Nepravda je imati samo Andrića ili Selimovića

“Na Drini ćuprija” ili “Derviš i smrt”, “Travnička hronika” ili “Tvrđava”… Ovo je vječita književna “borba”, mada jedna napisana riječ nikako ne satire i ne tišti onu drugu. Zapravo je nadopunjuje, jer jedna opisuje duh, a druga čovjeka, a obje govore o Bosni i njenom blagu.

Piše: Žana Božić – Nezavisne novine
Rijetki su oni koji su ovoj zemlji iz iskrene ljubavi podarili najljepše od sebe, a Ivo Andrić i Meša Selimović dali su joj i ono najsvetije – svoju riječ.

Čitajući jednog i drugog, kroz život običnog čovjeka, upoznat ćete sve ljepote i tegobe Bosne, kroz opise vjekovne mržnje spoznaćete ljubav, kroz priču o sreći srešćete se sa nesrećama. Velika je njihova riječ, jer odzvanja iz prošlosti i duboko je utkana u svaki sadašnji trenutak.

To najbolje opisuje Selimović, gotovo svetim riječima: “Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet nasljeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno”.

U “Travničkoj hronici” Andrić za Bosnu kaže: “To je treći svijet u koji se sleglo sve prokletstvo, usljed podijeljenosti zemlje na dva svijeta. To je junaštvo bez slave, mučeništvo bez nagrade…”, dok Selimović u “Dervišu i smrti” pridodaje: “Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed”.

Još daleke 1962. godine u kritici je ostalo zapisano: “Ivo Andrić je izraziti epičar. On, u stvari, nije ni romanopisac ni pripovjedač, već epski pjesnik. Rapsod koji nam priča o našoj prošlosti, o ljudima i sudbinama sa našeg tla, koji imaju značaja i za nas same, ali i za čovjeka uopšte. Jedan esejist nazvao je Andrića duboko i tačno – Homerom Balkana. I zapravo ta homerovska crta njegova pričanja, uzdignutog i razvijenog na nivou modernog senzibiliteta, i čini suštinsku polaznu orijentaciju za razumijevanje njegovog djela”.

Ni Selimovićeva djela nije zaobišla tokom godina.

“Svi mi isuviše dobro znamo da nije lako pratiti sopstvene misli na putu. Nije lako hoditi s njima niz brda i doline života, ploviti valovima sretnih događaja i bolnih sjećanja. A opet, s druge strane duge, ta hrapava misaona putanja puna opasnih zamki, predstavlja Selimovićev zanos, možda baš zato što nije jednostavno proći njome, zato što iziskuje poseban trud. I upravo to sačinjava zlatni prah kojim su posuta Selimovićeva djela. On nas šalje na jednu jako napornu ekspediciju, gdje smo prinuđeni da pratimo sopstvene misli, kroz misli njegovih junaka”.

Oni nisu spoj nespojivog, oni su kao jedna, bosanska duša, koja nam iz svog svijeta daruje blagodatne odgovore, liječi patnju i opominje

Mogu li se porediti ili dijeliti Andrić i Selimović? Ne! Oba su jednako potrebna zemlji sa koje su ponikli, potrebna su narodima na ovim prostorima kako bi se bolje zagledali u prošlost i pronašli slagalicu budućnosti.

Upravo o tome govori i pisac Ranko Risojević govoreći da Andrić i Selimović nisu opisivali svijet, već su ga stvorili. Svaki od njih oblikovao je, kaže, svoju Bosnu i oba su njeno veliko blago.

“Bitna je osjećajnost. Suvremenici čitaju djela radi osjećaja koja im pružaju, ali i kako bi bolje razumjeli svoju stvarnost. I Andrić i Selimović su veliki pisci koji su napravili autentične književne svjetove. Ne mogu da ih dijelim, jer nijedan pisac na svijetu nije rekao sve i nikada jedan nije dovoljan. Nekada su nam potrebni i manje poznati pisci kako bi pružili utjehu ili otvorili nove vidike. Jednostano, nepravda bi bila da imamo samo jedno ime”, kazao je Risojević.

Duško Pevulja, profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci, ističe da su besmislene rasprave ko je važniji – Andrić ili Selimović.

“Istina je da oba pišu o čovjeku sa ovih prostora, ali su izrazite individue i velike književne veličine. Selimović je bliži modernim tehnikama pisanja, dok se Andrić rukovodi onim tradicionalnim. Oba su neprocjenjivo obogatili književnost”, ocjenjuje Pevulja.

Banjalučanin Danko Nikolić, ljubitelj knjiga, kako kaže, veliki je obožavalac Andrića i Selimovića. Zavolio ih je onda kada je mogao da razumije njihovu riječ i s njom je, kaže, spoznao sva bosanska bremena, ali i ljepote.

“Nikada ih ne treba dijeliti, jer su nam oba dragocjena. Oni nisu spoj nespojivog, oni su kao jedna, bosanska duša, koja nam iz svog svijeta daruje blagodatne odgovore, liječi patnju i opominje”, priča Nikolić, dodajući da su, od pitanja tko je bolji, mizernije još samo nacionalističke podjele i svojatanja koje se pletu nad imenima Selimovića i Andrića.

I za ove suvremene rasprave Andrić je ponudio lijek kroz svoje djelo “Znakovi pored puta”, u kojem jasno kaže da su sve Drine ovog svijeta krive.

“Nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti. Nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo”, zapisao je on, a Selimović dodao: “Bosna je u meni kao krvotok”.
Ovako je govorio Andrić…

– Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

– Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje!

–  Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole pričati.

– Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!

– Život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija.
A ovako Selimović…

– Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

– Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.

– Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…

– Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close