AUTOR: ANNA MARIA GRÜNFELDER / autograf.he
Povijest jest kriza, gibanje, spirala u kretanju uzbrdo do prevratničke točke, do krize. ”Svaka kriza nas nečemu uči.” Istina je, koronavirus prisiljava nas na disciplinirano pridržavanje sigurnosnih i preventivnih mjera, na racionalno ophođenje sa svim neizvjesnostima i nepredvidljivostima, potiče nas na solidarnost i suzbijanje potrebe otarasiti se nagomilanih afekata na leđima ukućana.
Ovako gledano, sadašnja kriza s karantenom i samoizolacijom, već je dokazala stanovitu sposobnost učenja. Hrvatska politika postupa uvjerljivo stručno, a civilno društvo razvija mnoge korisne inicijative. Velika većina stanovništva prilagodila se propisanim mjerama i pridržava ih se zadivljujućom disciplinom.
Medicinsko osoblje, redarstvo, novinari – sve profesije koje nisu ni izdaleka najbolje plaćene, služe javnosti nadljudskim naporima. Umjetnici se trude ljudima u izolaciji pružiti pregršt zabave koja bi se inače tražila u kulturnim ustanovama i na javnim mjestima, i pronalaze kreativne putove za slanje ohrabrujućih poruka.
U njima i stvaraoci ukazuju na promjene, koje se već naziru: od hektičnog, narcisoidnog potrošačkog društva u pravcu solidarnog drugarstva i suradnje.
Iskustvo da se krize najuspješnije prevladavaju solidarnošću i suradnjom, u obitelji, među generacijama, unatoč stranačkim, političkim, socijalnim razlikama, potvrđuje se iz dana u dan. To se pokazivalo i u rješavanju migrantske krize, u stavu prema klimatskoj povelji i u mjerama kako se nositi s klimatskom krizom.
Vođenje s ovim izazovima u bliskoj budućnosti pokazuje i naličje iste medalje. Disciplina nije ostvarivana isključivo zahvaljujući uviđavnosti i mudrosti te discipline građana, ni ovdje u Hrvatskoj, niti drugdje diljem Europe. Trebalo je pritiska odozgo, upozorenja i sankcija.
Posljedice neposluha po pojedinca, pa i za cijelo društvo, su kobne. Ne mislim na kazne za nedisciplinirane pojedince, nego na prijenos i širenje zaraze, pri čemu virus ne vidi razliku između discipliniranih i neposlušnih građana.
Nakon nebrojenih svakodnevnih upozoravanja, sve je trebalo biti kristalno jasno, i vjerojatno je najgluplji shvatio da propise valja poštivati, ako ne zbog drugih, onda u vlastitom interesu. Međutim, korak od znanja do postupanja, čini se preteškim i prevelikim.
Tvrdnju da je povijest učiteljica života, relativizirala je Ingeborg Bachmann. Učiteljica života – no učiteljica koja nema učenike. Njemački sociolog Karl Otto Hondrich (1937-2007) je 1992. Godine u svojoj studiji ”Lehrmeister Krieg” (”Učitelj rat”) pokazao (iz iskustava s Prvim zaljevskim ratom1991. godine) da ljudi, doduše, izvuku pouke iz rata, ali ih nevoljko primjenjuju. ”Rat je učenje protiv volje.”
Društva uče samo pod pritiskom i bez vlastite volje, bez obzira na to koliko bi bilo nužno izvući poučak iz rata. Ovaj zaključak primjenjiv je i na druge elementarne nepogode i traume koje zbog njih nastaju. Hondrich je pobijao tezu da prosvijećena zajednica uči zahvaljujući svojoj samosvijesti, iz unutarnje motivacije, zato što teži svojem usavršavanju, dakle iz plemenite pobude.
Ne, kaže Hondrich, i generalno se može reći da toliko nije evoluirala svijest da djeluje iz unutarnje motivacije. Šiba u kutu nije još odslužila. Ne postupamo ni iz mudrih predmnijeva onoga do čega bi moglo doći, nego tek kad se prijeteći pred-znakovi budućih nevolja više ne mogu ignorirati.
I ne učimo, nego se naspram događaja ponašamo po načelu trial and error. Pokušaj, promašaj, izmijenjen novi pokušaj, možda novi promašaj. Čovjek uči, ako njegov fond znanja i iskustava više ne pomaže ovladati situacijom.
Aktualno stanje nas prisiljava na učenje kako se ophoditi s novim prilikama, a što ćemo stvarno naučiti iz toga i koliko će naše novostečeno znanje ostati u pamćenju, još se ne nazire (iako je Bill Gates već prije pet godina upozoravao na dolazak globalne virusne pandemije).
Neki se sociolozi odaju snovima ”svijeta poslije korone”. U eseju ”Pogled unazad”, novinar-sociolog Matthias Horx poletnim lako melodioznim stilom zacrtava scenarij ”Rujan 2020.godine”. Ulični kafići i bistroi s raspoloženim gostima, koji ni malo ne žale zbog naučene smanjene brzine življenja.
Propisana fizička distanca polučit će novom bliskošću, upoznavanje ljudi koje bez korone ne bismo upoznali. Produbili smo stara prijateljstva, riješili potisnute sukobe… ”Iz vaših usta u Božje uši”, može se samo s uzdahom reći.
Prva iskustva nakon prvih tjedana samoizolacije kao da sanjaru potvrđuju njegov optimizam.
Moguć je i drugi scenarij – manjak čovjekoljubivost. Njemački ministar financija apelira na svoje sugrađane da ne slušaju sve glasnije zahtjeve iz gospodarstva. Vrijeme je da se gospodarska razmišljanja stave u prvi plan! Drugim riječima: vrijeme je da kalkuliramo s lijekovima, bolničkim krevetima, raspoloživim kapacitetima medicinske opreme …
Ministar financija je shvatio da treba kalkulirati koga liječiti, za koga primijeniti tretman, a za koga više nije, jer nema računice. Ovako nećemo, poručio je – još je uvijek u prvom planu Čovjek, i svaki čovjek zaslužuje jednak tretman.
U svim kulturama pojavljuju se procesi odvagivanja i vrednovanja – domaće-strano, naši-tuđi. Ljubav prema bližnjem svome ima ipak prednost pred ljubavlju prema bližnjem-strancu. Nadajmo se da se to novostečeno znanje zaista dobro učvrstilo toliko da odmah ne ishlapi, čim kriza prođe.
Koliko će potrajati sada ostvarene promjene našeg ponašanja, još ne možemo znati. Usporavanje svih aktivnosti neki doživljavaju kao dobrotvorno smirivanje – no ne svi.
Zabrinutost i iznuđena neaktivnost prije će biti otrov za život i za duhovni mir. Ne moramo ništa odlučivati, jer ionako nemamo o čemu odlučivati. Glavne odluke donose liječnici i krizni štabovi, a protiv te spoznaje je i solidarnost preslab lijek. Na kraju ipak pobjeđuje briga i nema tog realizma koji bi učinkovito pomagao podnositi realitet.
Zacrtani scenariji nisu neizbježan fatum. Jesmo li skloni nehaju i tromosti, ne moramo takvima ostati. Još uvijek je tu na djelu i naša sloboda, trgnuti se i doista se okrenuti povijesti (krizi), učiteljici života, kao pozorni učenici.
