Piše: Nataša Skazlić
Bila sam u Partiji. Nisam o tome razmišljala niti sam to priželjkivala prije no što se dogodilo, ali dogodilo se. Nekad se za prijem trebalo pisati molbu, ali meni je, u prvom razredu srednje škole, drčnoj i samovoljnoj, to bilo besmisleno pa je molbu napisala moja razrednica, nisam je ni potpisala, valjda je ona to obavila za mene. Iste sam godine postala predsjednica omladine Biograda i u svoje zasluge mogu upisati novu drvenu štafetnu palicu izrađenu u atelieru lokalnog skulptora i prve omladinske prostorije, teškim i dugim pregovorima dobivene od Mjesne zajednice. Godinu kasnije, nakon prvog partijskog sastanka u zadarskoj gimnaziji, predala sam ispisnicu Komitetu. Zvali su me na razgovor. Rekla sam im da je prisustvovanje tim sastancima mlaćenje prazne slame i da na to ne želim gubiti vrijeme. Nisam podnijela nikakve sankcije, naprosto više nisam bila članica Partije. Bilo je to korisno iskustvo, a ticalo se osobnog rasta i nije imalo veze s ideologijom.
…
Šest mjeseci od početka Domovinskog rata netko je donio odluku da treba ukinuti Civilnu zaštitu pa sam dinamične dane izbjegličkog centra zamijenila predugim satima u tišini i mraku. Zamračenje zimi pojačava zvukove, ali vani je, osim za sporadične pucnjave i padanja granata, bila potpuna tišina. Čitala sam uz svijeću, čitanje je dobro, jedino dobro za zamračenja. Te sam večeri čula komešanje oko kuće, korake, mekane stope na betonu, oprezne, ali bilo ih je mnogo. Otpuzala sam do kuhinje, uzela nož, onaj veliki nazubljeni, za kruh, stavila ga među zube, dovukla se do ulaznih vrata, pribila se uza zid i čekala. Mogla bih ubiti, shvatila sam. Mogla sam biti ubijena, ali koraci su nestali, vratila se tišina. Živeći u Biogradu, na tanušnom vratu ratne Hrvatske, nisi mogao ne osjećati njihovu blizinu; kad bi čuo ispaljenje imao si dvanaest sekundi za pronalaženje rješenja. Pored svih tih granata više su me plašile signalne rakete koje bi odjednom noć pretvorile u dan, a strah je bio toliko golem da bih sebe samu vidjela kao jasnu i jedinu metu nasred ulice, noću, na kratkoj dionici od kuće do Centra, zbog pokušaja da promijenim rublje ili provjerim je li nam netko uselio u stan.
Tamo, s druge strane, bili su neki ljudi, neki. Nisu bili Srbi, prijatelji iz Beograda, nisu bili srpski pisci ni onaj blesavac koji je lagao da je spavao sa mnom, a nije. Nitko od njih. S druge je strane bio Neven čija je mama umirala od raka par ulica od rive, gađao je i nju, s druge su strane bili neki poznati i neki nepoznati ljudi pristigli odnekud koje nisam mogla mrziti, jer su takvi, nemoćni i jadni, morali koristiti oružje za postizanje cilja. Radila sam što sam znala i kako sam mogla: učila sam prognane bake kako se koristi zahod, pokušavala nabaviti pelene zaostale po ormarima biogradskih mladih mama za malene čije su pelene ostale u ormarima tamo, preko magistrale. Došao je neki čovjek, plakao je, davao mi veliki snop njemačkih maraka, sve po tisuću. Govorio je: „Evo ti, vrati mi ćaću i mater“. Zaklali su ih par sati prije u Polači, vidio je. Došla je neka žena u crnini, s bebom u rukama i dvoje sasvim sitne djece. Na dan kada je izašla iz rodilišta ostala je bez muža i kuće i došla meni u ruke. Bila je nekad bijesna, nekad obamrla. Nakon trećeg doručka vikala je na mene da njena djeca više ne mogu jesti paštetu. Otišla sam kući, pronašla staklenku pekmeza od šljiva i predala joj je kao relikviju. Mjesec dana kasnije tukla je svog trogodišnjaka, rekla sam joj da dijete nije njezino vlasništvo, da to ne smije raditi, a ona me gledala kao da sam luda, dvojila je u trenutku hoće li me ošamariti ili otići zauvijek iz te ne-kuće. Zaustavila ju je moja uniforma, stav, odlučnost da ne dozvolim da loše postane gore. Nije ga više tukla. Ni trijumf ni pobjeda, samo jad, posvuda. Mame su sjedile u podrumu Centra, djeca su se igrala vani pod borovima, ganjala se parkiralištem. Pucalo je, granate su treskale, nisu me čula pa sam trčala od jednog do drugog, vukla ih za ruke, osvrtala se je li neko negdje zaostalo, utjerala ih u podrum, njih pet. Mame su pričale o Mati iz susjednog sela koji je prije dvije godine otišao u Njemačku, radi u restoranu nekog Hercegovca od Lištice. „Vragu brige, mala, ako ih do sad nije ubilo, ni neće“, to su mi rekle. Muškarci su neometano kartali.
Moj je nono bio talijanski partizan. Savez boraca mu je 1987. platio troškove sahrane, nona je nabavila svećenika pa je i on bio na sprovodu. Moj je drugi djed u Drugom svjetskom ratu bio trgovac, prelazio je nestalne granice oko Zadra i donosio kome je što trebalo. Svi su u toj obitelji bili ustaški raspoloženi, a takvi su i ostali, osim njega i nas. Stajao je pred partizanskim streljačkim vodom, u posljednjem ga je trenutku spasila neka drugarica viknuvši: „Nemojte Peru, cijeli rat nas hrani!“ Noć prije, čekajući smrt, sasvim je posijedio, ali preživio je, gledao svoja posla, hranio djecu, potomke koji se nikada nisu nagnuli udesno.
Javlja mi se nedavno neka rođakinja s ustaške porodične grane, komentira moj antifašizam na nekom Facebook statusu, spominje mi Bleiburg. Ja je pitam kako su joj djeca, nismo se ni čule ni vidjele od 1990. Kaže da mi je uvijek zavidjela jer sam bila lijepo odjevena, gradski. Kuka nad svojim seoskim porijeklom, kao da i moje nije takvo. Opet spominje Bleiburg i nevinu dječicu. Kažem joj da se nikako ne možemo razumjeti i da promijenimo temu, opet je pitam za djecu; u Beču su, otišli su još u ratu, onda kad sam ja skupljala onu djecu po parkiralištu. Spominje mi Bleiburg i kaže kako je došlo njihovo vrijeme, kako je dosta našeg bogaćenja. Čijeg „našeg“? Kakvog bogaćenja? Spominje mi Bleiburg. Rekla bih joj da pročita Ecoov tekst o fašizmu, ali šutim, taj zid ne može se prijeći. Blokiram je. Mira radi.
Jebem ti Bleiburg iz bečke primaće.
Nitko nema pravo suditi o tuđem strahu. Prostor osobne odvažnosti intiman je kao i prostor vjere ili spavaće sobe, ali on takav mora i ostati. Osobne frustracije onih koji u rukama imaju moć mnogo su razornije od tenkova, raketnih bacača, bombardera. Ova je zemlja utemeljena na antifašizmu, trebala bi biti dio dobre strane svijeta, morala bi biti imuna na nacionalizme, šovinizme i fašizme zato što to može, zato što to mora da bi ostala Lijepa naša. Koliko moraš biti frustriran, zaostao i glup da odbiješ biti dio dobra? A fašizam se više ni ne skriva.
