Ne „razvodnjavajte“ BRICS! – Dostignuća, izazovi i opasnosti za multipolarni svijet
U posljednje vrijeme se sve češće spominje mogućnost proširenja skupine BRICS, međutim, opasnost za narode koji vode rovovsku bitku protiv globalnog zapadnog imperijalizma leži u mogućnosti da bi jednog dana potencijal skupine mogao biti „razvodnjen“ ulaskom radikalno desnih zapadnih saveznika kao što su Indonezija, pa čak i Turska.
„Sudeći po broju, raznovrsnosti i učinkovitosti planiranih događaja, predsjednik Rusije će podići suradnju u skupini na novu razinu Osim toga, tu je i popis zemalja koje žele ući u BRICS“, za RIA Novosti je izjavio Vadim Lukov, posebni izaslanik ruskog Ministarstva vanjskih poslova i izvršni tajnik međuresornog Povjerenstva za sudjelovanje Rusije u G20 i BRICS-u.
„U međunarodnoj političkoj areni, glavni ciljevi predsjedanja Moskve skupinom, koje počinje u travnju ove godine, biti će fokus na iskorištavanje potencijala, jačanje strateške stabilnosti Rusije i bloka, suzbijanje širenje oružja za masovno uništenje, borba protiv međunarodnog terorizma i jačanje međunarodne informatičke sigurnosti“, naglasio je Lukov i dodao mogućnosti da BRICS primi još nekoliko zemalja koje su pokazala interes za ulazak u grupu.
„Iz očiglednih razloga ne mogu otkriti koje su to zemlje, ali vjerujte mi, to je nekoliko velikih država i zemalja u razvoju”, rekao je Vadim Lukov.
Ne „razvodnjavajte“ BRICS!
BRICS čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, a izvorno je to trebao biti samo ekonomski blok, no u posljednjih nekoliko godina su napadi Zapada na zemlje s neovisnim političkim i ekonomskim sustavima gurnuli BRICS u snažan politički savez i nesumnjivo najjači instrument suverenih zemalja koje teže multipolarnom svijetu.
Osim dosljedno kapitalističke Indije, sve ostale zemlje članice skupine i dalje prkose posljednjem valu zapadnog neokolonijalnog napada. One mogu imati različite političke i ekonomske sustave, ali je njihova bitna zajednička karakteristika na kraju ipak – anti-imperijalizam.
Sve one, opet s izuzetkom Indije, pod teškim su napadima propagande zapadnih mass-medija.
U posljednjih nekoliko godina, Kina i Rusija su okružene vojno i otvoreno ih se izaziva. Južnu Afriku se demonizira i ismijava, a Latinska Amerika je pretrpjela brojne napade i grubo miješanje u unutarnje poslove zemalja diljem kontinenta.
Progresivne vlade u Hondurasu i Paragvaja su svrgnute, a mnogi „oporbeni društveni pokreti“ su umjetno proizvedeni i financirani od strane Washingtona, prije svega u Brazilu, Venezueli, Boliviji i Ekvadoru.
No, blok koji obuhvaća oko 40% svjetske populacije ide naprijed, stvarajući toliko potrebnu raznolikost za multipolarni svijet.
Posebno je indikativno da su na summit skupine u Brazilu u srpnju prošle godine pozvane i ostale latinoameričke zemlje. Tada su izneseni grandiozni planovi i postalo je jasno da će Kina i Rusija dati punu podršku progresivnim latinoameričkim zemljama. Stvari su se ubrzano počele razvijati i suradnja je jačala politički, strateški i ekonomski.
„Udarna vijest je da su u utorak u Fortalezzi, sjeveroistočni Brazil, zemlje članice skupine BRICS najavile da će se boriti protiv neoliberalnog Svjetskog (ne)reda (New dis-order) i kroz novu razvojnu banku i fond deviznih rezervi ublažavati efekte financijske krize“, za Asia Times 15. 07. 2014. piše Pepe Escobar.
To je bio dug i trnovit put, još od prvog summita u Ekaterinburgu 2009., a sada je došao dugo očekivani kontraudar BRICS-a u borbi protiv konsenzusa Bretton Woods – Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke – kao i Japana koji po američkom diktatu dominira Azijskom razvojnom bankom (ADB). Dakle, živimo u velikim vremenima, bez ikakve sumnje.
Gdje stoji Indija, još je uvijek nejasno. Indijske elite, vojni i vjerski visoki dužnosnici provode ono što Zapad cinično naziva „najvećom svjetskom demokracijom“, ali je Indija puno bliža ekonomskoj školi Miltona Friedmana i „Chicago boysima“, nego Moskvi, Braziliji, Pretoriji i Pekingu.
Većina Indijaca kaže i da ih vrlo malo zanima ono što se zbiva u Latinskoj Americi, Kini i Rusiji, te da sve što se tamo događa gotovo nema nikakvog utjecaja na smjer u kojem će se razvijati njihova zemlja.
Indija svakako zahtjeva detaljniju analizu, posebno oko aktivnosti unutar skupine BRICS, iako nova vlada Narendre Modija nije donijela niti jednu odluku koja bi štetila jedinstvu „petorke“. S druge strane, prilično rezervirana u političkom smislu Indija nije pokretačka snaga u savezu.
Ne ulazeći u problematiku oko Indije, pitanje je treba li ovaj novi, snažan i posebno važan blok u svojim redovima još država koje se žele riješiti Zapada. Možda bi „razvodnjavanje“ skupine BRICS moglo pogodovati upravo onim ciljevima koje pokušavaju ostvariti neokolonijalisti.
Postoji cijeli niz potencijalno opasnih kandidata, spremnih da se pridruže BRICS-u bilo kojem trenutku, no, te bi zemlje mogle imti destabilizirajući učinak po BRICS kao pokret.
Iako Vadim Lukov nije htio reći o kojom se zemljama radi, već duže vrijeme se govori o nekoliko različitih paketa ponuđenih proširenja, od „malog proširenja“ s Indonezijom i Turskom, kao i onaj veći sa cijelom skupinom MINT (Meksiko, Indonezija, Nigerija i Turska).
Takvom ekspanzijom bi se svakako uništio politički smjer u kojem se kreće BRICS, dok bi onaj gospodarski možda ostao i netaknut. Dakle, bilo bi poželjno izbjeći takvo proširenje.
Vlade zemalja skupine MINT se kreću u rasponu od klasične desnice do otvorenog desničarskog ektremizma.
Sve su zemlje čvrsto pro-zapadne i njima upravljju klijentelističke elite. Za Meksiko bi se moglo reći da je čak najamnje opasna zemlja u skupini, ali opet ne treba zaboraviti poseban odnos sa Sjedinjenim Državama.
Indonezija bi se mogla opisati kao „najubojitija“, jer to nije samo zemlja, nego cijeli koncept. Godine 1965. Se Zapad udružuje s korumpiranom indonezijskom elitom, vojnim i vjerskim kadrovima, svrgavaju progresivnog predsjednika Sukarna, jednog od utemeljitelja Pokreta nesvrstanih.
Ubijeno je najmanje milijun indonezijskih komunista, intelektualaca, sindikalnih vođa, učitelja i članova kineske manjine, ali je taj broj vjerojatno bio mnogo veći i kreće se oko 3 milijuna. Masovna „kaznena“ silovanja i uništavanje indonezijske kulture su se provodili uporedo s represijom. Naravno, gotovo sva javna dobra i resursi su privatizirani i ponuđeni inozemnim eksploatatorima.
Uslijedila su i dva brutalna genocida. Prvi je onaj protiv naroda u Istočnom Timoru, a drugi protiv resursima bogatih, ali siromašnih plemena na Papui. U prvom genocidu je nestala trećina stanovništva, a u drugom, čak i prema zapadnim udrugama za ljudske prava, ubijeno je najmanje 120 000 ljudi.
„Koncept Indonezija“ znači „samo ubijati i to neselektivno, širiti strah, paralizirati cijelu naciju, a onda zgrabiti i privatizirati doslovno sve“. Taj je koncept s različitim uspjehom proveden u mnogim zemljama diljem svijeta. Podsjetimo na Čile, gdje je Allende prije državnog udara 1973. rekao: „Pazite drugovi, dolazi Jakarta!”, tu je i Rusija Borisa Jeljcina, Demokratska Republika Kongo, danas Ukrajina, a „Koncept Indonezija“ se izgleda provodio i u bivšoj Jugoslaviji, gdje imamo sve njegove karakteristike: neselektivno ubijanje, širenje straha, paraliziranje cijelih nacija, potom privatiziacija doslovno svega.
Iako je general Suharto otišao s vlasti i „vratila se demokracija“, to bio samo kozmetički manevar, jer je divlji kapitalizam preživio. U Indoneziji ne postoji gotovo ništa u javnom vlasništvu. Teško je naći javne parkove, javne ustanove za kulturu ili čak javno upravljanje otpadom. Prema službenoj statistici, više od polovice stanovništva živi u bijedi. Kreativnost je smanjena gotovo na nulu, a četvrta najmnogoljudnija zemlja na svijetu nema nikakvih značajnih znanstvenih ili umjetničkih ostvarenja. Gotovo da i nema istraživanja, a gospodarstvo raste samo zbog neviđene rasprodaje preostalih prirodnih resursa i visokih globalnih cijena roba.
Na nedavnim predsjedničkim izborima su dva kandidata vodila mrtvu utrku. Jedan je umirovljeni general, navodni ratni zločinac s gomilom moćnih prijatelja, a drugi populist kojeg podržava druga frakcija unutar oružanih snaga.
Svi su mass-mediji u vlasništvu i pod kontrolom poduzetničke oligarhije, a gotovo sve političke stranke služe lokalnim oligarsima. „Demokracija“ je samo riječ kojom Zapad prikriva sve strahote iz prošlosti i sadašnjosti u jednoj najbrutalnijoj klijentelističkoj državi.
Također je važno napomenuti da u „demokratskoj“ Indoneziji zakon zabranjuje iateizam i komunizam, ali i sve pokušaje na kojima bi se raspravljalo o ponovnom uvođenju barem nečega „javnog“. Svi takvi pokušaji su bili brutalno razbijeni od strane vjerskih fanatika i štićenika koji služe korporativnim interesima.
Lako je zamisliti kakav bi bio utjecaj Indonezije, ako bude pozvana da se pridruži BRICS-u. Bilo bi naivno misliti da će zemlja kao što je Indonezija biti prirodni saveznik, primjerice, Latinskoj Americi samo zato što se geografski nalazi na Južnoj hemisferi i da zbog toga nije bliska Zapadu.
Smjer razvoja Indonezije i mentalitet njene vladajuće oligarhije su sušta suprotnost zemljama poput Venezuele, Kube, Bolivije, ali i Brazila ili Kine i Rusije, sve zemlje koje su ustale o bore se za svoju neovisnot.
Politička „elita“ u zemljama poput Indonezije prima zapovjedi ne od svog naroda, nego od svojih korumpiranih poslovnih partnera i zapadnih naredbodavaca.
Turska je u usporedbi s Indonezijom bolja, ali također provodi divlji kapitalistički sustav i dopustila je sebi da bude iskorištena kao glavni zapadni saveznik na Bliskom istoku. Tamo su britanske i američke zrakoplovne baze, a da ne spominjemo „izbjegličke logore“ za obuku boraca „sirijske oporbe“.
Turska je važna članica NATO saveza, a mnogi „oporbeni intelektualci“, čak i većina onih koji tvrde da su na ljevici (posebno u Istanbulu), još uvijek svoju zemlju gledaju kao zapadnog saveznika i glavni im je cilj ući u Europsku uniju.
Nigerija je na mnogo načina slična Indoneziji: zemlja koja proždire svoje građane. Čini se da tamo nema nikakve ideologije, nego samo dosta tržišnog fundamentalizma. Vjerski fundamentalizam – koji ne karakterizira samo islam i Boko Haram, u Nigeriji također služi stranim interesima.
Baš kao što je to bilo u Indoneziji, Nigeriju potresa sveopći rat, ali taj rat pogađa samo siromašne koji čine većinu nacije.
Oporbeni predstavnik ljevice u Ugandi, Arthur Tewungwa, komentirao je Nigeriju slijedećim riječima:
„Postoji tanak maskirni sloj pravednosti kojim se prikriva ogromno podzemlje korupcije. Je li sadašnja vlada u Nigeriji proamerička i prozapadna? Jeste, itekako! Sadašnji ministar financija, na primjer, bivša velika figura Svjetske banke. Zemlje BRICS-a moraju biti oprezne – previše je petokolonaša!“
Meksiko je nekad bila revolucionarna država i još je uvijek zemlja velike kulture i ogromnim srcem. No, nije sigurno u kojem smjeru će krenuti pod upravom svog mladog predsjednika iz Enriquea Peñe Nieta.
BRICS ide prema naprijed i nudi niz kvalitetnih projekata koji mogu poboljšati svijet, stoga je i broj zemalja članica skupine izuzetno važna stavka. Međutim, skupina se ne bi trebala pretvoriti u komercijalni klub koji u članstvo pokušava privući što širu bazu.
BRICS se razvio, evoluirao, iz ekonomske skupine u lidera istinski slobodnog svijeta. Naravno, zajedno sa svojim velikim saveznicima poput Kube, Venecuele, Ekvadora, Bolivije i mnogih drugih zemalja u svijetu. Istina, te zemlje nisu savršene, ali su sve što svijet danas ima i neprestano se poboljšavaju.
Unutar skupine BRICS nema mjesta za zemlje koje dolaze iz suprotnog kolosijeka i kolonijalne sile, kao što nema mjesta za one zemlje koje muče i žrtvuju svoje narode. Za sada je to još uvijek samo skraćenica nekoliko zemalja, njenih članica. No, uskoro, tko zna, na ovu se „petorku“ može početi gledati kao revolucionarni internacionalini most i prema socijalizmu.
Lideri BRICS-a trebaju biti vrlo oprezni, čak i pretjerano selektivni, koga pozvati i koga prihvatili u svoje redove. Tko god što rekao, te su zemlje avangarda “Novog svijeta” i ono što “Stari svijet” želi uništiti svim sredstvima. Stoga je globalna obveza skupine BRICS – preživjeti, jer će zajedno s njom preživjeti i ideja multipolarnog svijeta. Samo postojanje ove skupine je dokaz da je takav svijet moguć. Dovoljno je pogledati ideološke, svjetonazorske, etničke, rasne, vjerske i sve druge razlike između Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike, dok s druge strane“petorku“ karakterizira neupitno jedinstvo i to ne samo ono ekonomsko.
Skupina MINT (Meksiko, Indonezija, Nigerija i Turska):
André Vltchek: Do Not Dilute BRICS!
André Vltchek je rođen je u Lenjingradu (danas Sankt Peterburg), Sovjetski Savez, 1963. Najveći dio svog života je proveo u New Yorku, a radio je i živio po svim kontinentima u svijetu. Vltchek je romanopisac, filozof, istraživački novinar, redatelj, fotograf i dramatičar. Pokriveno je desetake ratnih zona i sukobaod Bosne i Perua do Šri Lanke, DR Konga i Istočnog Timora. Živi dugi niz godina u Latinskoj Americi i Oceaniji, a trenutno živi i radi u Aziji i Africi.
