Darko Kaciga: Koje su to specifičnosti jezika bokeškog katoličkog subjekta u odnosu na bokeški pravoslavni subjekt?
Veliki branitelj hrvatskog imena u Crnoj Gori, književnik i publicista Božidar Proročić, izabrao je, ako se ne varam ne prvi put, neke citate Augusta Šenoe kao potporu svojih teza ala „Hrvat u Crnoj Gori nikada nije bio prolaznik“. Izbor mu nije najsretniji, jer August Šenoa se rodio 1838. u Zagrebu kao prvo dijete Therese i Aloisa Schoenoa i kršten je kao Augustus Joannes Nepomuk Eduardus Schoenoa. Materinji jezik mu je bio njemački, a u kući njegovih roditelja Nijemaca govorio se isključivo njemački jezik. U biografiji mu se dalje navodi da se kao šestogodišnjak počinje susretati s hrvatskim jezikom kroz igru s vršnjacima „u Ribnjaku“, a sa sedam godina da pored njemačkog već solidno govori i hrvatski, ali da se i dalje u kući govori isključivo njemački. 1849.godine, nezadovoljan uvođenjem hrvatskog jezika u školu, otac šalje jedanaestogodišnjeg Augusta na školovanje u Pečuh, gdje on brzo savladava mađarski jezik, pa već za Uskrs 1850. piše čestitku ocu na mađarskom. Kao devetnaestogodišnjak piše na njemačkom svoju prvu knjigu pjesama. Od 1859.studira pravo u Pragu, gdje brzo savladava češki jezik, pa uskoro tamo objavljuje pjesme i na češkom jeziku. Nakon (ne)završetka studija 1866.vraća se u Zagreb, gdje će do svoje prerane smrti 1881. (živio samo 43 godine!) obavljati mnoge uredničke, kulturne i javne dužnosti, te objaviti sve one svoje slavne romane, pripovijetke, pjesme koji će obilježiti hrvatsku književnost druge polovice devetnaestog stoljeća kao „Šenoino doba“.
Dakle, slavni hrvatski pisac Šenoa, rođen i odgajan kao Nijemac Schoenoa, od roditelja Nijemaca, štoviše od oca zadrtoga (srpski: s dna kace) Nijemca izvrstan je primjer da je uvodna Proročićeva teza: „Vrijeme i vjekovi ne mogu mijenjati ljude, identitete, kulturu, običaje, vjeru ni naciju“ – floskula (vulgarnodubrovački: prdoklačina), a da odrednica „Bokelj“ za bokeški katolički subjekt ne mora biti i nije „posebno opasna, podla i zamorna floskula“. To što tvrdi Proročić, a i župan Pezo, i načelnik Lasić, i svekoliki HDZ i svekolika službena hrvatska politika, pozicija i opozicija, a o Crkvi u Hrvata da i ne govorimo, vrijedilo bi, posebice baš u bokeškom slučaju, samo ako je na ovim prostorima hrvatstvo potpuno izjednačeno s katoličanstvom, dakle ako je Hrvat = katolik, odnosno katolik = Hrvat. Jedna od tragičnih posljedica raspada Jugoslavije na proste etnoreligijske faktore je i ta da je bokeški katolički specifikum, koji se uvijek bitno, pa i nacionalno, razlikovao od susjednog hrvatskog konavoskog življa, postao – hrvatska nacionalna manjina u Republici Crnoj Gori. Umjesto da uzorom na Šenou, čuvajući svoju katoličku tradiciju i moći sv.Tripuna, svoje crkve i palace, svoj dijalekt urastu u crnogorski državni, pa i nacionalni sklop, čemu to inzistiranje na hrvatstvu kojega u Boki zapravo nikad nije bilo? I Proročić i župan Pezo na proslavi „Dana hrvatskog naroda u Crnoj Gori“ nekidan u Tivtu govore o identitetu hrvatske zajednice u Boki kotorskoj baziranom na „jeziku, kulturi i tradiciji“. Koje su to specifičnosti jezika bokeškog katoličkog subjekta u odnosu na bokeški pravoslavni subjekt? To što se poneki u zadnje vrijeme sile govoriti „točno“ ili „tisuća“ ili „siječanj“, a još rjeđi plaču da tako prije u Jugoslaviji nijesu smjeli govoriti? Na zadnjem popisu stanovništva u Crnoj Gori, Hrvatima se izjasnilo 5150 ljudi ili 0,83% stanovništva Crne Gore, od kojih niti polovica (0,35%) da govori hrvatskim jezikom. A mnogi su se izjasnili i Bokeljima, a još brojniji se nijesu htjeli nacionalno izjašnjavati, a još brojniji da govore srpsko-hrvatskim jezikom, a još brojniji da govore „materinjim“ jezikom… Dakle, među Bokeljima je više Šenoa nego Proročića.
Darko Kaciga Evropljanin
Izvor: Glas Grada (Dubrovnik)
magazinplus.eu
