vodili smo se njenom reakcijom i tako nastavljali razgovor. Amina od početka zna istinu i, kako odrasta, sve više shvaća sve to. Čini mi se da je jako zahvalna na našem iskrenom odnosu.

Toliko pričamo o tebi, Amina. Ti danas ideš u osnovnu školu i svjesna si da Lamija i Ahmed nisu tvoji biološki roditelji. Ti si u postupku usvajanja već bila djevojčica koja je zapamtila prijatelje iz doma, koja je znala da se nešto događa…. Jesi li se bojala? Kako danas gledaš na cijelu situaciju?

Amina: Znala da idem iz doma sa nekim ljudima i da će oni biti moji roditelji. Sjećala sam se nekih trenutaka, ali sam bila mala da bih znala o čemu se radi. Bilo mi je žao mojih drugara iz doma koji ostaju, a ja idem. I žao mi je bilo što oni neće imati roditelje kao što ja imam. Mene nije bilo strah. Ja sam htjela da me povedu i da započnem život u porodici. Danas mi je drago što imam Lamiju i Ahmeda. Teže sam se navikavala na red i disciplinu, jer smo mi u domu drugačije živjeli. No, polahko sam se navikavala na nove ljude, novu sredinu, rođake koji me vole i koje ja isto volim. Lijep je osjećaj da pripadate nekome, da pripadate negdje. Posebno jer su mi kasnije Lamija i Ahmed rekli šta se ustvari dešavalo, da mi nisu biološki roditelji. Ja sam bila zbunjena u tom periodu.

Jesi li imala problema u školi zbog toga što si usvojena? Želiš li upoznati svoju biološku majku? Kakve osjećaje imaš prema njoj?

Amina: Nikad nisam imala problema u školi zbog toga. Svi na mene gledaju kao i na moje drugarice sa kojima se družim. Ja sam ista kao oni. Naravno da često razmišljam o biološkoj mami. Ljutim se na nju. Kad odrastem, želim je potražiti samo da je pitam zašto me je ostavila. Zapravo, zasad ne pričam o tome. Mi imamo pozitivno iskustvo sa usvajanjem djeteta i želimo da ljudi to znaju. Neka lijepa priča ide dalje i neka i drugima bude poticaj da učine isto što i mi. Nama je Amina ispunila želju, ostvarila je želju za roditeljstvom u nama, a mi smo njoj podarili nešto što je zaslužila po rođenju – ljubav i pristojne uslove za život, završila je ovu priču Lamija.

Napomena: Imena u tekstu su izmijenjena radi zaštite privatnosti naših sugovornika.

Nermana Suša – Preventeen