Najsnažnija kompanija u povijesti – VOC

Do 1670. godine Vereenigde Oost-Indische Compagnie postala je najbogatija kompanija u povijesti do tada. Uspostavljene su trgovačke postaje u južnoj Africi („Rt kolonija“ na Rtu dobre nade), Perziji, Bengalu, Malaki, Sijamu, Tajvanu, a VOC je bio jedina europska kompanija koja je imala pravo trgovine u Kini i Japanu te svoje trgovačke postaje

Autor: Dino Šakanović
Prometej.ba

Globalizacija se počesto veže s usponom i sve većim utjecajem velikih međunarodnih korporacija koje po nekim teorijama vrše presudne utjecaje na države i vode svjetsku politiku prema svojim interesima. Međutim, današnje najveće kompanije su zapravo „sitne“ po svom utjecaju i snazi ako se usporede sa „zlatnim dobom kompanija“ – 17. i 18. stoljećem. Ova dva stoljeća vrijeme su uspona i suverene vlasti nezamislivo velikih i nemjerljivo jakih kompanija izraslih na također nezamislivo unosnom trgovinom s Dalekim istokom.

Sve počinje dosta ranije, krajem srednjega vijeka kada se europska trpeza širi pa, osim kruha i vode za sirotinju i mesa i vina za feudalnu elitu, na stolove dolazi širi meni jela. Agrumi su upoznati kroz križarske ratove i uvoženi su s Mediterana. Rastom standarda života, povećanjem broja stanovnika i oživljavanjem trgovine koja je širila vidike Europljani su ponovno počeli žudjeti za luksuzom. Novca je ponovno bilo, a svega se moglo i nabaviti, ako si bio spreman platiti. Luksuz je postao svakodnevna želja, barem za elitu, kao i u rimskom periodu. Ogledao se u svemu, od poezije, kiparstva, skupih tkanina, parfema, lijekova, pa i u hrani. Počela je potražnja za začinima.

Uvoz začina i carine

Prvi uvoz začina tekao je iz Indonezije i Indije preko Arabije i Egipta do Aleksandrije i luka Levanta gdje su čekale trgovačke galije talijanskih republika i prevozile začine dalje u Europu ostvarujući ogroman profit. Lista „potraživanja“ bila je velika. Plaćalo se prvo proizvođačima, a zatim državama Adenskog zaljeva, prije svega Omanu koji je bio glavni posrednik. Omanski trgovci začine su prodavali u Egipat gdje su suvereno vladali Memluci sa svojim trgovačkim carinama. Poslije njih svoj udio su imale i talijanske republike. Cijena za krajnjeg potrošača bila je astronomska. Kilogram bibera počesto je imao vrijednost kilograma srebra. Slobodno bi se biber mogao nazvati „crno zlato“.

Česta je zabluda, čak i među povjesničarima, da su Osmanlije presjekle dotok začina u Europu. Ovo prije svega nije točno zato što Osmanlije nisu imale nikakav interes da zabranjuju trgovinu. Potpuno suprotno, poticali su je, ali su se kao i svi ostali „ugradili“ u cijenu carinama. Zauzevši Konstantinopol 1453. ovladali su „sjevernom rutom“ koja je išla iz Perzijskog zaljeva preko Iraka i Antiohije do Konstantinopola i dalje u Italiju i Europu. Nastao je još jedan „carinik“ što je dodatno poskupilo začine – biber prije svega kao najzastupljeniji.

Izvor fotografije: http://bmedia.fooducate.com/

Na drugom kraju Europe tada marginalna država Portugal našla se izvan svih tokova trgovine, kopnom opkoljena od daleko jače Kastilje. Portugalci su se zbog takvih uvjeta okrenuli pomorstvu. Ogromne zasluge za portugalska pomorska istraživanja imao je princ Henri, zapamćen kao „Navigator“. Portugalci su polako prodirali južnije uz obalu Afrike, privučeni trgovinom zlatom iz nekad enormno bogate države Mali čiji je vladar Mansa Musa 1324. godine, kao najbogatiji čovjek u povijesti, na putu na hadž s pratnjom od 60.000 ljudi podijelio oko nevjerojatnih 24.000 kilograma zlata izazvavši inflaciju od Maroka preko Tunisa i Egipta do Meke. Fascinirani pričama i svjedočanstvima o tako bogatoj državi na jugu, a želeći zaobići Tuarege kao posrednike sa svojom tarifom u karavanskom prijevozu zlata kroz Saharu, Portugalci su stigli do Obale Slonovače i današnje Nigerije. Uz nekoliko trgovačkih postaja usput, sada svjesni da „Afrika mora negdje imati kraj“ nastavili su još južnije tražeći put za Indiju, privučeni trgovinom začinima. Dodatni poticaj bilo je napredovanje Osmanlija južnije. Iako je koalicija Memluka i talijanskih republika, prije svega Venecije, uspjela zaustaviti Osmanlije 1491, začini su još više poskupili zbog ratom ometenih isporuka.

Portugal i otkriće novog puta

Portugalac Bartolomeu Dias 1488. flotom je stigao do Rta dobre nade i našao „kraj Afrike“. Nastavljena su dalja istraživanja i konačno je 20. maja 1498. Vasco de Gama uspio stići do Goe u južnoj Indiji. Ekspedicija se pokazala profitabilnom iznad svih zamislivih očekivanja, vrativši se sa začinima u vrijednosti 6 puta većoj od cijene ekspedicije. Portugalci su pojurili prema Indiji, zaobišavši sve posrednike u trgovini začinima. Od Lisabona do Indonezije nicale su njihove trgovačke postaje i utvrde. Portugal je napredovao „i milom i silom“. Goa u Indiji je ustupljena kao trgovačka postaja u obostranom interesu. Makao je dobiven kao nagrada za pomoć kineskoj Ming dinastiji protiv pirata. Muskat u Omanu osvojen je silom. Uveden je nevjerojatan monopol. Portugalci bi zaplijenili svaki strani brod kojeg bi zatekli. Pomorske karte čuvane su u državnom trezoru kao najveća tajna. Prihodi za krunu su bili enormni. Biber vrijedan kao srebro nabavljan je u velikim količinama i prodavan Europi preko Lisabona i Amsterdama, a nabavna cijena bila je 1/10 od one venecijanske. „Na ruku“ portugalskoj trgovini bilo je i Osmansko zauzimanje Egipta 1517. godine što je opet poskupilo nabavnu cijenu za Venecijance i Đenovljane. Portugalska otkrića označila su početak zalaska Italije kao centra Europe, skrenuvši dalekoistočnu trgovinu oko Rta dobre nade, pa na zapad Europe.

Iako je prihod bio enorman, Portugal nije mogao održati monopol. Država je bila premalena za kontrolu tolikog prostora, od Lisabona do Indonezije, plovnim putem dužim nego da se oplovi planeta. Nedostajalo je prije svega ljudskih resursa, a i smrtnost na brodovima je bila velika. Portugalci nisu imali snage spriječiti druge da krenu istim putem. Osim toga, lokalne države su širom plovnog puta napadale portugalske tvrđave, postaje i brodove. Samo održavanje tolikoga imperija bilo je na granici svih mogućnosti ove države.

Zalazak portugalskog carstva počet će 1578. kada kralj Sebastian I de Avis i dvorska elita pogibaju u bitci kod Alcacer Quibira prilikom neuspješnog pokušaja zauzimanja Maroka. Smrću kralja Portugal ulazi u personalnu uniju sa Španjolskom pod Filipom II. Filip će od oca Čarlsa V, svetog rimskog cara njemačke narodnosti, naslijediti pola megadržave „nad kojom sunce nikada ne zalazi“ koja je obuhvaćala Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti (konglomerat država današnje Austrije, Njemačke, Češke, Beneluksa, sjeverne Italije i šire), Španjolsku i njene kolonije od Centralne do Južne Amerike. Filip II sada vlada Španjolskom, kolonijama i zemljama Beneluksa, te od 1580. i Portugalom. Ova megadržava će spletom okolnosti zapasti u probleme zbog tadašnjih europskih prilika. Europom su bjesnili vjerski sukobi. Širili su se protestantizam i reformacija. Iskoristivši slabost svoga suverena, „Sedam ujedinjenih provincija“, buduća Nizozemska, vođeni vjerskim animozitetom podižu ustanak protiv katolika Filipa II.

Ovakav splet okolnosti pokazat će se katastrofalnim za Portugal. Našavši se pod vlašću istog tog Filipa II portugalski pomorski promet postao je meta Nizozemcima. Stara uvozna luka za začine, Amsterdam, bila je u pobuni. Na ovaj način su nizozemski trgovci ostali izvan trgovine začinima i dobili dodatni poticaj za napade na Portugalce. Nizozemci su vrlo efikasno presjekli Portugalcima pristup novoj glavnoj uvoznoj luci za začine – Hamburgu. Zarobljavajući portugalske brodove i pomorce Nizozemci su polako shvatili kako funkcionira trgovina začinima, barem načelno, i prvi prodrli u trgovački monopol Portugalskog Carstva. Dodatan poticaj bilo je slabljenje Portugala koji nije mogao osigurati dovoljne isporuke te je cijena bibera počela nevjerojatno varirati, ovisno o dostupnim količinama.

Sve ovo potaklo je ionako pomorski i trgovački nastrojene Nizozemce da okušaju svoju sreću. Napredovala je i pomorska tehnologija te brodogradnja. Brodovi su bili veći, izdržljiviji te više nije bilo toliko potrebe da se „staje usput“, po portugalskim postajama koje bi zaplijenile brodove. Prvi je sreću okušao Cornelis de Houtman 1595. godine, više kao istraživač nego trgovac. Iako se ekspedicija pokazala kao humanitarna katastrofa jer je pola posade pomrlo, prije svega zato što im Portugalci nisu dozvolili da se snabdiju vodom na Svetoj Heleni u povratku, a izgubljen je i jedan od četiri broda, Houtman se ipak vratio s nešto začina i neprocjenjivim kartama i saznanjima o plovnom putu do „otoka začina“ u današnjoj Indoneziji. Ubrzo su grupacije trgovaca iz Nizozemske počele slati ekspedicije po začine. U sljedećih nekoliko godina 65 nizozemskih brodova došlo je do „otoka začina“. Jacob von Neck isplovio je 1598. godine vrativši se sljedeće 1599. sa začinima i ostvarivši profit od 400%. O koliko se enormnim profitima radilo, zamislite posao u koji uložite 10.000 KM, a za godinu dana zaradite 4 milijuna KM. Nizozemci su vrlo brzo u savezu s lokalnim vladarima uspjeli Portugalcima preoteti otoke Ambon i Solon, nakon teških borbi. Solon je čak tri puta mijenjao stranu u ovom sukobu, ali su Nizozemci uspjeli uspostaviti uporišta u Indoneziji označivši kraj portugalskog monopola.

Osim Nizozemaca pokušavali su i drugi. Prema „Istočnoj Indiji“ (jer su se Karibi nazivali „Zapadna Indija“) plovile su ekspedicije i engleskih trgovaca. Radilo se baš o tome, o ekspedicijama. Grupa trgovaca i/ili plemića skupila bi kapital, opremila ekspediciju, po njezinom povratku podijelila profit i nastavila s drugim aktivnostima. Ovakva trgovina bila je veoma rizična jer su cijene enormno varirale ovisno od ponude i potražnje. Ako bi začini pristigli u pravom trenutku, mogao se ostvariti nezamislivo visok profit od preko 400%. Međutim, ako bi cijena bila niska u trenutku povratka ekspedicije, ona ne bi bila isplativa i vodila bi do ogromnih gubitaka. Variranju cijena prva je „doskočila“ engleska kruna. Godine 1600. grupa od 216 engleskih plemića, vitezova i trgovaca udružila je kapital i od krune dobila pravo monopola na uvoz začina. Tako je nastala „Honorable East India Company“, skraćeno EIC, „Časna Istočno-indijska kompanija“ . Budući da je kompanija dobila pravo monopola prestalo je variranje cijena i profit je postao stabilniji.

Ujedinjena istočno-indijska kompanija

Nakon samo dvije godine isti je princip primijenila i nizozemska „vlada“ jer se trgovina našla ugrožena od strane Engleza. Razne grupe trgovaca koje su i ranije opremale ekspedicije prema istočnoj Indiji udružile su kapital i formirale „Vereenigde Oost-Indische Compagnie“, skraćeno VOC, „Ujedinjenu istočno-indijsku kompaniju“. Bio je to skroman početak nečega što će vrlo brzo ojačati toliko da će nadjačati državu pod čijim je suverenitetom. Do tad, te 1602. godine VOC je dobio pravo monopola, izgradnje utvrda, osnivanja kolonija, kovanja novca, suđenja i samostalnog sklapanja ugovora s azijskim vladarima. Od samog početka VOC je imao polu-državne ovlasti. Godine 1603. kompanija je uspostavila prvu stalnu trgovačku postaju u Bantemu u Indoneziji. Nakon Bantema 1611. uspostavljena je postaja i u Bataviji. Uvedena je funkcija „Generalnog guvernera“ 1610. godine. Da bi se kontrolirali generalni guverneri kompanija je uspostavila i „Vijeće Indija“. Dok je generalni guverner bio glavni administrator kompanije novouspostavljeno „Vijeće 17-orice“ predstavljalo je interes vlasnika. Bili su to prvi direktor, upravni i nadzorni odbor u povijesti. Ono što će izdvojiti VOC od svih ostalih kompanija i omogućiti mu da ih nadjača su uspješna upravna organizacija, velika koncentracija kapitala u Nizozemskoj i jedna fantastična inovacija – dionice. VOC je prvi na svijetu uveo dionice. Prodavao ih je i na taj način prikupio potrebna sredstva. Privlačio je investitore velikom dividendom koju je lako mogao isplaćivati zbog unosne trgovine s Dalekim istokom. Na ovaj način kompanija nije samo obrtala vlastita sredstva i uvećavala ih trgovinom nego je počela privlačiti i novi kapital.

Izvor fotografije: http://i.stack.imgur.com/

VOC se već 1603. počeo sukobljavati s EIC-om i ometati njegove pokušaje uspostavljanja baza u Indoneziji. Sukob je kulminirao 1623. „Ambonskim masakrom“ kada su agenti VOC-a izazvali pogubljenje 20 uposlenika EIC-a. EIC se žalio engleskoj kruni, a kruna nizozemskoj državi. VOC je pokrenuo prvu „medijsku kampanju“, štampao brošure i letke predstavljajući svoju verziju događaja i naposlijetku uspio proći bez posljedica izigravši prijedlog za osnivanje „zajedničke englesko-nizozemske istražiteljske komisije“.

Jan Pieterszoon Coen 1619. godine postaje generalni guverner VOC-a i jako brzo shvaća da kompanija vrlo lako može postati azijska velesila. Coen počinje s agresivnim širenjem kompanije. Flota od 17 brodova potpuno istjeruje lokalne poglavare iz Batavije koja postaje stožer kompanije gdje će se dovoziti sva roba prije otpremanja u Europu, a sve zbog što boljeg upoznavanja i kontrole tržišta. Već sljedeće 1620. VOC je istjerao i izgladnio do smrti gotovo cjelokupnu populaciju domorodaca na Banta otocima. Posađene su plantaže klinčića i muškatnih oraščića te naseljeni nizozemski kolonisti. Ovakva politika eliminirala je proizvođače kao nekoga kome je trebalo posebno plaćati te povećala produktivnost što je dalo ogromnu prednost VOC-u. Međutim, mali broj Nizozemaca je htio preseliti se u Istočne Indije tako da ovaj megalomanski projekat nije u potpunosti uspio.

Ipak, ono na čemu će Jan Coen potpuno triumfirati s poslovanjem VOC-a bilo je rješenje jednog velikog problema istočne trgovine: Europljani nisu imali čime kupovati začine. Jedino što je Europa mogla ponuditi dalekoj Aziji su zlato i srebro kojih nije bilo dovoljno u Europi, a i bili su skupi, osim Portugalcima i Španjolcima koji su se snabdijevali iz kolonija generirajući pri tome inflaciju. VOC i EIC su do kapitala dolazili prodajom začina drugim europskim državama, ali je na taj način zlato i srebro oticalo u Aziju i poskupljivalo u Europi smanjujući profit kompanijama. Coen je shvatio da bi se ovaj problem s VOC-ovom dominacijom na moru lako mogao riješiti ulaskom u unutar-azijsku trgovinu. VOC je prestao baviti se isključivo izvozom začina u Europu i počeo se uplitati u međusobnu trgovinu azijskih država, stanovnika i vladara.

Kompanija je počela kupovati srebro i bakar u Japanu i prodavati ga u Indiji i Kini za svilu i porculan. Svilom i porculanom kupovani su začini i izvoženi u Europu. Dodatan profit stvarao je i izvoz svile i porculana prema Europi. Na taj način VOC je prevazišao problem poskupljivanja zlata i srebra u Europi i počeo ostvarivati čist profit od izvoza začina, plus zaradu od unutar-azijske trgovine. Do 1630. VOC je u ove aktivnosti reinvestirao ogromne dijelove svog profita još više jačajući.

Kompanija je toliko ojačala da je počela sukobe s azijskom velesilom Kinom pod Ming dinastijom. Iako su ratovi 1623. i 1633. protiv Kine bili neuspješni, kao i onaj 1643. protiv vijetnamskih država, ipak pokazuju jačanje VOC-a. Nije se radilo o ratu u punom smislu riječi. VOC je pomorskim blokadama i razaranjima obalskih gradova pokušavao ishoditi pravo osnivanja trgovačkih postaja i trgovačke privilegije. Velik uspjeh ostvaren je 1640. preuzimanjem Galle na Cejlonu od Portugala. Na ovaj načim razbijen je portugalski monopol na trgovinu cimetom koji uspijeva na Cejlonu. Do 1659. VOC zauzima cijeli Cejlon i sam uspostavlja monopol na trgovinu cimetom. Kako bi spriječio EIC i Portugal da ikad više preuzmu Cejlon VOC napada njihove postaje u južnoj Indiji i do 1663. ih potpuno protjeruje tako da Goa ostaje jedina portugalska postaja u Indiji. Za oko 150 godina portugalsko trgovačko carstvo u Istočnoj Indiji svedeno je gotovo na početne pozicije.

Do 1670. godine Vereenigde Oost-Indische Compagnie postala je najbogatija kompanija u povijesti do tada. Uspostavljene su trgovačke postaje u južnoj Africi („Rt kolonija“ na Rtu dobre nade), Perziji, Bengalu, Malaki, Sijamu, Tajvanu, a VOC je bio jedina europska kompanija koja je imala pravo trgovine u Kini i Japanu te svoje trgovačke postaje tamo. Kompanija je posjedovala 150 trgovačkih brodova, 40 ratnih, privatnu vojsku od 10.000 ljudi, 50.000 zaposlenika i isplaćivala dividendu od 40%. VOC-ovi trgovački brodovi „Istočni indiamani“ bili su potpuno u stanju nositi se s ratnim brodovima po broju topova. Ali bio je to samo početak.

Pad trgovine, ratovi i zatvaranje Azije

Oko 1670. genijalni „izum“ Jana Coena, unutar-azijska trgovina, počeo je zapadati u probleme. VOC je izgubio postaje na Tajvanu. Zbog sve većeg odliva srebra japanski šogunat počeo je ograničavati izvoz ovog plemenitog metala, a u Kini je dinastija Ming srušena i uspostavljena nova ksenofobična dinastija Qing. Europljanima je poručeno: „Imamo sve što nam treba. Nemate nam što ponuditi.“ Osim toga, u Europi je počeo Treći nizozemsko-engleski rat što je ometalo isporuke. Međutim, VOC je mogao samostalno iznijeti borbu s Englezima i njihovim saveznicima Francuzima od Nizozemske do Japana. Pandan ovome bio bi kada bi se neka kompanija danas mogla uspješno nositi u ratu s recimo Francuskom vojskom i mornaricom. Za VOC su se pojavili i drugi problemi. U istočno-indijsku trgovinu počele su se uključivati i Danska, Francuska i „Svetorimska“ istočno-indijska kompanija. Zbog sve većeg snadbijevanja počela je opadati vrijednost trgovine biberom pa samim time i profit VOC-a.

Pola ‘duita’ – novac napravljen na Istočnu indiju

VOC je sporo shvaćao nove okolnosti. Prvo je u pokušaju podizanja cijena zatvorio tržnice bibera u Bantamu. Pokušavajući održati monopol pojačavao je obranu južne Indije gdje su ga sve više pritiskale koalicije EIC-a i lokalnih vladara. Godine 1710. Zamorin i Kalikut su vojno natjerani da protjeraju sve druge europske trgovce. Ipak, uz pomoć EIC-a 1715. otkazali su ugovor i porazili VOC te nastavili trgovinu s Englezima i Francuzima podižući profite ovim kompanijama. Do 1721. VOC donosi stratešku odluku da nije isplativo održavati monopol u južnoj Indiji jer trgovina opada, a vojni pritisak je prevelik. Južna obala Indije je prepuštena EIC-u.

Kompanija ulazi u period reorijentacije. Uz vojni, bjesnio je i ekonomski rat VOC-a i EIC-a. Kako bi zadržao monopol, VOC je provodio politiku lagano prevelikog snabdijevanja kako bi cijene držao niskima taman toliko da obeshrabri sve druge u pokušaju da se uključe u trgovinu, a sam ostvari visok profit, umjesto da pokušava ostvariti najveći mogući profit. Kao odgovor na jačanje EIC-a VOC je počeo preveliko snabdijevanje i totalno oborio cijene vodeći i sebe i EIC u gubitak. Međutim, kako je VOC imao enormna sredstva u pričuvi lako je mogao čekati. Do 1683. EIC je došao gotovo do bankrota, direktor je smijenjen, a vrijednost dionica opala je sa 600 na 250 funti. Ovaj privremeni kolaps EIC-a otvorio je VOC-u nove mogućnosti. Kompanija je odustala od stare prakse trgovanja s visoko-vrijednom robom u malim količinama – biberom, klinčićima, cimetom i drugim začinima, te počinje u Europu uvoziti veće količine roba manje vrijednosti – čaj, šećer, tekstil, kavu i pamuk.

Upravo time su trgovale druge kompanije, prije svega EIC, dok je VOC držao monopol na visoko-isplativu trgovinu začinima. Ipak, ova nova trgovina imala je jedan ogroman problem. Radilo se o robama koje su bile potrebne u velikim količinama zbog male cijene. Za isti profit nemjerljivo je više trebalo pamuka nego bibera. Međutim, VOC-u su „na ruku“ išle dvije stvari. Prije svega, europsko tržište počelo je zahtijevati luksuzne istočne robe. S druge strane, VOC je imao dovoljan kapital za proširivanje svoje flote i povećanje uvoza.

Vereenigde Oost-Indische Compagnie se udvostručila početkom 18. stoljeća. Tonaža brodova povećana je za 125%. Prihod se povećao za samo 78%. „Samo“ u tadašnjim mjerilima, jer je VOC morao početi trgovati s robama široke potražnje čije su cijene varirale, a postojale su i druge kompanije kao konkurencija. Nije bilo moguće uspostaviti monopol na trgovinu npr. pamukom. Iako su dividende opadale, a rast profita se zaustavio, VOC ipak nije stajao loše. Jedino je prestala era „divlje ekspanzije“ s profitima od 400%. Po današnjim mjerilima VOC je postao regularna kompanija. Kompanija je pokorila cijelu današnju Indoneziju. Posađene su plantaže kave, pamuka, čaja i šećera. Kompanija je trgovala svom robom daleko-istočne trgovine.

Tanjur sa znakom kompanije

Od svog vrhunca 1730-ih do 1780-ih VOC upada u sve veće probleme zbog raznih faktora. Prije svega, opala je ekonomska osnova njegovog poslovanja – unutar-azijska trgovina. Azijske države su se od straha prema Europljanima počele zatvarati same u sebe i ograničavati sve kontakte, uključujući i trgovinu. Tek u 19. stoljeću europske i američke kolonijalne armije i flote silom će razbiti ove izolacije. Organizacija kompanije sa sjedištem u Bataviji kao čvorom za trgovinu isprva je odlično služila za prikupljanje informacija o tržištima. Kasnije je postala problem jer dok je VOC svu robu prevozio prvo u Bataviju, ostale kompanije su je slale direktno u Europu. Kompaniju je nagrizala i korupcija poticana ponašanjem kompanije koja je davala mizerne plaće i zabranjivala „trgovinu za svoj interes“ svojim uposlenicima. Kapetan VOC-a nije smio sam kupiti začine i prodati ih u Europi za svoj račun. Od svih kompanija, VOC je imao najveću stopu korupcije. Kao najveći problem, kompaniju su gušile dividende. U početku je visoka dividenda bila odličan način za privlačenje kapitala. Ipak nakon preorijentacije na robu manje cijene i potrebnih većih količina koje su iziskivale veće troškove transporta, VOC-u su dividente postajale sve veći problem. Kompanija ih je isplaćivala na račun smanjenja zaliha novca i obrtnog kapitala. Do kraja je ova politika dovela do zaduživanja kompanije. Osim toga na tržište šećera uključio se Brazil sa svojim plantažama i oborio prihode od uvoza azijskog šećera.

Usprkos svemu Vereenigde Oost-Indische Compagnie je vodila enormno velike poslove i 1780. posjedovala kapital od 68 milijuna guldena (nizozemskog novca). Budućnost kompanije nije izgledala nimalo sumorno i pripremani su planovi za novu reorganizaciju na modernijim osnovama. VOC je i dalje bio suveren vladar trgovačkog svijeta, kao najjača kompanija na svijetu. Najjača konkurencija, EIC, imao je tonažu brodova od samo 1/5 VOC-ove. Ono što će uništiti megakompaniju VOC je četvrti nizozemsko-engleski rat od 1870. do 1874. godine. Nizozemska mornarica je postala inferiorna sve jačoj britanskoj floti i poprilično lako je kolabirala u Europi. Ovo je omogućilo Britancima napredovanje u Aziji. VOC je, kao i do tada, sam bio zadužen za obranu svojih posjeda istočno od Rta dobre nade. Po prvi puta je morao zatražiti pomoć nizozemske flote koja ju nije mogla pružiti. Britanci su uspješno nadvladali na moru koaliciju Nizozemske, Francuske i Španjolske. Uspjeli su zauzeti Koloniju rt i Cejlon. Zaustavili su isporuke u Europu i ometali unutar-azijsku trgovinu. VOC je u sukobima ostao bez polovine svoje flote i nekih od najvažnijih kolonija. Procijenjen gubitak bio je 43 milijuna guldena, više od 50% kapitala. Još gore, prestankom trgovine kompanija je rat morala financirati zaduživanjem što je njezinu vrijednost i kapital dovelo do nule. Završetkak rata Vereenigde Oost-Indische Compagnie dočekala je potpuno devastirana, totalno iscrpljena i praktično uništena. Prvog marta 1798. Nizozemska država nacionalizirala je Vereenigde Oost-Indische Compagnie, preuzela njezine dugove, a posjede organizirala kao kolonije u „Nizozemsku Istočnu Indiju“ dobivši na taj način prostor i populaciju veću od matične države.

Najveća svjetska multinacionalna korporacija

Vereenigde Oost-Indische Compagnie , VOC, prva je i najveća svjetska multinacionalna korporacija. Prva je izdavala dionice. Imala je polu-državne ovlasti i nadjačala državu pod čijim je suverenitetom bila. Za VOC je od 1602. do 1796. plovilo 4.785 brodova i radilo oko milijun ljudi. Kompanija je uvezla 2 i pol milijuna tona azijske robe. Sve ostale kompanije zajedno od 1500. do 1796. imale su 882.412 zaposlenika. EIC je posjedovao samo 2.690 brodova sa 1/5 tonaže od tonaže VOC-a. Tokom cijelog postojanja kompanija je isplaćivala prosječno dividendu od 18%. Imala je pravo na kovanje novca, suđenje, sklapanje ugovora, vođenje rata i osnivanje kolonija. Uspoređujući današnje multinacionalne korporacije poput BASF-a, General motorsa, Airbusa, Nestlea, DuPonta, Monsanta, Samsunga ili Craft food's-a s VOC-om nije teško zaključiti koliko su zapravo male i slabe, a njihov utjecaj relativno zanemariv.

Zbog svega toga, neopravdana su predviđanja da će velike korporacije zamijeniti države. Kada VOC nije postao država, ni jedna kompanija neće postati država. Kompaniji je potrebna država kao „zaleđe“, da osigurava red. Investitori nemaju interesa plaćati svojim novcem ono što je zapravo država – školstvo, sudstvo, policiju. Isplativije im je podržavati državu zajedno s drugima nego sve to platiti sami. Scenariji u kojima kompanije preuzimaju ulogu države ostaju tako u sferi znanstvene fantastike, filmova i video igara, barem što se našeg svijeta tiče. Ono što nije isključeno jest da ćemo možda nekada imati „svemirski VOC“ s bazama na asteroidima umjesto na otocima Istočnih Indija. Vidjet ćemo. Povijest je pokazala da je i to moguće.

P.S. I sve ostale istočno indijske kompanije doživjele su svoj kraj. „Svetorimska“ kompanija zatvorena je zbog pritisaka Britanije, danska je bankrotirala, francuska kompanija silom je istjerana iz Indije od strane Britanaca, a njihova East India Company nacionalizirana je 1858. nakon pobune Indijaca protiv kompanije. Indija je postala kolonija Britanske države, isto onako kako je i Nizozemska preuzela Indoneziju. Vjerojatno jedina megakompanija iz ove ere koja je opstala je britanska „Hudson's bay company“, zapadno-indijska kompanija koja je trgovala kožama i kontrolirala veći dio današnje Kanade kao najveći zemljoposjednik na svijetu. Iako je posjede ustupila državi Kanadi, ova kompanija i danas postoji te je 2014. godine posjedovala kapital u vrijednosti od 8 milijardi kanadskih dolara.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close