Šta biste ponijeli sa sobom u koferu da sutra odlazite iz BiH? Odgovor na ovo pitanje dalo je čak 627 osoba, koje su učestvovale u anketi, na temelju koje je nastala predstava “Jedvanosimsoboakalomistobo” na sceni Sarajevskog ratnog teatra (SARTR)
Predstava se bavi aktuelnom temom odlaska mladih iz BiH. Tekst je radila mlada dramaturginja Nejra Babić zajedno sa Alešom Kurtom. S obzirom na to da pripremaju i novu predstavu zajedno “Bullying Collection”, čija se premijera očekuje 13. novembra u Sarajevu, iskoristili smo priliku da u razgovoru za BUKU saznamo više o samom nastanku predstava, procesu rada, ali i društveno aktuelnim pitanjima.
„Opširnost i emotivnost koju smo dobili kao odgovore na pitanje “Šta biste ponijeli sa sobom u koferu da sutra odlazite iz BiH” bili su jasan dokaz koliko nas se ova tema zapravo tiče. Od fotografija, tegle bosanske zemlje, mirisa proljeća u Mostaru, inata i humora, pa sve do rezigniranih odgovora u kojima ljudi ne bi ponijeli ništa, jer im je ova država uništila sve lijepo. Od bakine posteljine i ključa od stare kuće do onih koji razmišljaju da li da zapale svoju diplomu dok šetaju od šaltera do šaltera i od biroa do biroa“, priča nam Nejra o nastanku predstave “Jedvanosimsoboakalomistobo.
Obzirom da ispitanici ankete nisu bili samo mlade osobe, dodaje da je još tragičnija činjenica da oni koji su se više od pola života borili za neke ideale, sada više nisu sigurni u njih i žele da odu iz BiH. Upravo zbog toga, uvjerena je da će ova tema, nažalost, još dugo biti aktuelna.
foto: Dženat Dreković
Kroz svoj rad Nejra se bavi diskriminisanim, ali i marginalizovanim grupama, kao što je slučaj sa „Narodnom dramom“, koja se bavi ljubavlju dviju žena, ali i najnovijom “Bullying Collection”, koja se bavi žrtvama vršnjačkog nasilja. Zanimalo nas je koliko umjetnost može biti jezik pomoći, shvatanja, razumijevanja i primjećuje li određene pomake u društvu u pogledu navedenih tema?
Umjetnost može „govoriti“ različite jezike samo onda kada je produkt iskrenih uvjerenja i namjere umjetnika. Jedino tada su ti jezici i publici bliski ili bar razumljivi.
Često tokom rada na predstavi budem zahvalna na poslu koji mi omogućuje propitivanje svijeta i sebe. S druge strane, izlaskom u taj svijet shvatim da je moj život u pozorišnoj kutiji dosta privilegovan. Postanem svjesna činjenice da je postotak pozorišne publike, kao i onih koji će pročitati ovaj intervju, mali u odnosu na količinu ljudi koji ne žele da razumiju i nemaju vremena da propituju.
Ipak, vjerujem u moć umjetnosti, sve dok bar jednom mjesečno imamo nekog kome će to biti prvi, ali ne i posljednji, odlazak u pozorište.
Vršnjačko nasilje je, nažalost, problem sa kojim se kao društvo veoma često susrećemo. U čemu mislite da smo kao društvo zakazali i imaju li danas djeca pravo usmjerenje, pa i odgoj i obrazovanje?
Empatija. U tome smo zakazali. Sve što se ne dešava nama, što nam nije trenutno blisko, za nas ne postoji. Kada postane naš problem, vrlo smo glasni i borbeni, a do tada – što dalje od mene.
Također, roditelji i djeca, a na kraju i obrazovanje, pate od savremene bolesti – predstavljanja okolini i svijetu u najboljem svjetlu. Djeca moraju imati najbolje ocjene, ići u najbolje škole, trenirati najbolje sportove, roditelji sve to moraju omogućiti dok najbolje rade svoje poslove. I iz tog predstavljanja, dobili smo sve, samo ne istinu. Ne priznajemo svoje slabosti, bolove, strahove, svoju bespomoćnost u pojedinim situacijama.
Mislim da je najbitnije usmjeriti djecu prema nečijim raširenim rukama. Zagrljaji – djeci, roditeljima, učiteljima, svima su potrebni iskreni zagrljaji.
Ipak, činjenica da je svako treće dijete žrtva nasilja u BiH dodatno zastrašuje i upozorava. S tim u vezi, postavlja se pitanje je li način suočavanja sa istinom prvi korak ka prevenciji vršnjačkog nasilja?
Stid koje žrtve vršnjačkog nasilja osjećaju i zbog kojeg se odlučuju na šutnju je vrlo prisutan i često vodi do kobnih posljedica. Tako da mislim da je priznanje i to suočavanje sa istinom jedini i pravi korak ka prevenciji nasilja. Bitno je da ima puno raširenih ruku, da se sva ta djeca mogu osjetiti sigurno i zaštićeno u zagrljaju.
Cjelokupni repertoar SARTR-a sadržajan je po mnogim društveno-angažovanim predstavama. Kako, međutim, ocjenjujete rad pozorišta na nivou BiH kada govorimo o društvenoj angažovanosti i publiku u skladu sa istim?
Društvena angažovanost u pozorištu je dobra samo onda kada nije sama sebi svrha. Ako jeste, vrlo lako možemo upasti u zamku pričanja priča koje nas se iskreno ne tiču. Mislim da je mnogo bolje da se bavite dinosaursima, ako vas to duboko zanima, nego da čitate naslove u novinama i tražite šta bi to možda moglo biti aktuelno i angažovano.
Mislim da su pozorišta svojim postojanjem, bez obzira na repetoarsku politiku, već dovoljno društveno angažovana.
Buka
