Mr. Nusret Abdibegović
Hvala Allahu, dž.š., Čije je postojanje nužno, Čije je Biće sveto, i Koji Svojom darežljivošću (rahmetom) obuhvata sve što postoji. Slavimo Ga Njegovim imenima (Esmaul-husna) i atributima, koji su iznad atributa stvorenja. On je oduvijek i zauvijek. O Njemu svjedoče bezbrojni dokazi, bez Njega bi postojanje bilo nemoguće, a to zorno svjedoče Njegova stvorenja.
Salavat i selam na Njegovog najodabranijeg poslanika i miljenika, Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli na putu istine.
Uvod
Glasoviti učenjak Hasan Kafija Pruščak govorio je da je najvažnija i najznačajnija nauka među vjerskim disciplinama nauka o temeljima vjere (usuli-din). To je primarna zadaća poslanika i vjerovjesnika i prestižnih učenjaka. Ona istražuje Allahovo biće, Njegova imena i atribute, upućuje na suštinu vjerovanja (imana) i uvjerenja (i‘tikada).1
U okviru ove discipline, nakon smrti Poslanika, a.s., pojavili su se različiti pristupi, učenja i interpretacije onoga što je u tekstu Kur’ana napisano, što je Poslanik, a.s., izrekao i kako je prva generacija muslimana razumjela. Na mogućnost ovakvog razvoja događaja i odnosa unutar ummeta ukazao je i sam Poslanik, a.s., kad je rekao: “Moj će se ummet podijeliti na 73 grupe (el-firek): jedna od njih će biti spašena, dok će ostale propasti. Upitan je: ‘Koja je to spašena?’, ‘Ehli-sunnet vel-džemaa’, odgovorio je. Neko je zapitao: ‘Šta znači ehli-sunnet vel-džemaa’, Odgovorio je: ‘To je ono čemu pripadam danas ja i moji ashabi’, odgovorio je.”2
Citirani hadis jeste svijetli primjer za svakog istraživača i historičara koji se bavio pitanjem nastanka, razvoja i učenja islamskih grupacija.
Stječe se dojam da su se autori utrkivali u navođenju imena frakcija, ne ostavljajući prostora i mogućnosti pojavi novih sljedbi, pravaca i grupacija. U njihovom nabrajanju i isticanju osjeća se pretjerivanje. Upadljivo je da su pripadnici određene grupacije smatrali svoju grupaciju spašenom, dok su za druge isticali da su u zabludi i dalaletu. Takvim pristupom u denunciranju drugih išli su čak do te mjere da su navodili besmislice, fantazije, služeći se pri tome različitim jezičkim formama, jezičkim i stilskim figurama. Izučavanje i istraživanje muslimanskih sljedbi ili frakcija jeste vrlo teško, komplikovano i nedovoljno istraženo područje u akaidskoj nauci u kojem su se ogledali i okušali najveći umovi i naučnici. Područje vjerovanja i učenja muslimanskih sljedbi i frakcija (el-milelu ve-nihelu, el-firekul-islamijje) zaslužuje kod nas još veći interes i zanimanje nego što je to bio slučaj do danas.3
Na samom početku, valja znati i primijetiti da su muslimanske frakcije imale različite korijene, polazišta, pristupe i ciljeve, te da su se na osnovama takvog pristupa uočavale i pravile razlike i podjele među njima. Ako su bili različiti pristupi, polazišta, korijeni, i ciljevi, a jesu, kako dati valjan odgovor na pitanje: “Šta je to frakcija ili sljedba u islamu?” Možda je najadekvatniji odgovor da, prema prirodi ili naravi, frakcije ili sljedbe možemo klasificirati kroz tri jasno izražene podjele, a to su:
mezhebu fis-sijase (vjerske partije);
mezhebul-akide (vjerske grupacije);
mezhebul-fikhijje (pravne škole).
Vrijedi ukratko pojasniti šta se misli pod svakom od spomenutih sljedbi. Mezhebu fis-sijase jesu partije koje su imale primarno politički program, kao npr. šiije i haridžije, čiji su cilj i zadatak bili političko djelovanje u islamskom društvu i šire. Mezhebul-akide jesu grupacije koje su imale izravno vjerski karakter i čije je djelovanje bilo, uglavnom, u granicama strogo vjerskih pitanja i problema, kao što su mu‘tezilije, eš‘arije, maturidije.
Mezhebul-fikhije jesu pravne škole koje su imale različite pristupe i metode tumačenja šerijatskopravnih pitanja. Ove pravne škole definisane su kao hanefijski, šafijski, malikijski i hanbelijski mezheb, i bavili su se problemima obredoslovlja, muamelata, munakehata, nasljednog prava, halala i harama, pitanjima društvenih odnosa baziranim na izvorima šerijatskog prava.
Neki su pak polazili od uvjerenja da podjela ummeta (cijepanje) naginje ka ustanovljavanju dviju formi:
vjerske partije (ahzabud-dinijje) i
vjerske grupacije (firekud-dinijje).
Prema njihovom razmišljanju, izraz vjerske partije podrazumijeva političke partije koje se samo periferno, ovlaš, vežu za vjerovanje (kredo).
I Vjerske partije
Šiije
Kad govorimo o šiijama mislimo na one koji i danas imaju značajan broj sljedbenika rasprostranjenih u mnogim područjima, odnosno stvarnih predstavnika šiija: imamije i zejdijje, a manje ismailijje. U ranoj fazi šiizam je općenito značio ljubav i odanost prema Ehlul-bejtu. Karakteristika ovih vjerskih partija jeste to da se razilaze u pogledu načina izbora halife, odnosno, imameta. Imametje, po njihovom mišljenju, interesno društveno pitanje (kadijjetul-maslehijje), koje se ne veže za doktrinarno vjerovanje (akaid). To je suštinska i temeljna razlika među vjerskim partijama, dok su druge razlike sekundarnog karaktera i periferne prirode.4
Haridžije
Vjerska partija haridžije istupile su protiv Alije, r.a., zbog njegove arbitraže (tahkima), što je izvan domena temeljnih uvjerenja (akaida). Nisu istupili što je govorio o Allahu, dž.š., i Njegovim atributima koje nisu prihvatali, nego je razilaženje među njima isključivo bilo u odnosu na ličnost hazreti Alije. Jedni su govorili da je njegova politika istinska uputa i Pravi put, a drugi da njegova politika vodi u zabludu.
Zbog razmimoilaženja o pitanju hilafeta (imameta), Šehre-stani, Ibni Haldun i drugi smatraju da haridžije, shodno svojim učenjima, nisu vjerska grupacija, nego vjerska partija. Imamet je općedruštveno pitanje, a zatim vjersko, i ne veže se za temeljna i suštinska načela vjere. Ipak, najveći spor među sljedbenicima ummeta jeste spor oko hilafeta, imameta i vođstva, jer sablja među muslimanima nije potezana radi nekog vjerskog principa toliko koliko je potezana radi hilafeta, imameta i vođstva. Pored šiija i haridžija, u djelima poput: El-Milelu ven-nihel, Tedlisu Iblis, El-Fireku bejnel-firek i El-Muvafikat spominju se i druge vjerske partije kao što su murdžije.
Murdžije
Murdžije nisu definisane ni kao vjerska partija ni kao vjerska grupacija. Oni su tendencija i distanciraju se od svega što zahtijeva napor, bilo da je to naučnoteorijsko ili praktično-političko. Smatraju da se imam bira, a ne određuje se nasljedstvom niti oporukom. Sve muslimane smatraju muslimanima i muminima. Dovoljno je da se neko deklariše kao musliman mumin, i da ga smatraju takvim. Počinilac velikog grijeha jeste mumin a njegov status prepuštaju Allahu za ahiret, a On, dž.š., ako hoće, oprostit će, a ako hoće, kaznit će.
Džebrije
Protagonisti i pročelnici ove frakcije bili su: Džad bin Dirhem i Džehm bin Safvan. Zagovarali su fatalizam. Nijekali su Božije atribute i tvrdili da Allaha nije dozvoljeno opisivati atributima onako kako se opisuje čovjek. Zagovarali su ideju učenja o stvorenosti Kur’ana. Zabilježeno je da su imali naklonost dvora Umejada.
Kaderije
Kad je riječ o vjerskim grupacijama, za ovu frakciju vežu se imena dvojice osnivača, a to su Ma’bed bin Džuheni, iz Iraka, i Gejlan, iz Šama. Zbog rasprave o kadau i kaderu prozvani su kaderijama. Poznati su po tome što poriču Božije određenje. Zastupaju stav da čovjek stvara svoja djela, te da je njihov tvorac i kreator. Po njihovom učenju, Božije znanje ne prethodi djelima, već nastaje s nastajanjem djela.
Džehmije
Za džehmijje se može kazati da su firkatun-fardijjetun, odnosno da su jedinstvena epizoda u islamskom promišljanju. Njihov eho danas kao da i ne postoji. Na osnovu dostupne literature i uvida, možemo kazati da su vjerske partije (mezhebu fis-sijase) imale za cilj i primarni zadatak, političko djelovanje i utjecaj na društvene tokove u islamskom društvu i šire. Imali su sličnu platformu, međutim u razradi svojih stavova bilo je dosta različitosti. Jedno od vrlo značajnih pitanja kod grupe ovih partija jeste pitanje izbora halife, odnosno imameta i vođstva, oko čega je bilo puno razilaženja i konfrontacija (ihtilafu havle ihtijaril-halifeti).
II Vjerske grupacije
Povijest islama bilježi da su neke teme, kao što je pitanje kadera i fitne, aktuelizirane i nastale u doba Poslanika, a.s. Mnogi istraživači i historičari navode upravo ta pitanja kao polazne osnove za nastanak vjerskih frakcija u islamu. Svakako da će nova pitanja, kao što su: složeni društveni odnosi, širenje islama, dodiri s drugim kulturama i civilizacijama, nastanak novih političkih i duhovnih centara, pojava novih pitanja općeg i posebnog interesa i dr., utjecati na pojavu različitih shvatanja, tumačenja i promišljanja unutar islamskog učenja. Uz sve spomenuto, valja naglasiti da je fundamentalni problem pred kojim stoji čovjekov radoznali um, kako tada, tako i danas, kako govoriti o Bogu i Njegovim atributima ograničenim ljudskim jezikom, ili kako pojmiti onu tanku nit između neosjetilnog (alimul-gajb) i osjetilnog svijeta (alimuš-šehade). Općenito uzevši, klasični islamski učenjaci problem odnosa Božanske transcedencije i imanencije rješavali su u teologiji, filozofiji i sufizmu kroz raznolike interpretacije tenziha i tesbiha.5
Valja znati da je sve to utjecalo na pojavu neprocjenjivog muslimanskog doprinosa na polju pronalaženja bezbroj novih pitanja u okviru kojih su se kretale diskusije, dijalozi, razmišljanja i razilaženja. Ova pozicija napora muslimanskog uma nije puka ekstravagantnost, dapače, ona je rezultat i krajnja posljedica slobode mišljenja u islamu i zahtijeva proučavanje, istraživanje i kritiku.6 Rasprave o pitanjima poput kadera, Božijih atributa, prirode vjerovanja i nevjerstva, eshatologije i sudbine grešnika prolazile su kroz svoje dozrijevanje od nekih naivnih pretpostavki i naizglednih dosjećivanja do izricanja i pojave stvarnih problema oko kojih su se okupljale i kojima su se bavile čitave ekipe naučnika, mislilaca i istraživača najvećeg naučnog profila, pa čak i do angažmana zanimanja ili interesa za njih cijelih generacija kroz burnu muslimansku povijest. U ovom osvrtu posebno želimo dati naznaku na pojavu i učenje mu‘te-zilija, eš‘arija i maturidija, kao vjerskih grupacija, čije je učenje u manjoj ili većoj mjeri prisutno na bosanskom prostoru.
Mu‘tezilije
Kao vjerska grupacija mu‘tezilije su se pojavile nakon perioda ashaba, drugova Božijeg poslanika. Za predvodnika ove grupacije smatra se Vasil ibn Ata. Zbog njihovog pozivanjana razum smatraju se krajnjim racionalistima. Za sve što je objavljeno, sudija treba biti um i razum. O sebi vole kazati da su ljudi pravednosti i jedinstva, jer pravednost i jedinstvo jesu osnovni principi vjerovanja. Po njihovom učenju, pravednost se odnosi na Boga, a ogleda se u tome da Bog nagrađuje pokorne za njihova djela, a kažnjava grešnike za njihova loša djela. Jedinstvo koje naučavaju i na koje pozivaju podrazumijeva poricanje svih Božijih atributa.
Učenje mu‘tezilija ogleda se kroz stavove:
izvršilac velikog grijeha zauzima srednje mjesto, nije pravi nevjernik niti je savršeni vjernik;
poriču kaburska ispitivanja Munkira i Nekira;
poriču postojanje meleka Kiramen-katibina;
poriču mjerenje djela na Sudnjem danu;
poriču postojanje Dženneta i Džehennema;
poriču Božije atribute;
poriču zavjet – misak;
poriču da je Allah, dž.š., razgovarao s poslanicima i me-lekima;
poriču viđenje Allaha, dž.š.;
poriču vjerovanje u keramete;
poriču događaje Mi‘radža Poslanika, a.s.;
po njihovom učenju mudžtehid ne može nikad pogriješiti;
smatraju da će grešnici vječno ostati u Džehennemu;
smatraju da je Kur’an stvoren.7
Ovakvim i sličnim stavovima i uvjerenjima mu‘tezilije su se suprotstavili jednodušnoj saglasnosti ranijih teologa ehli-sunne, tj. ljudima Pravog puta. Mu‘tezilije su razum učinili glavnim elementom spoznaje istine, i tako su identificirali sferu religije i sferu filozofije. Ibni Hazm kaže da su mu‘tezilije racionalisti koji su prosuđivali sva islamska vjerovanja teorijskim umom i odbacivali sve što leži izvan uma.
Vjerovanje i doktrina mu‘tezilija temelji se na pet aksioma, a to su:
tevhid – jedinstvo Božije;
el-adl – pravda;
el-menzilu bejnel-menziletejn – međustanje;
el-va’d vel-veiid obećanje nagrade i prijetnja kaznom;
el-emr bil-ma‘ruf ven-nehj anil munker – naređivanje dobra a odvraćanje od zla.
Ovih pet aksioma bili su osnova za mu‘tezilije. Suprotstavljanje ili nijekanje bilo kojeg izvodi iz njihovih redova. Pa ipak, ako bismo ocjenjivali mu‘tezilijsku doktrinu po jednoj dominantnoj ideji, prisiljeni smo reći da se čitav zamah njihovog pokreta okretao oko problema čovjekove etičke prirode koji su smatrali suštinskim problemom ličnosti.
Eš‘arije
Međusobne polemike i rasprave imale su za rezultat slabljenje utjecaja mu‘tezilija. Takvoj atmosferi treba dodati sve manju podršku struktura vlasti koje su mu‘tezilije uživale, što je dalo prostora pojavi novih shvatanja i učenja koji su dali jedan novi intelektualni ritam unutar islamske države. Među tim grupacijama posebno se prepoznaje eš‘arijsko učenje.
Začetnik ovog učenja i njegovog utemeljenja i razvijanja bio je Ebu Hasan Ali bin Ismail el-Eš‘ari. Prethodno je bio veliki sljedbenik i pristalica učenja mu‘tezilija. Kasnije se javno ogradio od tog učenja iskazavši nezadovoljstvo stavovima mu‘tezilija o pitanju Božije pravde i jedinstva, poricanjem Božijih atributa, stavom da je Kur’an stvoren, negiranjem Dženneta, davanjem prednosti razuma nad Objavom. Zagovarao je učenje o postojanju sedam supstantivnih Božijih atributa, a to su: život, znanje, moć, volja, sluh, vid i govor. Nakon odlaska u Bagdad prihvatio je postojanje antropomorfnih atributa, bez pitanja kako (bila kejfe) i bez povlačenja bilo kakve usporedbe. Raspravlja o pitanjima naravi sadržaja vjere islama, o statusu vjernika i grešnika, odnosu vjerovanja i nevjerovanja, vjere i slobode. Neki su njegov pristup učenju definisali kao filozofsko religijsku školu, jer je ilmul-kelamu suprotstavio ortodoksni kelam. On ne odbija ilmul-kelam, nego mu daje novu formu i dimenziju. Koristi dijalektički metod za odbranu autoriteta Božije Objave. Polazne i osnovne materijale za svoje učenje uzimao je iz Objave. Razvio je učenje suprotno učenju mu‘tezilija, čiji je bio veliki poznavalac. Razradio je kompletan sistem učenja kojim je pridobio i ostale škole zadržavajući tendenciju tumačenja učenja u racionalnom duhu.
Nakon što je postao veliki zagovornik sljedbe Hadisa i sunneta, predstavnik ortodoksnog sunnitskog učenja, učenja prohanbelijskog usmjerenja, učenje Eš‘arija uskoro je postalo učenje većine muslimana. Živio je u vremenu Mensura Ma-turidija, Tahavija i Semerkandija. Žestoko je polemizirao s mu‘tezilijama, odbijajući da prihvati razum kao najviši kri-terijum istine. On se, isto tako, protivio krutom hanbelijskom učenju legalizirajući kelam kao specifičnu metodu racionalnog i teologijskog mišljenja. Eš‘arijevo učenje sklono je pozitivnoj i aktivnoj vjeri koja iskazuje razmišljanje i razumsko posredovanje, radije nego slijepoj i statičnoj vjeri koja osporava svaku moguću vrijednost ljudskog razuma.
Njegovo prihvatanje metode analogijskog zaključivanja bilo je predmetom žestoke kritike zahirijskog teologa Ibn Haz-ma, koji je bio protiv upotrebe analogijskog metoda u fikhu a time i u kelamu.8
Maturidije
Za razliku od eš‘arijske škole koja je oblikovana kao reakcija na mu‘tezilijsko učenje, maturidijska škola, ili učenje, usko je vezano za hanefijsku pravnu školu. Stoga, za neke, ona predstavlja stanovitu formu njene teološke misli. Tako su, za njih, hanefijska i maturidijska škola postali sinonimi. Osobina hanefijske škole, misli, jeste to da učenici ove škole idu stopama svojih prethodnika u fikhu, akaidu i usuli-fikhu. Razloge ovakvog odnosa treba tražiti u činjenici da se hanefijska škola razvila na području Iraka, da je definisala principe i da je poznata po osobnom stavu. Poznata je kao škola slobodnog promišljanja (ehlu-re’j).
Pročelnik maturidijskog učenja jeste Ebu Mensur Muha-mmed bin Muhammed el-Maturidi. Rođen je blizu Semerkanda, jednog od velikih gradova centralne Azije. Bio je Tahavijev i Eš‘arijev savremenik.
Shodno vremenu i prilikama te naučnom trendu tog vremena, Maturidi, kao i njegovi savremenici, raspravlja o prirodi ljudske spoznaje, i konstatuje da se spoznaja postiže putem čula, vijesti i razuma. On odbacuje stavove oponenata i smatra da je razum najvažniji izvor spoznaje, jer bez njegove pomoći osjetila i vijesti ne mogu dati rezultat istinske spoznaje. Za njega, nema dileme da je razumu potrebna pomoć, i ta pomoć treba biti vodilja, a on je vidi u Božijoj objavi, koju prima i prenosi vjerovjesnik. Za njega i ilham nije siguran izvor spoznaje, i slaže se s mu‘tezilijama da je obaveza svakog razumnog bića da dođe do spoznaje o postojanju Stvoritelja. Za razliku od mu‘tezilija, Maturidi pokušava zauzeti srednji put, jer je svjestan utjecaja učenja ekstremnih racionalista i stavova ekstremnih tradicionalista. Svoje učenje bazira na principima:
Božije transcendentnosti (nenalikovanje stvarima) i
Božije mudrosti.
Maturidi se suprotstavlja svakom obliku poređenja Boga sa stvorenim ili davanja Bogu osobina stvorenog. Principom Božije mudrosti Maturidi se suprotstavlja stavovima mu‘te-zilija (racionalista) i džebrija (determinista) težeći tako osigurati čovjeku stepen slobode. Za njega Božija mudrost znači postavljanje stvari na njihovo pravo mjesto, i time Božija mudrost objedinjuje pravdu, milost i dobrotu. On naučava da grijeh nije suprotstavljen Božijoj volji, već je suprotstavljen Božijem zakonu, naredbi, odnosno zabrani. Osnova čovjekovog zaduženja jeste odgovornost – teklif, sloboda izbora – ihtijar, sloboda stjecanja – iktisab. Po mišljenju Maturidija, iman se sastoji od spoznaje, vjerovanja i ispovijedanja, a islam od svojih sljedbenika traži dvije stvari; vjerovanje i praksu, oboje bitno za pravog muslimana.9
Ovo je bio kratki pregled najutjecajnijih grupacija, mada svaka od njih ima svoje grupe i podgrupe, grane i ogranke koji svojim učenjem zaokupljaju pažnju istraživača i opterećuju njegov napor do te mjere da često mnogi odustaju od daljnjeg istraživanja i proučavanja.
Lepeza pitanja i problema kojima se vjerske grupacije bave jeste raznovrsna i mnogostruka, tako da i taj fenomen stvara stanovite probleme u proučavanju grupacija ili sljedbi. Ako u ovakav ambijent dodamo različite vjerske, ideološke, političke i druge interese, kojima su se u velikoj mjeri rukovodili protagonisti, možemo samo zamisliti do koje mjere mogu ići i voditi ovakve rasprave. Vjerovatno, intelektualna tolerancija postoji među učiteljima i promicateljima misli, ali ideološka indoktrinacija u sebi nosi isključivost, netolerantnost i revolt što umanjuje značaj napora i ideja mislilaca.
III Utjecaj sljedbi na bosanski prostor
U ovom radu bavit ćemo se povijesnim utjecajem sljedbi i njihovim refleksijama na Bošnjake. Radi lakšeg uvida cijenim da na ovo pitanje svestranije možemo odgovoriti kroz retrospektivan pregled povijesnih perioda, i da će nam tako biti lakše definisati pitanje koje se pred nas postavlja. Povijesne periode podijelili smo na:
period osmanske uprave, do dolaska Austro-Ugarske;
period od austrougarske uprave do II svjetskog rata;
period od II svjetskog rata do 80-ih godina prošlog stoljeća, do otvaranja FIN-a;
period od 80-ih godina prošlog stoljeća do danas.
Period osmanske uprave
Poznato je da su Osmanlije uspostavile teokratsku državu u kojoj su zakonodavna, sudska i izvršna vlast funkcionisale na principima Šerijata, hanefijskog mezheba, a temelj islamskog vjerovanja na osnovama maturidijskog učenja. Iako su principi hanefijskog mezheba i osnove maturidijskog učenja čuvani putem sistema kadija, muftija, sudstva, fetvi, uređenja vjerskog života kroz instituciju šejhul-islama, povijest bilježi manje ili više, zavisno od perioda, neke pojave i sljedbe koje su se smatrale devijantnim i heretičkim učenjima, kao što su bile:
bajramije, melamije, kadizadelije, hamzevije i dr. Sve su se one pozivale na svoje ortodoksno tumačenje islama, s jedne strane, a šejhul-islam je, opet, s druge strane, naređivao da se unište, a njihove pristalice vrate pod okrilje vjere, jer su proglašeni smutljivcima šireći učenje suprotno stavovima Božije knjige i sunneta Njegova Poslanika, a.s.
Period od dolaska Austro-Ugarske do II svjetskog rata
Ovaj period za Bošnjake bio je vrlo težak i izazovan. Aneksija Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske je za Bošnjake značila prelazak s islamskog civilizacijskog kruga u evropski, odnosno zapadni kršćanski civilizacijski krug. Ta promjena izazvala je pravi šok, mûk i pometnju u narodu. Neki istaknuti mislioci ovaj period definiraju kao “gluho doba”. Isključivanje Bošnjaka iz islamskog povijesnog kruga jeste izazov pred kojim su se našli, i koji je tražio od njih odgovore na bezbroj pitanja oko kojih se vodila rasprava i polemika. Pitanja koja su zaokupljala pažnju u tom periodu jesu sljedeća: da li je muslimanu dozovoljeno živjeti pod nemuslimanskom vlašću, odnosno pitanje hidžre; kako zaštititi načela Šerijata, i šerijatskog prava; kako organizirati školstvo; da li školovati žensku djecu; prevođenje Kur’ana na latinicu i dr. Ta pitanja i odgovori na njih dovode do polarizacije među bošnjačkom ulemom kako u načinu njihovog ponašanja, tako i u interpretiranju mišljenja. Naspram klasične ortodoksne uleme koja islamskom učenju prilazi na principima prethodnika (selefa), pojavljuju se reformisti, svjetovnjaci i evropski orijentisani intelektualci koji putem racionalnog i intelektualnog promišljanja tumače islam. Rasprave, polemike i islamska misao predstavljaju se u časopisima poput Novog behara, El-Hidaje i Hikjmeta, a nosioci su bili: Čaušević, Pandža, Serdarević, Okić, Handžić, Dobrača, Trebinjac i dr. I tada su Bošnjaci bili organizovani u okviru Islamske zajednice, koja je temeljila svoje učenje, na principima hanefijske pravne škole i maturidijskog učenja.
Period od II svjetskog rata do 80-ih godina
Period nakon Drugog svjetskog rata bio je posljednja stepenica u nizu gubljenja vjerskih prava i sloboda. Vjera je izopćena iz javnog života. Vakufska dobra i načela islamskog učenja bilasu promatrana kroz gubljenje nacionalnog i vjerskog identiteta, a sve za račun principa bratstva i jedinstva. Dugo se vremena čekalo da se pojavi jedan autoritet i čuvar vjerskih principa i učenja. Islamska zajednica je kao institucija pokušavala, i u velikoj mjeri uspijevala, osigurati materijalnu i duhovnu osnovu da se očuva organizovan vjerski život Bošnjaka. I tad se protežiralo učenje na principima hanefijskog mezheba i maturidijskog učenja. U tom periodu Bošnjaci svršenici El-Azhara daju novi impuls tumačenju islama u duhu vremena i prostora. Svakako da se među njima ističe rahmetli Husein Đozo, koji biva prihvaćen kao idejni vođa, mislilac i tumač islama. Njegov pristup tumačenju islama bio je nadahnut reformističkim idejama kojima se inspirisao dok je bio u Kairu. U velikoj mjeri odstupao je od maturidijskog učenja, i za njega se može kazati da je zbog prenaglašenog racionalnog tumačenja islamskog vjerovanja u nekim krugovima smatran sljedbenikom mutezilijskog pravca.
Period od 80-ih godina prošlog stoljeća do danas
Ako je dolazak komunističke vlasti bio posljednja stepenica gašenju vjerskih prava i sloboda, onda je otvaranje FIN-a i okupljanje intelektualne elite oko ove naučne institucije bila prva stepenica na predstavljanju i promoviranju više tradicionalnog islamskog učenja na ovim prostorima. Na tom se planu posebno isticao dr. Ahmed Smajlović, koji je unutar spomenute institucije stavljao akcent na akaidsko učenje. Nakon njegove smrti taj kurs polako gubi na snazi, i dolazi do različitih utjecaja na izvorno učenje bosanskih muslimana. U posljednje vrijeme dva značajna činioca prave konfuziju u tumačenju izvornog islamskog učenja, i to: neujednačeni stavovi svršenika različitih fakutleta iz islamskog svijeta; i, usljed ratnih prilika, utjecaj humanitarnih organizacija i kulturnih centara iz islamskog svijeta preko kojih se protežiraju različita tumačenja islama kao što su selefije (tzv. vehabije), zatim šiije, te učenja sekti poput ahmedija i kadijanija.
Fus note:
1 Adilović, Zuhdija, Hasan Kafija Pruščak i njegova djelo “Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”, komentar Tahavijeve poslanice iz akaida, Dom štampe, Zenica 2004. god., str. 67.
2
3Omerdić, Muharem, Značaj istraživanja muslimanskih sljedbi i frakcija, http://
islam.dzemat.org./modules.php?name=NEWS&file-page 1of 3.
4 M. M. Šarif, Historija islamske filozofije s kratkim pregledima drugih disciplina i savremene renesanse u islamskim zemljama, August Cesarec, Zagreb, 1990., II tom, str. 135-146.
5Silajdžić, Adnan (priređivač), Rane škole kelama, Uvod u islamsko klasično
mišljenje, edicija: Hrestomatije, knjiga I, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, 2004.,
El-Bejan, str. 8.
6Omerdić, Muharem, Značaj istraživanja muslimanskih sljedbi i frakcija, http://
islam.dzemat.org./modules.php?name=NEWS&file-page 1of 3.
7 M. M. Šarif, Historija islamske filozofije s kratkim pregledima drugih disciplina i savremene renesanse u islamskim zemljama, II tom, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 219-223.
8 M. M. Šarif, Historija islamske filozofije s kratkim pregledima drugih disciplina i savremene renesanse u islamskim zemljama, I tom, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 239-261.
9 M. M. Šarif, Historija islamske filozofije s kratkim pregledima drugih disciplina i savremene renesanse u islamskim zemljama, I tom, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 275-289.
Literatura
Zuhdija, Adilović, Hasan Kafija Pruščak i njegova djelo “Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”, komentar Tahavijeve poslanice iz akaida, Dom štampe, Zenica 2004.
Muharem, Omerdić, Značaj istraživanja muslimanskih sljedbi i frakcija, http:-//islam.dzemat.org./modules.php?name=NEWS&file-page 1of 3.
Šarif, M. M., Historija islamske filozofije s kratkim pregledima drugih disciplina i savremene renesanse u islamskim zemljama, I i II tom, August Cesarec, Zagreb, 1990.
Adnan, Silajdžić, (priređivač), Rane škole kelama, Uvod u islamsko klasično mišljenje, edicija: Hrestomatije, knjiga I, El-Bejan, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, 2004.
ć
THE MOST IMPORTANT MUSLIM SECTS AND THEIR REFLECTION AMONG BOSNIAKS
Researching and studding Muslim sects and fractions is very difficult and complicated work due to the fact that it is under researched area. The area of beliefs and teachings of Muslim sects and fractions (Al-milal wa’n-nihal, Al-firaq al-islamiyyah) and their influence on the Bosniaks’ understanding of Islam deserves a special attention and interest. To begin with, we need to define “sect” with reference to “stream” or “fraction” and give precise answer to what it is really about.
The Muslim fractions had different bases and roots that they were distinguished by. On the basis of nature of their differences, these sects were divided in three groups:
The sects of the evident religious nature (mazahib fi’l-aqidah). Their differences of opinion were mainly in regard to a strictly religious matters and problems.
The sects that had primarily a political agenda (mazahib fi’s-siyasa). The main goal and task of these sects was a political work within both Muslim and wider society.
The sects whose mutual differences were of the Shari’a-legal nature (al-mazahib fi’l-fiqhiyya). These streams were engaged in the matters of social relations, religious practice/liturgy in the way it was prescribed by the Qur’an and Sunnahh.
Not even Bosnia-Herzegovina was spared these inter-Muslim divi-sions. The Ahmadiyya and Shi’ah have appeared during the aggression on Bosnia-Herzegovina. The Ahmadiyyas have opened their own “mosque” in Sarajevo and have been developing various activities, since. There are, also, the Bahai with a small number of followers but with a very perfidious way of engagement. The largest group are Shi’ah who, already, have their own institute, college, a few foundations and a very advanced publishing activity.
hanefijskimezheb.wixsite.com
