Jugoslovenski narodi su loše birali vođe i ideje. Time su zapali u tragičan ćorsokak, jer su najbolja rješenja iza, a ne ispred njih. Olako su ih potrošili. Tako je bilo i sa šezdesetosmaškim naslijeđem.
Drugog juna 1968. na novobeogradskoj strani grada izbila je masovna tuča između brigadira radne akcije koji su imali privilegiju da prisustvuju priredbi u domu kulture i studenata koji su htjeli u salu, ali nisu mogli jer je on bila prepuna – zbog kiše. Intervenisala je policija koja se tada zvala milicija. Ogorčeni studenti se isto veče okupljaju i polaze ka gradu u koji te noći neće stići.
Jaki policijski odredi ih zaustavljaju i brutalnom silom razbijaju – uz upotrebu vatrenog oružja. Već sljedećeg jutra mediji proglašavaju studente huliganima, da bi se ubrzo okomili na „neprijatelje svih boja”. Praktično, to je mogao biti svako. Djevojke i mladići puni ideala o društvenoj pravdi suočavaju se sa stvarnim i propagandističkim nasiljem vlasti koje dodatno podstiče revolt.
To je bio okidač koji će ubrzo dovesti do protesta na Beogradskom univerzitetu te do osnivanja „Crvenog univerziteta Karl Marks”, koji je, u stvari bio samoupravni intelektualni forum u čijoj kuhinji su se krčkale ideje nove ljevice. One su išle od slobode štampe do bunta protiv licemjernog proklamovanja društvene pravde uz realno povećavanje nezaposlenosti i nepravde. Ukratko, protiv „crvene buržoazije”. Protest protiv batinaških sirovina u uniformama prerastao je u autentičnu lijevu platformu.
Pokret
Sedam dana anarhičnih rasprava, doušničkih izvještaja, policijskog premlaćivanja, nezaboravnih nastupa umjetnika kao što je onaj glumca Steve Žigona pred pobunjenim studentima, ukidanja telefonskih veza i dotoka vode, sa dramatičnim finalom u kojem Tito neočekivano javno daje uslovnu podršku studentima, ostavili su duboki trag u životima učesnika ali i u cijeloj zemlji.
Želimir Žilnik kamerom bilježi istorijske trenutke lijevog revolta u socijalističkoj zemlji koja je sebe smatrala sistemski nadmoćnom i nad boljševičkim istokom i nad trulim zapadom.
Živojin Pavlović, režiser i pisac, u dnevničkim zapisima iz 1968. „Ispljuvak pun krvi” čije je prvo izdanje bilo zabranjeno, vidi pobunu kao „sposobnost morala da reaguje na silu”. Studenti možda nisu tačno znali šta hoće, ali su znali šta neće.
Tito u Pragu (9. august 1968.)
Posljedice
Jedan dio učesnika protesta će poslije toga osjetiti na svojoj koži represivnu stranu Titovog režima. Tako će student iz Trebinja, koji će postati poznat kao Vlada Revolucija, svoju spremnost da povede kolege na proteste platiti hapšenjem, zatvorom, šikaniranjem na odsluženju vojnog roka i dvadesetogodišnjim egzilom u Americi. On, naravno nije bio jedini.
Jugoslovensko samoupravljanje se pokazalo kao nepogodno za brzi obračun sa profesorima optuženim da su negativno uticali na studente. Samoupravna tijela univerziteta su naprosto izglasavala odluke suprotne partijskim željama. Jedan partijski funkcioner će reći da je Titovim partizanima trebalo četiri godine da pobjede u ratu, a da državi u slučaju profesora treba sedam godina da ih izbace sa fakulteta. Ali su naposljetku bili izbačeni.
Šta je ko dobio?
Ono što su studenti htjeli i ono što su – osim batina – zaista dobili bitno se razlikuje. Cenzura protiv koje su protestovali se u godinama koje su uslijedile – pojačala.
„Crni talas” jugoslovenske književnosti i filma bio je izložen stalnoj prismotri, javnom pljuvanju koje su sprovodili ideološki pravovjernici i – zabranama.
Otklon od ekonomske liberalizacije povećao je jugoslovensku glad za kreditima. Socijalni mir „na pumpu” dovešće do sukoba oko preraspodjele zarađenog. A time i do preinačavanja strukturnih problema polusocijalizma u međunacionalne sukobe.
Radnici su po zahtjevima studenata dobili pravo na minimalni dohodak i tako postali možda jedina društvena grupa koja se zaista ovajdila od protesta u kojem nije učestvovala. Da ironija bude veća, danas se zna da su po fabrikama oko Beograda preventivno formirani odredi za razbijanje demonstracija. Dio radništva je očito bio spreman da se obračuna sa sopstvenom studentskom avangardom.
Razbijanje nove ljevice
Nova ljevica za koju su poslije smislili etiketu ‘anarho-liberali’ (poprilično tačan naziv jer je u centru pažnje bila autonomija pojedinca, zahtjev za njegov slobodan razvoj u socijalno pravednom društvu) dobila je ubrzo konkurenciju nacionalnih pokreta, prije svega u Hrvatskoj i na Kosovu.
Nebojša Popov, jedan od skrajnutih intelektualaca u čistkama poslije 1968, bio je možda ponajbolji analitičar jugoslovenskih društvenih sukoba. On je za života opisao mehanizam drobljenja nove šezdesetosmaške ljevice u komunističko-nacionalističkom žrvnju. Novu ljevicu napadaju i režim i novi nacionalisti. Složno zajednički tuku kosmopolitskog neprijatelja.
Tek kada Maspok u Hrvatskoj dovede u pitanje komunistički monopol vlasti, vlastodršci ga razbijaju. Ali neke njegove ideje ugrađuju u Ustav iz 1974. Umjesto slobodnog pojedinca u pravednom društvu pravda se definiše kao ravnopravnost republika, naroda i narodnosti. Ljudsko dostojanstvo je moguće samo kao izvedenica iz kolektivne autonomije.
Jugoslovenski etatizam se pretvara u policentrični grozd etatizama, regionalna i nacionalna emancipacija na socijalistički način proizvodi konfederalni sistem konkurencije novih poludržavnih entiteta.
Staljinistička desnica
Tako su neostaljinistička desnica na silaznoj putanji i nacionalisti na uzlaznoj pronašli tačku presjeka iz koje je bilo moguće marginalizovanje svakog šezdesetosmaškog napora da se naglasak prebaci na socijalnu emancipaciju pojedinca kao preduslov slobode za sve.
Nebojša Popov je svojedobno učio kolosalnu ironiju u činjenici „da se stara ljevica (u stvari staljinistička desnica), inače glavni grobar nove ljevice, i danas smatra za nekakvu ljevicu”. Isto se može reći i za populiste proistekle iz Miloševićevog šinjela. Nacionalni socijalisti su svojim lijevim desničarenjem na duži period unaprijed prokazali svaku lijevu alternativu.
Laž djedova
Šezdesetosmaško naslijeđe je marginalizovano represijom u socijalizmu, ali potpuno devastirano tek u pobjedonosnom pohodu nacionalizma, koji je u Srbiji dodatno imao kvazisocijalističku ikonografiju.
Milovan Đilas, demokrata i robijaš pod vlašću svog nekadašnjeg saborca Tita, suvo je konstatovao još za vrijeme Jugoslavije da će posljednji izlaz socijalizma biti nacionalizam. Bio je u pravu.
Devedesetih su, da parafraziram Žarka Puhovskog, ljudi između državne laži i laži svojih djedova izabrali ovo drugo. Jugoslavija u nestanku se nije demokratizovala već tribalizovala.
Studenti u Londonu pjevaju internacionalu (juni 1968.)
Posljednji Mohikanci
Jugoslovenski šezdesetosmaši su imali onaj isti registar nadanja kao i njihovi vršnjaci iz svijeta – san o socijalnoj pravdi, miru, svjetskoj solidarnosti. Umjesto toga dobili su ratnu apokalipsu, u kojoj su im u kosovskom finalu bombe slali i neki njihovi bivši zapadni istomišljenici.
Preživjeli su i poratnu pljačku i potpuno karikiranje demokratskih načela. Neki su stranu promijenili još sedamdesetih, postajući doušnici, funkcioneri ili karijeristi. Neki su osamdesetih otkrili naciju kao posljednju utopiju. Neki su se dvehiljaditih preobratili u neoliberale ili tradicionaliste.
Rijetki su ostali vjerni čuvari sjećanja na trenutke kada je jedan dio društva uprkos nasilnosti većine pokušao da artikuliše alternativu. Istinski šezdesetosmaši su bili organski dio difuznog svjetskog pokreta, za razliku od današnjih deklarativnih postjugoslovenskih Evropljana čiji se internacionalizam zasniva na odluci da formalno ispune obaveze za učlanjenje u elitni klub.
Osamdesete – fantomi slobode
Ti junski dani 1968. u kojima se jedan sukob pretvorio u revolt, a revolt u pokret, nisu docnije uspjeli da se nametnu kao realna i održiva alternativa rigidnom titoizmu i još rigidnijim šovinizmima.
Ali bez njih ne bi postojale osamdesete sa nevjerovatnim rasponom kontrakulturnih fenomena, sa svim prevedenim knjigama Frankfurtske škole, zapadnih kritičnih umova kao i istočnoevropskih disidenata, sa YU rokom kao raskošnom labudovom pjesmom umiruće zemlje.
Jugoslovenski narodi su u prelomnim trenucima loše birali svoje vođe i opcije. Time su zapali u tragičan ćorsokak jer su najbolja rješenja iza, a ne ispred njih. Olako su ih potrošili.
Na razvalinama Jugoslavije šezdesetosmaško naslijeđe ipak valja posmatrati kao vrstu stalnog prijedloga za razmišljanje svima kojima populistički ili dogmatski odgovori nisu dovoljni i koji ne pristaju na svijet bez alternativa.
DW.DE
- Autor Dragoslav Dedović
