Za njega je neprijateljski čin kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke) nacije kao jedine državotvorne (konstitutivne). On ne vidi da se tom idejom ukida zavnobihovski temelj državnosti BiH i poništava volja građana i naroda koji su takvu BiH izglasali na referendumu, posredno i međunarodno priznanje države. Baca pod noge moju tridesetogodišnju borbu za cjelovitu i demokratsku državu, sve na temelju prikaza jedne knjige koja otkriva povijesnu osnovu bošnjačkog nacionalizma. Je li to upozorenje ili čak prijetnja da se bošnjački nacionalizam ne smije ni pominjati, a kamoli se njime baviti?
Piše: Ivo Komšić
Svaka interpretacija tuđih tekstova trebala bi se zasnivati na dva principa: prvi je vjerodostojnost, drugi je moralnost. Ako neki čitač prikazuje pročitano, osnovno je da se drži autentičnosti štiva i da ga prikaže što tačnije, jer se osvrt ne piše radi sebe nego radi samog štiva. Drugo, vjerodostojnost prikaza podrazumijeva da se u interpretaciju ne unose svoji stavovi koji mijenjaju smisao osnovnom tekstu. Svaka interpretacija, dakle, zahtijeva moralni stav.
Prof. dr. Enver Halilović analizirajući moj tekst: „Bošnjačka mitologizacija bogumilstva“, koji je prikaz knjige Dubravka Lovrenovića „Povijest est magistra vitae“, objavljene davne 2008. godine, ne pridržava se nijednog od ta dva principa. Dubravko Lovrenović historičar je srednjeg vijeka s dokazanim znanstvenim kompetencijama, tako da mi koji smo izvan toga (tu spada i kolega Halilović), moramo se držati doslovce teksta koji interpretiramo, čuvati se pogrešnog razumijevanja, pogotovo interpretacije „za preporučljive političke ciljeve“. Enver Halilović prekršio je sva pravila interpretacije: moj prikaz rukopisa Dubravka Lovrenovića, prikaz ideja koje iznosi, tumači i dokazuje, uz obimnu bibliografiju, on tumači kao moje ideje i pokušava komunicirati sa mnom. Ukoliko želi ulaziti u komunikaciju s idejama Lovrenovića, a on je potpuni amater u tome, treba se upustiti u analizu samog rukopisa, koji mu je na raspolaganju 15 godina i koji je zasnovan na obilnoj historiografskoj građite bibliografiji s preko 300 bibliografskih jedinica. U cijeloj analizi moga prikaza on ne navodi niti jedan citat iz Lovrenovićeve knjige, vadi rastrgane citate iz moga prikaza i potura ih kao moje.
Njegov cilj nije, dakle, kritička analiza moga prikaza ili samog Lovrenovićevog rukopisa, što je i moguće i legitimno, nego obračun sa mnom kao prikazivačem tog rukopisa. On očito nije sposoban za takvo čitanje pa se obrušio na prikaz i prikazivača i to s vrlo jasnom nakanom koju je stavio u naslov: apologija srpskog i hrvatskog separatizma u BiH. Moj je prikaz unaprijed diskvalificiran etiketom separatizma (čitaj: nacionalizma). Usto, da bi bio uvjerljiviji svojoj čitalačkoj publici, povezuje ga s nekim tekstom srpskog autora zvanog Milan Četnik (ovo je prezime), tako da se stvori dojam o nekoj ustaško-četničkoj zavjeri koja se, eto, pokazuje u istovremenim testovima o istoj temi. Moram priznati da ne znam ništa o tom autoru, pogotovo o njegovom pisanju, ali iz Halilovićevog teksta može se razaznati da se radi o pristupu bosanskom srednjovjekovlju s pozicije srpskog hegemonizma. Halilović moj prikaz, a to bi se trebalo odnositi i na Lovrenovićev rukopis, bez ikakvog pokrića postavlja na identičnu „političku matricu“ s Četnikovom.
Povod prikaza knjige Dubravka Lovrenovića bila je godišnjica njegove prerane smrti. Ta Halilovićeva zločesta sinteza s Četnikom stvar je njegovog morala i o tome se ne može raspravljati. Cijeli je njegov tekst zapravo zbir etiketa, a ne rasprava o jednoj knjizi i njenim postavkama, izvedbama i zaključcima, koje sam nastojao prikazati u pojednostavljenoj, skraćenoj i razumljivoj formi. Legitimno je i potrebno da se rukopisi čitaju s više strana, rukopisi su podložni interpretacijama, ali bi one morale biti zasnovane na samom tekstu. Haliloviću nije stalo do toga, ne samo do Lovrenovićevog teksta nego ni do moga. On moj prikaz uopće nije razdvojio od Lovrenovićevog rukopisa, tako da se ne zna da li se on preko mene obračunava s pokojnim Lovrenovićem ili preko njega sa mnom. Sve zaključke koje sam izveo iz knjige, on tumači kao moje stavove o aktuelnoj političkoj situaciji u BiH, a ne o znanstvenim uvidima jednog historičara koji piše o bosanskom srednjovjekovlju.
Pravi je cilj Lovrenovićeve knjige pokazati kada je bogumilizacija bosanskog srednjovjekovlja izašla iz svoga mitskog oblika i postala politički program. Lovrenović uopće ne spori pravo na mitologizaciju povijesti, već kao historičar brani dostojanstvo svoje struke koja mora biti zasnovana na povijesnim činjenicama, a ne na mitovima. Kome treba i radi čega se vrši utemeljenje historiografije na mitu izvan dostupne historiografske i etnološke građe te znanstvene metodologije, pitanje je kojim se Lovrenović bavi.
Halilović tendenciozno podvaljuje meni (to valjda podrazumijeva i Lovrenovića) da se bavim kritizerskom interpretacijom samo bošnjačke mitologizacije bogumilstva. Međutim Lovrenović je izričit (ja to samo konstatiram) da su mitologizacije sa srpske i hrvatske strane iste kao i s bošnjačke. U drugom poglavlju knjige – „Metamorfoza bogumilskog mita kroz povijest“ – on o tome veoma kritički piše u dva podnaslova: 5. „Kroatizacija bogumilskog mita: Bosna pripada Zapadu, odnosno hrvatskom kulturnom i političkom korpusu“ (str. 151), 6. „Srbizacija bogumilskog mita. Interpretacija Crkve bosanske kao Pravoslavne crkve u srednjovjekovnoj Bosni“ (str. 156). (Da se Halilović potrudio oko Lovrenovićevog teksta, otkrio bi da je i famozni Četnikov tekst na toj matrici, koja s Lovrenovićem, a pogotovo sa mnom, nema nikakve veze.) Međutim, Haliloviću nije stalo do sadržaja Lovrenovićeve knjige niti do autentičnosti i korektnosti moga prikaza, njemu je cilj diskvalifikacija i jednog i drugog. Ja sam mu pri ruci pa se uglavnom obrušio na mene, što je razumljivo jer Lovrenovića nije ni čitao.
U prikazu sam izvukao Lovrenovićev nalaz o korijenu mitologizacije bosanskog srednjovjekovlja kroz povijest, koja je dolazila s raznih strana. Citirao sam njegov zaključak: „Mitologizatori su fascinirani kontinuitetom – potreba je za kontinuitetom strah za identitet. Ako kontinuiteta nema, onda se on konstruira. Tako identitet postaje kreacija, u njega se mogu dodavati ili oduzimati sadržaji koji su potrebni, a ne oni koji su povijesno postojali i historijski utvrđeni“ – Ovo je doslovno Lovrenovićev stav koji ukazuje na mitološki plagijat povijesti, na pogubnost tog plagijata za historiografiju kao znanost. Mit može postojati (gotovo svaki narod ima svoje mitove), ali to nije znanstvena spoznaja prošlosti. Bošnjačka mitologizacija bosanskog srednjovjekovlja nije nikakva Lovrenovićeva izmišljotina, on citira Mustafu Imamovića, historičara koji sam kaže da se Bošnjaci trebaju odreći historiografije kao znanosti i proizvesti mit – mit je potreban za političku upotrebu. To Lovrenović samo konstatira, a ja sam u svom prikazu potcrtao; niti je on što dodao tom citatu, niti ja.
U opsežnoj i argumentiranoj analizi Dubravko Lovrenović dolazi do zaključka da se ne radi o grešci u interpretaciji bosanskog srednjovjekovlja, nego o „hotimičnom iščašenju povijesnih događaja za preporučljive političke ciljeve“. Ne radi se samo o bošnjačkom „iščašenju“, on ga prati kroz povijest, od Nikole Modruškog iz vremena pada bosanskog kraljevstva i pape Pija II do današnjih dana. Ta je mitologizacija imala svoje faze, uspone i padove. Međutim Lovrenović tvrdi da se bogumilski mit ne može znanstveno legitimirati i da su ga opovrgli relevantni historičari bosanskog srednjovjekovlja. Pri tome on navodi samo neke: Noela Malcolma, autora značajne i često citirane knjige „Povijesti Bosne – kratki pregled“, V. A. Finea, uglednog američkog medijevalistu, autora nekoliko knjiga o Crkvi bosanskoj i srednjovjekovnoj Bosni, Marian Wencel, autoricu najvrednije monografije o ukrasnim motivima na stećcima. Zanemariti sve to i insistirati danas na tezi o bogumilstvu srednjovjekovne Bosne i o Crkvi bosanskoj kao herezi za Lovrenovića predstavlja dvostruku štetu. On ne ulazi u doktrinarnu analizu kršćanstva i manihejstva, što je posao teologa, a ne historičara. On pokazuje da se takvim pristupom prvo stvarnost zamjenjuje fikcijom, što onemogućuje historiografsku znanstvenu spoznaju, a drugo da se unutar naroda kreira vrijednosni sistem „duhovne neimaštine“ s ciljem proizvodnje ugroženosti, prijetnje, podozrenja i konačno mržnje. Stvarne su implikacije toga očite upravo u Halilovićevom tekstu –obračunavajući se s mojim izmišljenim nacionalizmom i separatizmom, sam zapada u nacionalizam. On ne komunicira s autentičnim tekstom, ni Lovrenovićevim ni mojim, on bljuje ostraćenost. U vlastitom spasonosnom značenju nužno je proizvesti neprijatelja i tamo gdje ga nema.
U mom prikazu izvukao sam još jednu bitnu činjenicu Lovrenovićevog teksta. On tvrdi da je borba za srednjovjekovnu Bosnu ista kod sva tri nacionalizma. Za njega je problem u tome što se ti nacionalizmi različito vrednuju, što se bošnjački nacionalizam prihvaća kao pozitivan i patriotski, a hrvatski i srpski kao negativni i razarajući. Tvrdnja da je Bosna bošnjačka, samo je druga strana nacionalističke srpsko-hrvatske medalje. To je Lovrenovićeva tvrdnja i on je dokazuje. Može se misliti drugačije, može se i njemu i meni podvaljivati kako branimo hrvatski i srpski nacionalizam time što se ukazuje na bošnjački, ali za tu tezu treba imati i argumente i obraz. Halilović ne nudi ništa, on lijepi etikete. Tako mene prikazuje kao hrvatskog nacionalistu, kao političkog predstavnika etnonacionalističkog uređenja BiH, a to znači podjelu države, kako sam protiv građanskog društva i demokratski uređene države na principima evropskih društava i država. Podvaljuje mi zalaganje za konsocijalizaciju BiH, a prvi sam reagirao opsežnim tekstom protiv tog modela koji je zagovarala Mirjana Kasapović u svojoj knjizi „Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država“ – gdje li je on tada bio? Njemu nije cilj čitanje, nego politička i ljudska diskvalifikacija.
Očito Halilović zlobno prešućuje sve što sam pisao trideset godina u kontinuitetu o hrvatskom i drugim nacionalizmima, što sam pisao o razaranju temeljnih vrijednosti našega društva etničkim i građanskim nacionalizmom itd. (sve su to dostupni tekstovi objavljeni u zadnja dva mjeseca). Za njega je neprijateljski čin kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke) nacije kao jedine državotvorne (konstitutivne). On ne vidi da se tom idejom ukida zavnobihovski temelj državnosti BiH i poništava volja građana i naroda koji su takvu BiH izglasali na referendumu, posredno i međunarodno priznanje države. Baca pod noge moju tridesetogodišnju borbu za cjelovitu i demokratsku državu, sve na temelju prikaza jedne knjige koja otkriva povijesnu osnovu bošnjačkog nacionalizma. Je li to upozorenje ili čak prijetnja da se bošnjački nacionalizam ne smije ni pominjati, a kamoli se njime baviti?
tacno.net
