Kultura

Navid Kermani: Stvarno bih bio radostan ako preživimo ovaj val populizma i nacionalizma

Da je narod mogao odlučivati Rimski ugovori se uopće ne bi potpisali. Potrebne su nam hrabre političarke i političari koji se izdižu iznad vremena

Osnivači Europske unije imali su viziju i razmišljali su izvan Europe, rekao je Kermani za Deutschlandfunk. I danas joj je potreban takav početak. Danas na mnogim područjima EU ne funkcionira. Kao primjer naveo je izbjegličku, vanjsku i sigurnosnu politiku. Postoji doduše zajednička valuta, ali ne postoji zajednička gospodarska politika. Kermani osuđuje egoizam nacionalnih država. Europa postaje nefunkcionalna tako što se članice međusobno blokiraju.

Šefovi EU država i vlada danas (25.3.2017.) u Rimu slave potpisivanje Rimskih ugovora. S njima je prije 60 godina položen kamen temeljac za Europsku uniju.

*

Navid Kermani u razgovoru sa Stephanie Rohde

Stephanie Rohde: Danas Europa sama sebe slavi. No postoji kvaka: skoro nitko nije raspoložen za slavlje. Europa se nalazi u teškoj krizi, kako zbog Brexita tako i zbog jakog desnog populizma u mnogim državama. Unatoč tomu šefovi država i vlada žele iz Rima poslati signal za novi početak, iz grada u kojem su prije 60 godina potpisani Rimski ugovori. Vizija zaoštreno glasi ovako:

„U idućih deset godina želimo Uniju koja će biti sigurna, uspješna, konkurentna i održiva te socijalno odgovorna.“

Je li to dovoljno, i treba li Europi uopće neka vizija? O tome želim razgovarati sa spisateljem Navidom Kermanijem. On je nositelj nagrade za mir njemačkog knjižarskog društva, a zbog svojih reportaža u zadnje vrijeme je sve češće na rubovima Europe.

R: Uspješna, konkurentna i sigurna. Je li to vaša vizija Europe?

Kermani: Kao prvo, puke riječi ne pomažu. Pitanje je kako se to želi postići. Tu trenutno ne vidim nekog napretka, jer Europa blokira samu sebe jer je tako institucionalno opremljena da su oni koji žele ići naprijed zaustavljeni od onih koji ne žele. Dakle, postoji blokada i dok se ona ne riješi, te riječi će ostati samo mrtvo slovo na papiru.

R: Što vi mislite, kao se može riješiti ta blokada?

K: Tako što će se napraviti stari novi početak, tako da zemlje koje zaista žele tvoriti Europu krenu u suradnju koja će zaista funkcionirati. Vidimo da Europa na mnogim područjima ne funkcionira počevši od izbjegličke politike, vanjske i sigurnosne politike. A gospodarska politika nikako, imamo zacijelo zajedničku valutu ali nemamo zajedničke gospodarske politike. Nemamo ni neke vrste financijskog izjednačenja (Länderfinanzausgleich), što je prijeko potrebno, kako bi se otklonile socijalne razlike unutar Europe.

Sve nam to fali. Tu bi se trebalo imati hrabrosti, postaviti smjer tako da Europa ponovno može profunkcionirati. Tada bi se i one države, ona društva prije svega, jer ne radi se samo o vladama, uvjerile da Europa može funkcionirati, da će im ponovno postati atraktivna i tako se ponovno pridružile.

R: Jednom ste primijetili, da je narod mogao odlučivati Rimski ugovori se uopće ne bi potpisali. Nastavili ste, da su potrebne političarke i političari koji se izdižu iznad vremena, i tako pokažu hrabrost, o kojoj ste maloprije govorili. Tko je to danas, tko ima tu hrabrost?

K: Ne želim govoriti o pojedinačnim političarima. Želim govoriti o generaciji, kojoj i ja pripadam, koja nije osjetila strahote rata, koja je egzistencijalni razlog postojanja Europe, koja ne doživljava nužnost Europe geografski i koja prema Europi ima instrumentalni odnos. Vidi se samo korist, i dok je ona prisutna dotle postoje i nastojanja oko Europe – to se pokazalo u Engleskoj i djelomično u srednjoj i južnoj Europi pri nezaposlenosti mladih i do 50 posto. Čim nemaju koristi, odriču se Europe.

To nije kritika pojedinačnih političara. Budući da ste ukazali na taj moj citat – naravno da je Europi kao svakoj instituciji potrebna demokratska legitimacija. Od političara se stoga može očekivati da ne prate samo ankete, nego i da riskiraju gubitak vlasti. Naravno da se legitimacija mora postići, onako kako ju je Europa postigla svojim uspjehom, kao što je padanje na koljena Willya Brandta, koji također nije bio pozdravljen od velike većine, ali se vidjelo što je ta gesta postigla i kakva je snaga pomirenja iz toga proizašla. On je uvjerio ljude. Upravo je takva situacija i sa Europom.

Ako budemo čekali da svi budu uvjereni, onda Europa neće nikada biti uvjerljiva. Isto tako je razumljivo da se Europa, jače nego do sada, mora demokratski legitimirati. Ne smije se plašiti plebiscita. No, treba ih pridobiti.

R: Unatoč tomu postoji problem da je većina građana Europe protiv daljnje integracije, kako političke tako i ekonomske.

K: Tko to kaže? Ja vjerujem da je većina građana, u svakom slučaju u većini država, za funkcionirajuću Europu koja ne odlučuje o svemu, ali koja o onome što odlučuje zaista i može odlučiti. Vjerujem da bi takva Europa imala šansu osvojiti većinu, barem u državama osnivačicama koje su potpisale Rimske ugovore.

R: Željela bih još jednom naglasiti: nije li dovoljno da se ide za gospodarskim uspjehom? Vidimo da se Europa, relativno iznenađena, našla u gospodarskoj renesansi. Gospodarstvo raste, državni deficiti djelomično opadaju, nezaposlenost pada. Nije li onda pragmatičnije da se ljudima govori o gospodarskim uspjesima Unije?

K: Ne. Tajna europskog uspjeha bila je uvijek oboje. Mislilo se gospodarski, pogledamo li Europsku zajednicu za ugljen i čelik, ali se uvijek imao pred očima veći cilj. Kada pogledate u biografije, konferencijske protokole osnivača Unije, vidjet ćete da su to ljudi koji su posjedovali ono što je danas često izrugivano – vizije. Jean Monnet je mislio na Afriku, mislio je dakle izvan Europe, imao je viziju pravednog svijeta, ali je mislio i konkretno na sljedeće dane. Oboje ide skupa.

Naravno da treba pragmatički na to upućivati što bi praktički značilo kada bi Europa zaostajala u nacionalnim državama, kakvi su gospodarski rizici s tim povezani. Ujedno se ne treba zaboraviti i na humanističku srž, koja ljude još uvijek nadahnjuje, jednakost ljudi, da svi ljudi bez obzira na podrijetlo imaju udio u zajedništvu, da je ova jezgra, koja je postojala već u 19. stoljeću, još uvijek nešto što ljude oduševljava. Kada bi Europu reducirali samo na pragmatičnu korist, tada bi ostali goli kad računica ne bi štimala. Nama je, Nijemcima, bolje na račun Europe. Ali postoje društva koja tu korist zadnjih godina nisu doživjela te su se od Europe udaljila.

R: Spomenuli ste maloprije Jeana Monneta, pionira europskog ujedinjenja, koji je na početku ovako argumentirao: „Naše države su postale premale za današnji svijet.“ A ja se pitam, nije li danas obrnuto, da su europske države postale sve veće a EU sve manja?

K: Napomenuo je tada da se ti problemi ne mogu riješiti pojedinačno, i to je aktualnije nego ikada. Države se napuhuju. Misle da bi same mogle riješiti konflikte u Siriji ili Ukrajini. Misle da same mogu riješiti problem izbjegličke krize ili se globalno s drugim silama natjecati. Faktički to nije tako. To znači da se Europa pravi sve nefunkcionalnijom time što se nacionalne države međusobno blokiraju, te se žale kako Europa ne funkcionira.

Moramo izaći iz ove blokade, koju smo sami prouzrokovali, da bi Europa ponovno mogla funkcionirati. Ne radi se o ukidanju država, a pogotovo ne o ukidanju kultura. Europa živi od svojih različitosti, no postoje stvari koje ne možemo samostalno riješiti i stoga je potrebna suradnja. Postoje i zajedničke vrijednosti. Nije točno da te velike vrijednosti moraju biti nacionalne. Nijedna od tih vrijednosti, demokracija, ljudska prava, jednakopravnost itd, nisu nacionalne. One su univerzalne. Zbog toga postoji europski projekt i ne donose se na nacionalnoj razini.

R: Dobro, ali postoje grupacije u mnogim zemljama, koje polaze upravo od nacionalnoga i forsiraju ovu blokadu. Tu je riječ o rastućem populizmu. Postoje sada i lijevi intelektualci kao Belgijanka Chantal Mouggenpr, koja pojednostavljeno rečeno populizam smatra principijelno pozitivnim jer je neka vrsta prisvajanja (Wiederaneignung) političkog. I stoga zahtijeva i lijevi populizam koji bi bio odgovor na desni. Je li to smisleno?

K: Pojam populizma bi se trebao definirati da bi takvo što vrijedilo, onda ne bih imao s tim problema. Nemam uopće ništa protiv da ljudi koji do sada nisu glasali, ponovno pođu glasati. Ne smatram principijelno potpuno pogrešnim da oni kažu da će izaći na izbore kada u Njemačkoj bude postojala stranka desnija od CDU-a, dakle postoje miljei glasača koji se demokratski trebaju oblikovati.

No pitanje je što pod tim mislimo? I ono što me posebno ljuti je postojanje neke vrste lijevog nacionalizma. Ljevica je uvijek bila internacionalna, uvijek proeuropska. I najednom se događa da ne samo desni postaju nacionalisti, nego se i ljevica vraća nacionalizmu, osobito u južnoj Europi.

Pomislite samo na ljevičarski pokret u Španjolskoj, Podemos, čiji slogan je glasio „Španjolska na prvom mjestu“. U Grčkoj sveza Syrize i desnih populista, ako ih se tako uopće više može i nazvati. Nije slučajnost da se lijevo i desno odjednom ujedine ili idu zajedničkim stazama. Nadam se i priželjkujem da se s lijeve strane Europa kritizira, ali ne da se ukine i da se vrati u nacionalizam, nego da se bori za bolju, jaču, solidarniju i prije svega demokratski legitimiranu Europu.

R: Željela bih s vama još kratko napraviti jedno putovanje kroz vrijeme. To ste isto napravili prije nekog vremena u jednom kratkom eseju. Tamo ste otišli u godinu 2032., na 75. jubilej Rimskih ugovora, te ste pisali o jednoj EU koju vodi jedna ministrica vanjskih poslova crnkinja.

Kada bismo to ponovili, pod utiskom Brexita, kako bi izgledala vaša vizija za 2032.? Hoće li postojati uopće Europa u tom obliku?

K: Pitanje je hoćemo li uopće dostići 2018.

R: Mislite na EU?

K: Dobro, EU će postojati, ali treba si zamisliti da bi u Francuskoj mogla postati pobjednica izbora Marine Le Pen. To nije vjerojatno, ali se ne može ni isključiti. Tada bi postojanju EU u ovom obliku došao kraj. Toga treba biti svjestan. I neće postojati put da se to izbjegne. Vjerojatno će i dalje, nekoliko godina, postojati nešto što bi se zvalo EU. Ali će faktički prestati postojati.

Dakle, trenutačno se radi o tome, da se svim silama treba truditi da EU uopće preživi, kako bi nova generacija ili novi političari – već neke stvari u Francuskoj na to ukazuju – imali snage EU učiniti zrelom za sljedeće generacije.

R: To znači da se uopće ne usuđujete misliti na Europu 2032.?

K: Trenutno imam tolike brige i bojazni da bih stvarno bio radostan ako bismo preživjeli ovaj val populizma i nacionalizma. Naravno da ga nećemo preživjeti strahovanjem, time što ćemo se povlačiti i izbjegavati, nego ćemo ga preživjeti ako se hrabro – ja ovdje govorim o ”nama” iako ne znam jesu li slušatelji mojeg mišljenja – i odlučno budemo borili za jaču Europu i ako budemo pokazivali koliko je vrijedan ovaj projekt kojeg su nam ostavili naši roditelji.

Izvor: www.deutschlandfunk.de

S njemačkog preveo Darko Pejanović

Prometej

Navid Kermani , orijentalista, književnik i publicista, rođeni Nijemac iranskog porijekla.

Kermani se u njemačkoj književnoj i političkoj javnosti predstavlja kao važan glas u kršćansko-muslimanskom dijalogu.
Član je Njemačke akademije za jezik i poeziju, a prije svega bavi se temom religije, osobito islamom, te odnosom evropskog društva prema muslimanima.
U svojoj bogatoj spisateljskoj karijeri objavio je 21 knjigu.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close