Ugled države Izrael u svijetu vjerojatno nikada nije bio manji no što je danas. U Izraelu bi iz vlastite tragične povijesti morali naučiti da je nemoguće u potpunosti uništiti jedan narod, a pogotovo palestinski. Narod je to koji se Palestine nikad neće odreći
Piše: Hajrudin Hromadžić
Od početka vojne akcije u Gazi likvidirali smo ili zatočili oko 20 hiljada Hamasovih boraca. To je malo više od pola njihovog borbenog stroja. I nećemo stati sve do kraja, dok u potpunosti ne uništimo Hamas. Otprilike tim se riječima nedavno obratio izraelski premijer Benjamin Netanjahu domaćoj i svjetskoj javnosti, hineći lidersku odlučnost i nepokolebljivost u televizijskom nastupu.
To je komadić izjave dane u svrhu opravdavanja onog što se nikako ne može opravdati, a to je odbijanje Izraela da – usprkos pritiscima i nagovaranjima ogromne većine tzv. međunarodne zajednice – prihvati dogovor o prekidu vatre u Gazi i započne mirovne pregovore s Palestincima.
Dotičnog će premijera povijest – bude li je uopće i bude li makar minimalno pravedna – zasigurno tretirati kao bezočnog zlikovca, ratnog zločinca koji zaslužuje suđenje na nekom budućem Nirnberškom procesu. Zamislili smo se pritom nad brojkama, spomenutim u iskazu Netanjahua i prevedenima u bazične procentualne omjere.
Slijedeći podatke koje je iznio, borbene jedinice Hamasa broje oko 40 hiljada ljudi. Ako znamo da je ukupan broj stanovnika Gaze otprilike 2,3 milijuna, ispada da samo 1,7 posto populacije u Gazi pripada aktivnom vojno-borbenom sektoru. Tek 1,7 posto, ili manje od dva čovjeka u masi od stotinu ljudi!
Pozivajući se na Hamasovo počinjenje teškog zločina 7. 10. 2023., cionistički je režim samo radikalizirao ionako već desetljećima dugu, kontinuiranu represiju nad Palestincima. Deklarativno vođeni ambicijom potpunog uništenja Hamasa – što je naprosto nemoguća misija i neće se desiti, barem dok su Iran i Libanon ovakvi kakvi jesu – politički radikali na čelu Izraela započeli su kampanju provođenja novog svjetskog genocida. Od Drugog svjetskog rata naovamo, po kriteriju intenziteta ubijanja u jedinici pripadajućeg vremena, samo je genocid u Ruandi 1990-ih nadmašio ovaj užas u Gazi.
Koristeći 40-ak hiljada Hamasovih boraca kao alibi, Izrael ubija desetke hiljada, a raseljava dva milijuna ljudi u Gazi. Do kraja uništava kompletnu tamošnju infrastrukturu. Čini sve da usmrti i raseli što više Palestinaca, a onima koji prežive i tamo ostanu, iole normalan život učini nemogućim.
Pritom, kao svaki drugi zločinački režim, i ovaj izraelski svojoj naciji i državi koje reprezentira čini medvjeđu uslugu. Rastu nove generacije mladih Palestinaca obilježene teškim traumama. Idealno je to za Hamas i slične organizacije. Iz takvog će korpusa ubuduće lako regrutirati nove, sve fanatičnije ratnike, spremne u svakom trenutku ugroziti Izrael.
Nadalje, ugled države Izrael u svijetu vjerojatno nikada nije bio manji no što je danas. I napokon, u Izraelu bi iz vlastite tragične povijesti morali naučiti da je nemoguće u potpunosti uništiti jedan narod, a pogotovo palestinski. Narod je to koji se Palestine nikad neće odreći.
