KolumnePolitikaRegion

Nedžad Ibrahimović: Razgovor s duhovima

Svako ko bi postavio pitanje o utjecajima drugih politika na bosanskohercegovačku politiku mora znati da takvo što kao BH politika ne postoji. Niti jedna politička institucija, niti jedno političko tijelo, stranka ili pokret nisu u stanju voditi bilo kakvu politiku, jer je bosanskohercegovačko društvo školski primjer pretpolitičke zajednice, ili zajednica. Etničke grupe svake četiri godine biraju svoje predstavnike, koji onda postaju njihovi etnički, odnosno nacionalni vođe. Svaka od tih etno-nacionalnih grupa ima različite interese u odnosu na BiH, i svaka od njih ima iste interese u odnosu na svoje glasače.

Kako je bjelodano jasno da srpski nacionalisti (u kakvom god socijalnom i moralnom registru ovu imenicu uzeli) gledaju popiti Drinu iz očiju, kako bi se svaki Srbin okrenuo samo kumu svome (a ne drugome i tuđemu), tako se hrvatski nacionalisti nalaze natiskanima u “drugoj domovini” (tako nedavno izreče predsjednica K. G. Kitarović), umjesto da ih se što više, logično, vrati svojoj prvoj, pravoj domovini Hrvatskoj. Bošnjačke “age i begovi” (čitaj: lokalni i regionalni šerifi SDA), baš kao i prije dvjesto godina, šute na ove autodestruktivne pritiske svojih pretpolitičkih partnera i još ih i sami nutkaju i podržavaju u sveopćem političkom, kulturnom i socijalnom mazohizmu. Nikada se vladajuća bošnjačka stranka SDA nije zabrinula niti očitovala protiv HDZ-ova “izgona” Hrvata iz srednje Bosne i Posavine ka Herceg-Bosni, ili protiv SNSD-ova “šatro” pokušaja “anschlussa” RS i Srbije, kada “anschluss”, sam po sebi, homogenizira njihove (nacionalno) suprotstavljene glasače.

Napose, zašto bi se i hrvatski i srpski nacionalizam suprotstavili svođenju Bošnjaka na vjersku skupinu, ili, bolje rečeno, na njihovu praksu ostanka na tragu onog konzervativnog i vjerskog identiteta koji se (iz)gradio na jugoslavenskom muslimanstvu/Muslimanstvu? Jasno je, svi imaju isti interes, a to je depopulacija zemlje. S manje glasača se lakše upravlja, troši se manje energije i procentualno se smanjuje nezaposlenost. Društvo, dakle, “napreduje”. Istina, na kratku stazu, ali Bosna je brdovita zemlja i staze su svakako kratke i mračne. U “trumpističkom” (trumpet, limeni instrument) svijetu Twitter politika niko ne traži rješenja, nego tek drugi problem kojim će prekriti onaj prvi. I bosanskohercegovačke pretpolitičke zajednice su zato po sebi reaktivne, nikada proaktivne, baš kako to već decenijama više nisu ni politike svjetskih sila.

***

U nedjelju 20. maja će u Sarajevu, pred dvadesetak hiljada pristalica svoj politički predizborni skup održati predsjednik Turske Redžep Taip Erdogan. Iako su mu neke evropske zemlje zabranile političke skupove, i to one u kojima svakako ima više Turaka nego u BiH (Holandija, Njemačka, Austrija), Erdogan se pripremio za skup u zemlji u kojoj ima više turkofila nego Turaka. Proći će taj skup sigurno bez incidenata, sarajevski će hoteli dobro zaraditi, potrošit će se dosta novca na javne i polujavne iftare (mjesec je Ramazana), zaradit će turistički vodiči, ali čemu sve to i zašto, i u političkom i u simboličkom smislu? Koje će benefite iz toga izvući Erdogan i njegova Stranka pravde i razvoja (AKP), a koje će, moguće, izvući njegovi domaćini?

Po mnogim procjenama, budući da je uspješno (čitaj: svim nedemokratskim sredstvima) pomeo sve važnije političke protivnike u Turskoj, Erdogan ima velike šanse da opet dobije izbore za predsjednika Turske 24. juna. On je suzio ili skoro pa dokinuo demokratiju u Turskoj, barem onakvu kakvom se demokratija percipira u Evropskoj uniji. Pisci, umjetnici, studenti, novinari, politički aktivisti, vojnici i oficiri, svi koji su drugačije mislili od vladajuće partije su temeljito policijski nadzirani i kontrolirani, mnogi su završili u zatvorima, mnogima je zabranjen rad i uskraćena su im temeljna ljudska prava. Po znanjima međunarodnog PEN-a, preko 150 novinara i pisaca leže u zatvorima optuženi za delikt mišljenja ili pisanja, preko 180 medijskih i izdavačkih kuća su zatvorene ili ugašene, a radnici poslani kućama.

Nakon neuspješnih pregovora iz jula 2015. godine između turske vlasti i PKK (Kurdske radničke partije) kurdska prava, čak i u pogledu slobodne upotrebe jezika, značajno su smanjena. Romanopisac Ahmet Altan i njegov brat, profesor Mehmet Altan, po izvještajima PEN-a, okrivljeni su bez ikakvih dokaza za učešće u pokušaju državnog udara u julu 2016. Turski sud je osudio 15 zaposlenika opozicione novine “Cumhuriyet” na zatvor zbog “terorističkih aktivnosti” itd, itd. Predsjednik Erdogan, jasno je, vlada “čvrstom rukom”. To je vladavina za “čvrste muškarce”, onako islamski i vjerski konzervativna. On i sam potječe iz konzervativne vjerske porodice i ozbiljan je strah unutar Evrope da će zemlju povući ka vjerskom konzervativizmu. To je samo po sebi manji problem od onog koji bi mogao nastati derogiranjem jednog od temeljnih ustavnih načela o Turskoj kao sekularnoj državi. Pitanje je da li je turska vojska kao čuvar ustava sasvim “poklopljena” Erdoganovom islamskom politikom? Sve u svemu, potezi koje povlače on i vladajuća stranka vode ka sve konzervativnijem društvenom uređenju i ka čistom političkom totalitarizmu. A nije li baš ovo politički kontekst o kojem jednako snatre dinastija Izetbegovića i bošnjačka SDA?

“Znakovi” su, rekli bi poststrukturalisti, “najsumnjiviji” tamo gdje se čini da nedostaju. Naime, ne postoji niti jedan dokaz da je Bakir Izetbegović pozvao predsjednika Turske u BiH. Tako ispada da se predsjednik Erdogan sam pozvao u Sarajevo što, naravno, ne može biti istina. Velike su šanse da u Predsjedništvo BiH od jeseni zasjedne kandidatkinja SDA Dr Sebija Izetbegović, nekadašnja loša studentkinja sarajevskog Medicinskog fakulteta. Do nedavno anonimna i prosječna doktorica proslavila se na funkciji direktorice UKC-a (Univerzitetskog kliničkog centra) u Sarajevu tako što je poput bošnjačke Margaret Tačer brezovom metlom pomela svoje neistomišljenike, listom uvažene ljekare i specijaliste, kao što je to bio, na primjer, Dr Ismet Gavrankapetanović, ortoped svjetske klase. Zamislimo sada sve “metle” koje bi se uskoro nakon njena izbora mogle pojaviti unutar policijske države Izetbegovića i onda se razmahati urušenim i devastiranim političkim, kulturnim i akademskim prostorima zemlje.

Jedan mali primjer: nakon što je SDA u Tuzlanskom kantonu za v.d. rektoricu Univerziteta u Tuzli prošle godine postavila izvjesnu Dr Zumretu Kušljugić (poznatu po skrivanju od sudskih organa kantonalnog SDA šerifa Mirsada Kukića u prostorijama bolničkih soba UKC-a u Tuzli), ista je s metlom uletjela u ionako razrušeni obrazovni sistem i krenula “stvari” pospremati po kriterijima “čistoće”, tj. poslušnosti. Tako su neki profesori, ranije poznati kao kritičari loših akademskih procedura i loših rektorskih politika i strategija, “legli na rudu”, dobili dekanske položaje, neki zaposlili svoje supruge i priležnice, dok su ostali (manjina), kojima se, ponovno, nije moglo saviti kičmu, bili ucjenjivani svakodnevnim srednjoškolsko-rudarskim šihtaricama kontoliranja ulaska i izlaska iz zgrada fakulteta.

Ne treba sada pojašnjavati kako nauka odavno već ne stanuje na BH univerzitetima, pa je i bavljenje njome samo privatni interes akademskog osoblja. Zamislimo da se takav erdoganovsko-sdaovski totalitarizam nastavi najesen u zajednici koja već 20 i više godina diše na škrge. Baš onako kako se iza patriotizma skrivaju najveće hulje, iza “radne tiranije” se skriva “arbeit macht frei”. Niti su liberalna misao, niti ljudska sloboda, niti su građanska prava podvučeni žutom bojom na stranicama SDA agendi, naravno, kao niti na stranicama drugih nacionalističkih političkih partija u BiH.

Različite su reakcije na posjetu turskog predsjednika. Novinar opozicionog bošnjačkog glasila Dnevni avaz, Bakir Hadžiomerović, piše kako je “šef SDA propustio šansu da bude konstruktivan. Mogao je, na primjer, Erdoganov dolazak u Sarajevo uvjetovati usvajanjem rezolucije o srebreničkom genocidu u turskom parlamentu. Tako bi i brko s Bosfora pokazao da mu je stalo do BiH i Izetbegovića. Barem onoliko koliko drži do Srbije i Aleksandra Vučića”. SDP, jedna od nekada lijevih BH političkih partija, danas uglavnom stjecište zagubljenih i dezorijentiranih nenacionalista, izjavljuje da “ovakav skup u Sarajevu nije u skladu s interesima BiH i njenih aspiracija za što brže članstvo u NATO i EU” i da se radi o političkom “presedanu koji će političke snage u BiH i van nje, koje sve rade na podjeli i urušavanju BiH, iskoristiti kao dodatni argument u provođenju takve politike”.

U razgovoru za Oslobođenje politički komentator Boško Jakšić veli da su odnosi Turska (Erdogan) – BiH (Izetbegović) prvenstveno politički (mada nije jasno u kom smjeru i kako politički?), dok su dobri odnosi predsjednika Vučića i predsjednika Erdogana pseudoekonomski, jer Turska zapravo “najviše ulaže u Sandžak” (a nije li i to Srbija?). U svakom slučaju, Jakšić tvrdi isto što i većina nezavisnih analitičara, a to je da je približavanje BiH i Srbije Turskoj (i Rusiji) prst u oko Evropskoj uniji. Moguće je da Srbija tim prstom želi iščačkati ulazak u Uniju bez priznavanja Kosova, što je već druga vrsta iracionalnosti (pročitati izjave ministra vanjskih poslava Srbije Ivice Dačića na ovu temu), ali šta je interes bošnjačkih politika, o tome se ne govori. Bivši predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija misli da “najavljeni predizborni skup predsjednika Republike Turske u našoj zemlji povodom turskih predsjedničkih i parlamentarnih izbora nije ništa neobično i da nema potrebe da se oko toga pravi problem.”

Neki intelektualci misle da se Bošnjaci (SDA) uz pomoć Erdogana žele konektovati na pobjednički (radni/pravedni/razvojni, AKP) diskurs, napuštajući dosadašnji dominantno viktimološki. Kao, Turska je jaka mediteransko-azijska sila, ona je u NATO, ona je u dobrim odnosima sa Rusijom i Putinom itd, itd. Drugi, pak, misle da se “samoturčenjem”, nošenjem turskih zastava ulicama gradova itd, negira cjelina i srž bosanskog identiteta u Bošnjaka, te duboko oštećene etničke zajednice, koja se od tog “prijateljevanja” sa Turskom nikada neće sasvim oporaviti. Sarajevski glumac i aktivni twitteraš Nermin Tulić pita “hoće li i turska opozicija moći održati predizborni skup u Sarajevu?”

U filmu “Egg” Semiha Kaplanoglua, jednog od najznačajnijih turskih režisera, glavni junak pjesnik Jusuf i njegova rođaka, koja ga dočekuje u kući njegove umrle majke, razgovaraju sa sobnim biljkama u koje su se smjestili duhovi njihovih predaka. S kojim duhovima i s kojim precima će razgovarati Bošnjaci i bošnjačka vladajuća stranka (SDA) kada se nađu među cvijećem koje su u dvoranu Zetra unijeli i platili Turci?

To ćemo saznati nakon općih oktobarskih izbora.

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close