Situacija koja oslikava kako je u zemlji
Slovom o jeziku
Strancima koji ne znaju ni ko im je predsjednik, a ko premijer, ali i neutralnim – neupućenim i nezainteresiranim – domaćim posmatračima, gotovo da je nemoguće razumjeti složenost bosanske lingvistike.
Za mnoge je paradoks da narodi koji žive na istom teritoriju i govore neobično sličnim narječjima (varijacijama istog jezika), tvrde da je riječ o različitim jezicima. Neupitno, postoji međusobna razumljivost, pa zašto ga, onda, ne bi zvali istim imenom?
Pravo Bošnjaka
Temeljni problem ovakvog rezoniranja je da ono ne uključuje niti podrazumijeva razliku između govornog i standardiziranog jezika te, činjenicu da pisani jezik, po svim aspektima, služi kao instrument nacionalnog određivanja u modernom društvu. Jezik je moguće standardizirati na nekoliko načina te, tako, kreirati različite “jezike” u smislu standardnog jezika. Pritom, imamo na umu da je standardizacija (jezika) često nerazdvojivo povezana sa definiranjem i uspostavom nacionalnog identiteta. A upravo to je središnji problem jezika u Bosni i Hercegovini.
Situacija sa jezikom u Bosni i Hercegovini apsurdnošću lingvističke situacije pokazuje ukupnost apsurdnosti bosanskog političkog Gordijevog čvora. Iz jedne perspektive pravo na vlastiti jezik je jedno od temeljnih ljudskih prava na kojemu svejednako insistiraju i predstavnici međunarodne zajednice i domaći političari.
U praksi, međutim, situacija je neuporedivo složenija. U skladu sa ustavnom klauzulom jednakopravnosti tri (ustavna) naroda u Bosni i Hercegovini, značajnom dijelu bosanskohercegovačkog stanovništva to pravo je uskraćeno. Najprije onima koji se ne osjećaju ili ne žele biti pripadnici tri ustavne nacije, a koji se pežorativno nazivaju Ostalima; nije riječ samo o Romima i Jevrejima nego i o velikom broju onih koji se smatraju i žele deklarirati kao Bosanci i Hercegovci, potomcima iz takozvanih miješanih brakova koji se u najvećem broju slučajeva ne žele izjasniti kao pripadnici jednog od tri etnosa.
Potom, tu je i problem uzrokovan administrativnom podjelom zemlje, a u skladu sa većinskim stanovništvom, Srbi u Federaciji BiH, a Bošnjaci i Hrvati u RS. Isto vrijedi i za nižu administrativnu razinu, kantone u Federaciji BiH koji su, također, u najvećem broju slučajeva etnički vrlo homogeni te u skladu s tim preferiraju jedan od dva jezička standarda, ne mareći za zvaničnu politiku prema kojoj su oba standarda zvanični i jednakopravni. Poseban problem su škole, mediji i administracija.
Načelno, stvar je nevjerovatno jasna i jednostavna, toliko da se može činiti da problem, ustvari, uopće ne postoji: Bošnjaci imaju apsolutno pravo da jezik kojim govore (na)zovu kako god hoće i za njega odaberu standard koji god im se sviđa, pogotovo zato što ne postoji nijedan drugi istoimeni lingvistički idiom sa kojim bi se podudario: ne postoji ustavna kategorija “bosanskog jezika” u smislu zajedničkog jezika svih državljana Bosne i Hercegovine.
Međutim… kada su Bošnjaci devedesetih godina prošlog stoljeća odlučili svoj jezik standardizirati kao “bosanski”, Srbi i Hrvati su tu odluku i doslovno dočekali “na nož”, “nudeći” im/nam mogućnost da svoj jezik zovemo izmišljenim nazivom “bošnjački”, “jezikom bošnjačkog naroda” ili, pak, najprihvatljivijom varijantom da samo Bošnjaci svoj jezik zovu “maternjim”. Nijedan jezik u svijetu ne zove se tako jer je to općelingvistički pojam, a nikako bilo kakva prihvatljiva kategorija, promotori, zagovornici i apologeti ovog paradoksalnog naziva tvrde da je on “vrijednosno neutralan” te kao takav ima kapacitet da bude općeprihvaćen i da bude model u kome bi bile inkorporirane sve specifičnosti svih nacionalnih identiteta i entiteta.
Jezikom se odgajaju generacije djece
Osim činjenice da se svaka takva tvrdnja temelji na neznanju i nezainteresiranosti za sve specifičnosti BiH koje su, unekoliko, odigrale značajnu ulogu i kao razlog za rat, stoji i to da se mnoštvo takvih pokušaja sa znakovitim “kapacitetom da budu općeprihvaćeni” završilo debaklom, zbog toga što su Dejtonski (ne)sporazumi zamrznuli i legitimizirali ratom zatečeno stanje, od teritorijalne podjele zemlje do (polu)realiziranih nacionalnih ciljeva i otvaranja mogućnosti za njihovo dovršenje ratom u miru. Osim toga, u Bosni i Hercegovini, imajući na umu multinacionalni, multikonfesionalni i multikulturni karakter bosanskohercegovačkog društva, upotreba naziva “maternji jezik” teško može biti operativna na razini nacionalnog sistema obrazovanja, zbog postojanja više etničkih skupina sa različitim maternjim jezicima. Termin “maternji jezik” korespondira sa narodnom a ne sa nacionalnom sviješću, pa se termin “maternji” kao nacionalni jezik (jezik visoke kulture) identificira sa etničkim jezikom (jezikom niže kulture).
Situacija sa jezikom, na određeni način, oslikava opće stanje i situaciju u zemlji. Bosna i Hercegovina je slaba, krhka država, decentralizirana do granice funkcionalnosti ali i zainteresiranost političkih elita za sve probleme samo u onoj mjeri koliko služe njihovim odnosno interesima naciona, etnije i naroda kojega tvrde da predstavljaju. Možda ponajbolji dokaz ove tvrdnje je iznimno niska razina jezičke kulture upravo u javnom prostoru, upotrebi i diskursu koja je takva da se bez puno ograda može govoriti i o elementarnoj nepismenosti čak i onih predstavnika političkih elita koji se često hvale visokim akademskim titulama.
Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini ili bosanskim Srbima i Hrvatima, sasvim je normalno i prirodno da žele standard jezika kojim govore i pišu uskladiti, identificirati sa jezičkim standardima, respektivno, u Srbiji i Hrvatskoj. I u tome nema ništa sporno. Može se biti dobar građanin Bosne i Hercegovine, Bosanac ili Hercegovac, pa čak i Srbin i/ili Hrvat i pritom govoriti srpskim ili hrvatskim jezikom. Šta je onda sporno? To što se različitim standardima insistira na razlikama, te razlike u “javnosti” predstavljaju značajnijim nego što doista jesu i što se na njima insistira kao na znakovima različitosti, ako hoćete separatnosti i nemogućnosti suživota.
Postojanje nacije
Jezik posjeduje kontinuitet u vremenu, a između njegovih elemenata (gramatika, rječnik, zvukovi) vlada jedinstvo: jezik nije tek arbitrarna kolekcija izraza. Jezik je šifra za simboličku komunikaciju, a simbol je svaki zvuk ili gest kome smo mi dali značenje.
Jezik je, uz religijsko određenje, najvažniji element i objekt nacionalnog identiteta; on je kognitivni i ontološki parametar stvarnosti i postojanja naroda/nacije, a osim toga, komunikacijsko i simboličko sredstvo: njime se zapisuje i prepričava historija, njime se zapisuje lijepa književnost, jezikom se izjavljuje ljubav i objavljuje rat, jezikom se ženi/udaje i razvodi, jezikom se odgajaju generacije djece, budućih roditelja koji će ovaj krug ponovo početi i nezavršen predati onima koje oni izrode i odgoje.
Zato nama, u našoj zemlji, ne daju da svoj jezik zovemo ni našim niti da ga nazovemo kako mi želimo.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
