Neradnik kao kompliment – Politička terminologija kao izazov

Oduvijek mi je predmet fascinacije ali i svojevrsne enigme bila politička terminologija, tačnije političko poimanje stvari. Šta je to u politici moralno a šta ne, šta opravdano, šta prihvatljivo, šta dozvoljeno i na koncu šta je to u politici rad a šta nerad.

(NAIDA_8 – BUKA)

Nakon praćenja rada i nerada političara moj zaključak je jasan i ne predstavlja nikakvu naučno-fantastičnu tezu, tek stavljanje političkog poimanja u okvire normanih poimanja.

 

Pred svakog političara su postavljene dvije opcije:

 

–  Prilagoditi se – linija manjeg otpora, ne iziskuje upotrebu razuma i karaktera te je sasvim siguran put ka „uspjehu“ i odobravanju političke elite.

 

–  Mijenjati sistem na bolje – linija težeg otpora,  iziskuje jak karakter, hrabrost sa primjesom ludosti, puno razuma i sasvim je siguran put ka mnogim razočarenjima, te naravno najdalji od odobravanja političke elite.

 

Ovaj prvi put izabiru skoro svi ali to ne znači da je ispravan isto kao što skoro svi slušaju trash muziku al’ to ne svjedoči njen kvalitet već trenutni sistem vrednovanja i kvaliteta.

 

Iako se ovaj drugi čini kao sizifovski i u startu osuđen na propast, ipak, Sizifova priča nema kraj. Nije završena. I on ima dvije opcije. Nastaviti ili odustati. Nastavak nudi mogućnost uspjeha, odustajanje znači predaju, a u politici predaja bi bila smrt lične vrijednosti i pobjeda stvarnih neradnika.

 

Tužna istina jeste da ako nemaš sposobnost veleizdaje,  ako nisi intelektualna ameba,  ako nisi kriminogen, ako nisi predmet deponije par stranaka, ako u životu imaš nešto sveto mimo bankovnog računa i ako u sebi imaš nekih načela – bježi dok te noge nose.

 

Dobar ministar kulture možeš biti samo ako ćes svojom nekulturnom ličnošću i nekulturnim ponašanjem, cjelokupnoj kulturi dati drugo značenje, dobar načelnik možeš biti ako nemaš pojma što sjediš tu gdje sjediš, dobar predstavnik, zastupnik il’ ko zna koje čudo možeš biti samo ako ne znaš ni ko si, lider naroda možeš biti samo ako si totalno odsječen od ljudi u zabludi svoje superiornosti a državom možeš vladati samo ako za nju ne haješ ni pet para.

 

Sve suprotno od navedenog  nije politički prihvatljivo.

 

Ako postojeći sistem kojim slučajem vrijeđa tvoje intelektualne i moralne okvire i ako mu se pokušaš oduprijeti bivaš deklarisan kao neradnik, buntovnik i neposlušan a gnjev stranačkih kolega ti postane stvar velikog razočarenja.

 

Svi smo doživjeli da nas neki okorjeli neradnik, u poslovnom okruženju bar jednom počasti epitetom neradnika, a da ustvari spadamo u teške radoholike. Na prvu te povrijedi taj paradoks al’ onda shvatiš koliko u nedostatku njihove argumentacije i rasponu njihovih ličnih kompleksa leži vapaj da budu kao ti.

 

Šta drugo neradnik može reći radniku osim da mu „komplementira“ svojim statusom neradnika.

 

Dozvoli im, nemaju ništa više osim toga. Daj im tu slamčicu spasa da se osjećaju bolje.

 

Iako je uspjeh političara direktno proporcionalan njegovoj sposobnosti da se prilagodi već postojećem sistemu ( bez) vrijednosti, (ne)rada, (ne)morala, to ne znači da svi političari teže tom poimanju uspjeha.

 

Naša djela smo mi.  Svakom na izbor. Sve se vidi. I rad i nerad.  Rad ne možeš sakriti kao ni nerad. To ti je k'o kad (ni)si zaljubljen. Ne možeš sakrit’ a nit’ pokazat što ne osjećaš.

 

Nije svaki rad rad niti je svaki nerad nerad u ovom pobrkanom sitemu terminologije u kojem živimo.

 

Kako ko doživljava radnika i neradnika je apsolutno nebitno jer trag koji ostavljaju iza sebe je parametar stvarnog uspjeha.

 

I  sve dok je tih  političkih „neradnika“ koji se nisu stopili u sistem beznađa, ja ću vjerovati u bolju budućnost BiH.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close