AUTOR: NELA VLAŠIĆ
U prisilnoj sam izolaciji već dva tjedna. Ne nisam putovala u inozemstvo, niti je itko iz stranih zemalja dolazio k meni. Ne znam nikoga tko je zaražen ili tko je bio u kontaktu s pozitivnima.
Načinila sam glupost. Zaboravila sam na tren koliko godina imam i skočila sa zidića na šetnicu umjesto da se spustim stepenicama svega desetak metara udaljenima. Istegla sam ligamente. Boljelo je k’o sam vrag. Jedva sam se popela na svoj peti kat bez lifta i tu ostala.
Sad me pere depra.
Dijagnozu sam si postavila sama, jer bi me samo puškomitraljezom mogli otjerati liječniku u ovoj situaciji. Opskrbila sam se brufenima, voltarenima, istoimenim kremama, ali i onim bapskima tipa – ”vražja kandža”, tigrova mast, oblozi od bjelanjka. Tu su i ledeni gelovi preostali od implantata pronađeni na dnu zamrzivača. Liječenje po principu sam svoj majstor polako daje rezultate.
Otok je splasnuo nakon nekoliko dana, ali svako penjanje i spuštanje po stepenicama muka je Isusova. Zateže, boli, plaši.
Auto mi je dva tjedna parkiran na istom mjestu. Pretpostavljam da na smrt plašim susjede moje stambene zgrade kad kroz otvorene prozore čuju moj jutarnji, pušački kašalj. Plašim i sebe.
Ja sam poznati hipohondar, pa ne mogu nakon što milijunti puta pročitam simptome zaraze koronavirusom, famoznim Covidom-19, ne prepoznati sve, ama baš sve kod sebe, mada sam u izolaciji duže od onih kojima je to propisano.
Čitam sve i informacije i dezinformacije. Zanima me koliko se daleko otišlo s istraživanjem cjepiva. Koje su namirnice efikasne u jačanju organizma u borbi s virusima. Beogradski pulmolog, kojeg optužuju za bliskost s Vučićem, preporuča češnjak i borovnice. Češnjak mogu u malim količinama s ribom, sam mi ne ide. Borovnice, one skupe čileanske koje su vjerojatno na putu do Hrvatske izgubile sve nutritivne vrijednosti, tamanim u ogromnim, za umirovljenicu potpuno neisplativim količinama.
Pijem posljednje zalihe čaja od majčine dušice, a naručila sam od susjede i švicarsku kremu, navodno odličnu za kronični pušački bronhitis, možda me ipak spasi od komplikacija koje uzrokuje taj minijaturni, monstruozni i zasad znanstvenicima misteriozni putnik iz daleke Kine.
Čitam ja i o lijekovima koje širom svijeta, od Australije do Kanade, primjenjuju na pacijentima kojima je korona ugrozila život. Sve neki veliki stručnjaci govore o iskustvima s lijekom za reumatoidni artritis, pa je tu i neki ruski lijek iz osamdesetih čija je proizvodnja obustavljena, ali su je Kinezi navodno obnovili, pa Umifenovir u kliničkim studijama pokazuje izvrsne rezultate. Neki drugi svoje teško oboljele izvlače lijekovima za malariju, ebolu i HIV…
I tako unedogled.
Naš krizni stožer o terapiji ne govori. Mole nas da stručne stvari prepustimo njima, stručnjacima, a mi da peremo ruke, izbjegavamo rukovanja i masovna okupljanja, da im vjerujemo da imaju strategiju i za najcrnji scenarij.
I stvarno su čudo, odmjereni, dozirani, uvjerljivi – ali ja bih ipak da je kakva kineska ekipica s opremom, zaštitnim odijelima, maskama i respiratorima i, što je najvažnije, dvomjesečnim iskustvom, uz rimski, sletjela i na neki od naših aerodroma, ali nije.
Logično, Italija je ugroženija, kod njih je i počelo ranije.
I oni su dio moje depresije. S onih davnih tečaj i pol talijanskoga uspijevam samo razumjeti koliko je novooboljelih, mrtvih i onih s komplikacijama, kako im nedostaje osoblja, opreme i bolničkih mjesta. Gledam u sitne sate reportaže iz pustih, meni najljepših gradova svijeta, Firence, Rima, Bologne, Padove, Venecije… danas gradova duhova i tulim.
Plačem i kad izolirani pjevaju sa svojih balkona i prozora. U Napulju ”Abbracciame”, a u Bologni ”Bella ciao”. Plačem i dok liječnici govore kako su na rubu snaga, kako se razbolijevaju i oni… Ne mogu si pomoći. Volim Italiju i Talijane. Jako mi je žao da im se to događa, da nam se to događa.
Prestala sam se ljutiti i na one koji su u početku govorili da nema frke, da stvarna opasnost prijeti samo kroničnim bolesnicima, oboljelima od malignih bolesti i starima.
Talijanske novine na naslovnicama su objavljivali preko cijele naslovnice: ”Nema panike, novi virus ubija samo starce!” i hladno brojali mrtve u sedamdesetima, osamdesetima, devedesetima, kao da je najnormalnija stvar na svijetu da upravo oni pate.
Opasno se bližim toj kategoriji. U Hrvatskoj ću biti stara za pola godine, a u zemljama Europske unije, koje u mirovinu šalju sa 67, imam još dvije i pol godine fore da kad me virus pokosi (kod nas hipohondara to je neminovno), ne budem svrstana u one, od kojih umire 6 do 14 posto.
Nimalo utješno.
Ako je ova moja, nesmotrenim skokom izazvana, izolacija donijela išta dobra onda je to spoznaja da nemaju samo Hrvati diskriminatorski odnos prema nama starijima (samo parazitiraju na proračunu i pune ambulante), ni zemlje EU-a nisu ništa bolje.
Nema Europe za starce – virus je to samo učinio vidljivijim.
autograf.hr
