Prof.dr. Anis Bajraktarević: Nema Europi spasa bez povratka na Lisabonsku strategiju

Spas za Europu leži u povratku na odrednice Lisabonske strategije iz 2000. godine, desetogodišnjeg razvojnog plana usmjerenog prema inovacijama, mobilnosti te obrazovnoj, socijalnoj, gospodarskoj i ekološkoj obnovi.

(Autor: Prof.dr. Anis Bajraktarević – magazinplus.eu)

 

U dobrim starim danima Lisabonske strategije (kad se Uniju nazivalo najkonkurentnijim svjetskim gospodarstvom temeljenim na znanju), Prodijeva i Barrosova Komisija u više su navrata naglašavale da “trenutačno neki od naših svjetskih trgovačkih partnera konkuriraju sirovinama, kojih mi u Europskoj Uniji/Europi nemamo. Neki konkuriraju jeftinom radnom snagom, koju mi ne želimo. Neki konkuriraju nauštrb svog okoliša, što mi ovdje ne možemo prihvatiti…”

 

Što se u međuvremenu dogodilo?

 

Pretjerana financijalizacija i hiperderegulacija globalnih (globaliziranih) tržišta doveli su niskoplaćene kineske (seljake pretvorene u) radnike u središte pažnje europskih razmatranja. U posljednja dva desetljeća gospodarska struktura Europske Unije postupno se ali sigurno udaljila od svoje tradicionalno proizvodno-usmjerene baze prema izazovu unosnih prekomorskih ulaganja.[1] Trenutačni ditiramb Eurozone pokazuje nam da je taj mega događaj imao višestruke posljedice i za unutar-europsku kulturološku, društveno-gospodarsku i političku ravnotežu, i za kineski (prezahuktali) rast.[2] Ono malobrojno, prorijeđeno i stlačeno radništvo koje još uvijek postoji u ocvaloj Uniji, ili se oštro natječe sa stranom radnom snagom ili se pak uvelike oslanja na njih, premda su ovi stranci i sami po definiciji nedovoljno zastupljeni ili prigušeni ‘desničarskim’ pokretima, te lišeni temeljnih socio-političkih prava i općenito u nepovoljnom položaju. Na taj se način Europa – posljednji svjetski kozmopolit – udaljila od svijeta rada, te se zbog toga Stari Kontinent danas ne može orijentirati (od podjednake je ključne važnosti utvrditi izazove te kalibrirati i zajednički redefinirati put Europske Unije). Da bi se netko mogao orijentirati, najprije je potrebno pronaći centar; a bez onog lijevo i onog desno nema ni centra.

 

Današnja Unija neutješno je izgubila svoju političku ‘ljevicu’. Grandiozno povijesno postignuće Europe – ostvareno nakon stoljetne i krvave klasne borbe – bilo je konačno i trajno pomirenje i kompromis između kapitala i rada. Ono je urodilo konsolidacijom gospodarski poduzetne i uspješne, ali istodobno socijalno pravedne i blagotvorne države.[3] To jedinstveno civilizacijsko dostignuće Europi je priskrbilo međunarodna priznanja, divljenje, status oglednog primjera i konkurentnost, kao i unutrašnji kontinuitet, blagostanje i stabilnost.

 

U zemlji iz koje je potekla sama riječ dēmokratía, predsjednik Socijalističke Internacionale (i dotadašnji Premijer te nacije) nedavno je vlastitim građanima uveo takve bolne rezove kakve nijedan europski sustav socijalne skrbi nije iskusio u posljednjih 80 godina. Ostatak službene Europe (i ‘nas neslužbenih’, budući volimo zavjetrinu pasivnosti) i dalje prati trakavicu takozvanog grčkog duga, kao da u pitanju nisu životi 12 milijuna ljudi, nego puki stručni pojam o kojem se uči na brzim tečajevima iz makroekonomije u srednjim školama.

 

Kao da trivijaliziranjem onoga što vidimo (odnosno, želimo vidjeti) zapravo ne pogoršavamo ono što će se (s vremenom) i nama samima dogoditi. A za to vrijeme neizravna vladavina (neizabrane vlade ili drugih samozvanih trojki) neopazice prožima sve veći broj EU država.

 

Današnja Unija, ocvala ali ne i preuređena, živi u sjeni sopstvenog velikog tabua koji kaže da EU može proizvesti sve osim vlastitog života[4]. Stari Kontinent demografski tone,  gospodarski sužen, dok jedva uspijeva održati glavu iznad površine[5]. Broj nezaposlenih, nedovoljno zaposlenih ili nedovoljno plaćenih (working poor) u stalnom je porastu[6]. Prosječna dob prvog ulaska na tržište rada već je iznad 30 godina u mnogim državama članicama – ne samo na jugu Europe. Srednji sloj je osiromašio, a međugeneracijski društveni ugovor potiho se zaboravlja, budući da je jedan od njegovih glavnih operativnih instrumenata – Lisabonska strategija – izgubio na važnosti, a na koncu i na suvislosti.

 

Da bi stvar bila još gora, gotovo sve europske države pogrešno su odreagirale na krizu, režući proračune za obrazovanje i znanost, istraživanja i razvoj. To nije bio politički potez, nego protu-vizionarsko paničarenje koje duboko zasjeca svako sutra budućim naraštajima.[7]

(Npr., ulaganja Europske Unije u obnovljive izvore energije u padu su od 2008. godine. Međutim, proračunska sredstva i subvencije namijenjeni poljoprivredi u Europskoj Uniji 10 su puta veći od sredstava namijenjenih za istraživanje i razvoj.) Stoga ne čudi da su naši gradovi – umjesto da dožive procvat uslijed uvođenja novih tehnologija – puni osiromašenih urbanih poljoprivrednika: građanstva iz srednjeg sloja koje se očajnički okreće poljoprivredi na malo kao jedinom načinu zadovoljavanja vlastitih prehrambenih potreba.

 

Je li umjesto svedruštvene skrbi (welfare) već nastupio nezamjećeni generacijski sukob (warfare)?

Nedavni brojčani podaci generacijskog računovodstva ukazuju na izrazito zabrinjavajuću budućnost mladih u Europskoj Uniji. Desetljeća bezdušnog konzumerizma temeljenog na krilatici ovdje-mi-sada u tolikoj su mjeri iskvarila potku EU zajednice da, sa stanovišta među-generacijske solidarnosti, u sociogospodarskom smislu nikad nije postojalo egoističnije europsko društvo[8]. S druge pak strane, u posljednjih 250 godina europska mladež nikad nije bila toliko apolitična, apatična i nezainteresirana (s obzirom da se široki front njihovih realnosti suzio na sporadične i samoporažavajuće prosvjede zbog navodne, premda izolirane cyber slobode, ili zbog pogrešno shvaćenih/dekontekstualizirianih prava istospolaca (homoseksualaca) â la Lady Gaga).[9]

 

A kakav dodatni nagrizajući učinak (bilo koja) kriza ima na demokraciju? Napadi 11. rujna 2001. samo su jedna u nizu potvrda (od ‘Nixonovog šoka’ do trenutačne sage na temu grčkog duga / krize Eura) da se svaka kriza može pokazati korisnom za one koji žude za netransparentnom koncentracijom moći.

 

Čim stvarna demokracija počne kompromitirati vlastite ključne odrednice, ona se tad kvari i degenerira, te postaje formalnost. Brojni suvremeni primjeri ukazuju nam na to da se formalna demokracija vrlo lako izrodi u ugnjetavačku autokratsku diktaturu u kojoj policija ili vojska, ili oboje, djeluju izvan kontrole civilnog i demokratskog društva. Stvarna demokracija zadržat će svoje financijske krugove (jednako kao i oružane snage i ostale segmente sklone otuđivanju) pod budnim okom javnog mnijenja i strogim nadzorom civilnog društva putem jasno određenih mehanizama stalne provjere i ravnoteže (checks & balances). To je zapravo bit demokracije.[10]

 

“Malo je bilo spremnosti da se osnaže stražari civilnog društva nad Međunarodnim financijskim institucijama, koji su mogli pružiti podobnije usluge od komercijalno nastrojenih agencija za kreditni rejting, čiji je učinak tijekom financijske krize bio katastrofalan…” – žali se Richard Youngs, ravnatelj zavoda FRIDE, u svojoj nadahnutoj knjizi: Slabljenje i pad Europe. Zaista, postoji li ijedna rejting agencija za bankrot etičkih vrijednosti, za duboku moralnu krizu koja je zahvatila sve segmente društva oko nas? [11]

 

Trenutačno, međutim, vrhunac takozvanih Euro-kriza otkriva da financijske institucije niti su pod demokratskom kontrolom ni u domeni nacionalnog suvereniteta.[12] (Primjerice, prije 20 godina vrijednost sveukupnih svjetskih financijskih transakcija bila je 12 puta veća od bruto godišnjeg proizvoda na razini cijelog svijeta. Do konca 2011. godine porasla je do gotovo 70 puta.) Kako drugačije objasniti da Europska Unija – barem je dosad tako bilo – radije bira neselektivne kolektivne kazne nad cijelom nacijom (npr. u Grčkoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Irskoj itd.) – dakle: opsesivno kontroliše, umjesto da energetično istraži odgovorne pojedince, dakle: riješi problem?

Island je zasad jedina zemlja koja je optužila i osudila svog premijera zbog financijske krize.

 

Stoga, raspravljati o novotvorenici “dužnička kriza Euro-zone” (Gospodarstva utamničena dugom), a pritom se ne vratiti zaboravljenoj Lisabonskoj strategiji (Zajednica temeljena na znanju) i zadržavajući visoke porezne stope na rad uz istovremene stalne olakšice za kapital, ne znači ništa drugo doli jalov razgovor o formi bez ikakva sadržaja. Jednostavno rečeno, riječ je o velikom cjenkanju uskog kruga ljudi iza zatvorenih vrata o kontroli putem štednje, a ne o međugeneracijskoj otvorenoj raspravi o viziji blagostanja.[13]

 

Unatoč neprestanom medijskom bombardiranju kataklizmičnim novinskim naslovima, pitanje nije što će se dogoditi EURU ili bilo kojem drugom društveno-gospodarskom i političkom instrumentu. Pravo pitanje je što će biti sa nama – budući da su sredstva postizanja nekog cilja promjenljiva i brojna, dok cilj ostaje samo jedan: samoostvarenje cjelokupnog društva.[14]  

 

I zbilja, razlika između dijalektičke i cikličke povijesti leži u udaljenosti između uspjeha i pada: kasniji Lisabon (Ustav) ne bi smio zamijeniti prethodni Lisabon (Strategiju), nego je upotpuniti. Riječ je o istovremeno predviđajućem i propisujućem izričaju: ili će se održavati trenutačno stanje obilježeno samoživošću, konzumerizmom i eskapizmom, ili će stremiti put koncepta socijalnog dinamizma koji počiva na načelu široke participacije. Uvijek smo bili i bit ćemo u stanju zadovoljiti potrebe, no nema tog bogatstva kojim ćemo moći nahraniti pohlepu. Ponovono okretanje Lisabonskoj strategiji i uvođenje svih njezinih odrednica nije samo europska strateška prilika, nego i njezina velika generacijska/povijesna odgovornost. Ili, kao što je Monnet jednom objasnio ovu logiku nužnosti: “Krize su veliki ujedinitelji!”

 

Post Scriptum:

Prije svega, vodeće svjetske i europske sile često nevoljko angažiraju manje istaknute sudionike (po državljanstvu, staležu ili godini rođenja). U njihovim akademskim krugovima slijede se gotovo jednaki obrasci: Ono što je važno – u prevelikom broju slučajeva – jest TKO, a ne ŠTO će biti objavljeno. U takvoj obeshrabrujućoj klimi postaje sve teže stvarati ili uravnoteživati nove zamisli, pa čak i sudjelovati i stvarati nove vizije, kao i iznaći zajedničke pristupe i osigurati opći konsenzus oko vitalnih pitanja koja se tiču svih nas.

 

Anis H. Bajrektarevic,
Šef katedre za međunarodno pravo i globalne političke studije

 Autor knjige: ‘Ima li života poslije Facebook-a? – Geopolitika tehnologije i drugi spoljnopolitički eseji (Addleton Academic Publishers, NY)

Beč, 22. listopada 2012.

kontakt: [email protected]

 

Ovaj članak je proširena verzija izlaganja ‘Od Lisabona do Barcelone – svi zaboravljeni instrumenti Europske Unije’, održane na forumu Crans Montana od  18. do 20. listopada 2012. u Ženevi u Švicarskoj.

 

Tekst je do sada preveden na francuski, španjolski, ruski, njemački, italijanski, češki, slovački, švedski, finski, latvijski i turski, te objavljen u 29 zemalja na četiri kontinenta svijeta. Sa originala na Engleskom jeziku: ‘No solution for Europe without reaffirming the Lisbon Strategy’ prevela: Mr. sc. Ljerka Skelin (rev. A.B.)

 

 

 

 

Literatura:

1. Lisbon European Council (2000), Employment, Economic Reforms and Social Cohesion: Towards a Europe based on Innovation and Knowledge, Brussels COM 5256/00 + ADD1 COR 1 (en)
2. Bajrektarevic, A. (2004), Europe beyond 2020: Three-dimensional Challenge, 13^th OSCE Economic Forum, Trieste Italy, November 2004
3. European Commission (2005), Confronting demographic change – a new solidarity between generations, Brussels COM 2005 94f of 16 MAR 2005 (page:5)
4. Bajrektarevic, A. (2012), No Breakthrough at the Rio+20 Summit – Geopolitics of Quantum Buddhism, GHIR 4 (2) 2012, Addleton Publishers NY
5. Fukuyama, F. (2002), Our Posthuman Future, Profile Books
6. Bajrektarevic, A. (2005), Our Common Futures: EURO-MED Human Capital beyond 2020, Crans Montana Forum, Monaco, Dec 2005
7. Fukuyama, F. (2012) ‘The Future of History’ Foreign Affairs Magazine 91(1) 2012
8. Youngs, R. (2011), Europe’s Decline and Fall – The struggle against global irrelevance, Profile Books
9. Ferguson, N. (2005), Colossus – The Rise and Fall of the American Empire, Penguin Books (page 221)
10. Bajrektarevic, A. (2005), Green/Policy Paper Submitted to the closing plenary of the Ministerial (and the statement of the Slovenian Chairmanship summarizing the recommendations and conclusions of the OSCE Ministerial Summit Prague 2005), OSCE Documents/EEA 2005/05/14857/En

 

Sažetak:

Europska Unija socijalne skrbi ili generacijskog sukoba, kontinent gospodarstava obavezanih dugom ili zajednica temeljena na znanju? Je li na vlasti naraštaj grabežljivaca?

Spas za Europu leži u ponovnom uvođenju Lisabonske strategije iz 2000. godine, desetogodišnjeg razvojnog plana koji je bio usmjeren na inovacije, mobilnost i obrazovnu, socijalnu, gospodarsku i ekološku obnovu. U suprotnom, uz klasni rat nastupit će i generacijski, a etnički sukobi postat će glavni kamen spoticanja društva Europske Unije koje doživljava pad.

Ključne riječi:

Europa, štednja, kontrola, Lisabonska strategija, međugeneracijski sporazum, zapošljivost, predrasude protiv starijih osoaba, socijalna pravda, vizija, tehnološka otkrića i generacijski intervali, pogrešno protumačena prava â la Lady Gaga

 

[1] Najveći dio gospodarskog rasta Kine pripisuje se proizvodnim kapacitetima donesenim iz vana (outsourcing). Sjedinjene Američke Države, Europska Unija, Japan, Tajvan, Koreja, Singapur i brojne druge OECD zemlje uglavnom koriste kinesko obalno područje kao svoja vlastita industrijska predgrađa. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri takav rast diktiran izvana destablilizira samu srž kineske nacije.

[2] Tijekom 1980-ih, poljski pjesnik Jerzy Lec izrekao je poznatu satiričnu rečenicu: “1. maj je 1. april (aprilili) radničke klase”. Izvorno, njegova šala nije bila upućena ni Europskoj Uniji niti Kini.

[3] Primjerice, financijsko “stezanje remena” dok je nezaposlenost i dalje oštro rasla bilo je glavna mantra (misao vodilja) francuske, britanske, njemačke i talijanske politike desnog-centra koncem 1920-ih i početkom 1930-ih – sa dobro znanim povjesnim ishodom desetljeće kasnije.

[4] Analizirajući brojke vezane uz udio radne snage u zemljama OECD-a, prije gotovo 10 godina napisao sam da je: “…kombinacija smanjene stope nataliteta i produžene očekivane životne dobi dramatično promijenila dobnu raspodjelu u Europskoj Uniji (te da će opasno usporiti socijalnu mobilnost i tehnološko/inovacijske cikluse…), što će biti glavni čimbenik oštrog pada u razvoju Europske Unije još i prije konca desetljeća.” (Europa nakon 2020.: Trodimenzionalni izazov, 13. Gospodarski forum OSCE-a – PrepCom, Trst, Italija, studeni 2004.)

[5] Čak je i Komisija Europske Unije, još 2005. godine, u svojoj Zelenoj knjizi, Suočavanje s demografskim promjenama – nova solidarnost između generacija pošteno primijetila da: “…Nikad u povijesti nije se dogodio gospodarski rast bez porasta stanovništva.”

[6] Jednostavno rečeno, nezaposlena osoba nije slobodna osoba, nego isključeni i nesigurni, pokorni pojedinac nazadnih razmišljanja, agresivan i surov.

[7] U jednom od svojih nedavnih radova, naveo sam i slijedeće: “…Posljedično tomu, Euro-kriza ili, štoviše, bilo koja financijska/dužnička kriza, samo je tvorevina naših mentalnih projekcija budući da nije utemeljena nigdje u dubljim slojevima stvarnosti… Čini se da epilog financijske krize može biti jedino preraspodjela ovisnosti i pojačana kontrola, a ne usmjeravanje nacija put blagostanja i samoostvarenja. Ako su izabrane demokratske vlade nesklone poslužiti tome cilju, Politbiro neizabranih apparatchika rado će dovršiti ono što je nedovršeno. U tom smislu mi pogrešno tumačimo i samu riječ ‘kriza’. Taj pojam ima dvostruko značenje: ‘teškoća’ (strah-ljutnja) kao i ‘prilika’ (istraživanje-oslobođenje). Prilika će po svojoj definiciji uvijek dovoditi u pitanje ustaljeni status quo, no ta nas misao najčešće obeshrabruje, oboružava i odvraća. Primjer? Otkako je započelo izvještavanje o dužničkoj krizi Grčke / Eura, koliko ste riječi čuli vezanih uz promjenu ili priliku (npr. solidarnost, zajednica, kreativnost, inicijativa, otvaranje radnih mjesta, akcija, širi konsenzus, vizija, promišljanje, hrabrost, dostojanstvo, samopoštovanje, povjerenje, vrlina), a koliko riječi vezanih uz paralizirajući status-quo (npr. monetizacija, toksična imovina, fiskalna disciplina, mjere štednje, monetarna kontrola, proračunski oklop, pooštravanje uvjeta, opća štednja, povećana zabrinutost, rezanje proračuna, smanjenje rejtinga, zadužnice, skraćivanje kose društvu, odbitak jamstva, masovni bankroti, stezanje remena, povjerenje potrošača, rekordno niske razine, sprječavanje kolapsa)? Zdravorazumskoj osobi jasno je da razdoblje krize ne bi smjelo biti prilika za sijanje straha ni vrijeme za štednju, povlačenje i čekanje, nego za trošenje, kako bi se omogućila sloboda inicijativa, potpuno potakle nove ideje i pokrenuli svi ostali ljudski potencijali. (Na koncu, jedan subjekat trpi svoj neumitan pad kad reagira na rizike mnogo više no što djeluje u skladu s prilikama.) Ova jednostavna mudrost nema nikakve veze s takozvanim gospodarstvom; ona je isključivo stvar percepcije…”  (Nema napretka na Summitu Rio+20 – Geopolitika kvantnog budizma, GHIR 4 (2) 2012., Addleton Publishers, New York).

[8] Razrađujući poznati Fukuyamin ‘argument starenja’, već sam ranije iznio da su se: “…političke, socijalne i gospodarske promjene, uključujući i vrlo važna tehnološka otkrića, najčešće događala u generacijskim intervalima… Trenutačno, s demografski kolabirajućim europskim društvima u kojima su tri ili više naraštaja aktivna i rade istovremeno, sloj mladih, poduzetnih i ambicioznih ljudi nikad neće moći činiti više od sićušne manjine. Stoga ni buduća generacijska promjena ni tehnološki napredak (koji najčešće uslijedi kao posljedica) više neće biti poput onih iz prošlosti: potpuna i odlučna.” (Naše zajedničke budućnosti: EURO-MED Ljudski kapital nakon 2020., forum Crans Montana, Monaco, 2005.). Posljedično tomu, mnoge zemlje Trećeg svijeta poznate su po tome što na vlasti imaju grabežljive elite koje neprestano koče razvoj šire društvene zajednice, i kidnapuju ga prema svojoj uskoj potrebi. I Europskoj bi se Uniji moglo vrlo lako dogoditi da vlašću posve ovlada jedan grabežljiv soj, ali ne klasni već generacijski sloj.

[9] Zanimljivo, u vremenu prešutnog generacijskog sukoba svaki oblik ujedinjene borbe za socijalno i generacijsko pitanje potpuno izostaje. Jedina organizirana pobuna europske mladeži očituje se kao mlako traženje većih sloboda preuzimanja sadržaja s interneta (Anonymous, Pirate party, itd.) ili kroz povremene šarolike kampanje za pogrešno protumačena (dekontekstualizirana) prava homoseksualaca i drugih behaviorističkih prava â la Lady Gaga. Unatoč sve gorim uvjetima, mladi Europljani nisu se primakli niti blizu suštini predstavničke demokracije – npr., zatražili da 20% zastupnika u Europskom parlamentu i državnim saborima i parlamentima budu osobe mlađe od 30 – što je jedan od učinkovitih načina poboljšavanja njihovih budućih izgleda. Demografski, socio-gospodarski i politički marginalizirani, mladi Europe kronično su nedovoljno zastupljeni, sa prosječno 5% zastupljenosti u nacionalnim, te svega 1,1% u Europskom parlamentu osoba ispod 30 godina. Ili, kao što je Fukuyama primijetio u svom nedavno objavljenom radu: “Nešto se čudno zbiva u današnjem svijetu. I svjetska financijska kriza koja je započela 2008. godine, i trenutačna kriza eura posljedica su modela labavo reguliranog financijskog kapitalizma koji se pojavio tijekom protekla tri desetljeća… najdinamičniji noviji populistički pokret do danas je desničarski… ljevica je beskrvna, a desničarske populističke stranke su u pokretu… Ovaj nedostatak uvjerljive progresivne protupriče nezdrav je, s obzirom da je konkurencija potrebna u intelektualnim debatama jednako kao i u gospodarskim djelatnostima. Ono što je hitno potrebno jest ozbiljna intelektualna debata, budući da sadašnji oblik globaliziranog kapitalizm izjeda srednji sloj koji je temelj na kojemu počiva liberalna demokracija. (Fukuyama, F. (2012.) ‘Budućnost povijesti’ časopis Foreign Affairs 91(1) 2012.).

[10] Bez ovisnosti o vladama zemalja članica ili glasačkom tijelu Europske Unije, a time i s neograničenom vlašću i sredstvima, Europska središnja banka (ECB) brzo je proizvela više od €1,000 milijardi za refinanciranje banaka. Čini se da se europske integracije ne temelje na socijalnoj skrbi, javnim uslugama, stvaranju radnih mjesta i zaštiti radne snage u demokratskom, transparentnom ozračju potpune odgovornosti i sveopće (naročito međugeneracijske) zastupljenosti.

[11] Sposobnost shvaćanja naše zajedničke sudbine i iskazivanje sućuti i solidarnosti za sve zemlje diljem EU također su dosegli rekordno nisku razinu. Južnim i perifernim zemljama članicama već je nadjenut pogrdan naziv PIGS (Svinje!) od strane bankovnih analitičara i trgovaca obveznicama (što je ružna, no sve proširenija kratica koja se odnosi na Portugal, Italiju / Irsku, Grčku i Španjolsku).

[12] U svom poznatom opisu IMF-a kao moderne inačice nemilosrdnih Rothschildovih banaka, Niall Ferguson je napisao: “…britanska uprava nad egipatskim financijama (tijekom 1880-ih i 1890-ih) imala je mnogo dodirnih točaka s trenutačnim misijama IMF-a…”

[13] Europska Unija ne bi se smjela unazaditi iz demokratskog, transparentnog, pravednog, vizionarskog i ravnopravnog modela Europske zajednice na bijednu kopiju Federacije teokracija – kasno Otomansko carstvo.

Ta je autoritarna monarhija ostala zapamćena kao izrazito ugnjetačka i nedemokratska, premda u određenoj mjeri liberalna feudalna država s znatnom tolerancijom za prava manjina. Otomanska Teokratska-federacija bila je jednostavan sustav koji je funkcionirao: uz takozvanu veliku Portu čije je članove birao sam sultan (vertikalizirani/homogeni monetarni prostor EMU-a i ESB-a, donekle kontrolirane od strane Vijeća Europske Unije) i kojoj su neupitno i izdašno potpomagale sve vjerske zajednice diljem ogromnog Otomanskog carstva (horizontalizirani/heterogeni fiskalni prostor EMU-a, u kojemu svaka država slobodno sprovodi vlastiti suverenitet u domeni ubiranju poreza i potrošnji), osim ako Sultan i njegova Porta (ESB and IMF) najednom ne odluče štogod drugo.

[14] U gotovo 2 milijuna godina postojanja naše vrste, glavna evolucijska konstanta/vertikala, a ujedno i izvorište naših moralnih vrijednosti bila je međugeneracijska skrb, te briga o potomcima. Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća ljudi su po prvi put u svojoj povijesti zakoračili van te ‘evolucijske skrbi’: demografski zamjenski index (RR) vec je bitno ispod kritičnih 2,1. Trenutačno stopa plodnosti u Europi iznosi između 1,2 i 1,7. To jednostavno ukazuje na tihi život (politike) u sjenci velikog tabua: da Europska Unija može stvoriti, proizvesti i izvesti sve osim vlastitog života!

Prethodni tekstovi:

– Prof.dr. Anis Bajraktarević: „Pariški atentatori su islamofašisti“

– Prof.dr. Anis Bajraktarević: Multikulturalizam je mrtav ili ga se boje u Europi?