-TopSLIDEKolumne

Je li moguć novi rat u Bosni i Hercegovini

Jedini ozbiljan preventivni izlaz iz ove situacije jeste dvoetapni prelaz iz stanja nenormalnosti u stanje stabiliziranosti

Piše: Dr.sc. Edin Urjan Kukavica

Malo šta me tako iznenadilo u posljednje vrijeme kao broj „odgovora“ na „lakonski radoznalo“ pitanje upućeno Googleu: Da li je moguć novi rat u BiH? Bezmalo, 1.180.000 rezultata u samo 0.58 sekundi. 

Koliko god da je svim internet surferima jasno da se ni pola, nerijetko ni desetina rezultata ne odnosi na traženi pojam, prosječnom sredovječnom Bosancu i Hercegovcu, samo jedan ozbiljan tekst kojega potpisuje meritoran i vjerodostojan autor, dovoljan je da mu u sjećanja prizove makar i dio užasa koje je proživio krajem prve polovine svoga dosadašnjeg života, da mu zaledi krv u žilama i podstakne ga da počne razmišljati o mogućim legalnim, ilegalnim i alternativnim načinima reagiranja u slučaju ne daj Bože!

Koncepti i konteksti

Ako se u isti kontekst stave sve glasnije najave ponovnog aktiviranja Sjedinjenih Američkih Država na Balkanu i naročito u Bosni i Hercegovini, nove američke administracije koje se možda ponajbolje ocrtavaju u izjavi zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara za Evropu i Euroaziju Matthewa Palmera za Radio Slobodna Evropa (RSE) da su „potrebne izmjene Ustava Bosne i Hercegovine, te izmjene struktura vlasti u toj državi“, te njegov odgovor na online konferenciji za crnogorske novinare na pitanje  da li treba revidirati Dejtonski sporazum, da je „za BiH neophodno da poduzme reforme, da bi napredovala ka evropskoj budućnosti odnosno, doslovno:

„Mislim da je široko zastupljeno mišljenje da su reforme neophodne. To će zasigurno zahtijevati u nekom trenutku izmjenu Ustava, izmjene struktura vlasti u BiH, koje će pripadati narodu BiH, vodstvu te zemlje na svim stranama“, kao i da „postoje diskusije o tome kako ići naprijed, koji je najbolji put“, ali i da svaki put čak ili naročito „ako BiH uspije da napravi napredak u reformama, koje se traže kako bi se napredovalo ka Evropi, mora se posvetiti pažnja funkcionalnosti državnih institucija.“

Slično primjećuje i opservira i direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, dr. Zijad Bećirović tvrdnjom da su „Bidenovi ljudi već u Bosni i Hercegovini!“

„Nema sumnje da dolazi do velikih, prijeko potrebnih, promjena u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je primjetna nervoza kod onih, koji su prouzrokovali odnosno doveli do postojećeg stanja u Bosni Hercegovini“.

Nedvojbeno je jasno da dr. Bećirović izravno cilja prije svih na Milorada Dodika za kojega tvrdi da je neko ko je trenutno dobrodošao kao neko „ko remeti odnose sa Zapadom i u funkciji je njenih interesa“ ali kao neko ko definitivno odlazi.

„Odlaskom Hashima Thacija, padom režima u Crnoj Gori odlazi i Milo Đukanović, sada su na redu Edi Rama i Milorad Dodik. (…)

 Njegov nastup u UN-u je pokazao, da je to lokalni političar, blefer i čovjek prevarantskog mentaliteta i da nije dorastao visokoj, a kamo li svjetskoj politici.“

 No, ostaje činjenica da je Dodik, makar i privremeno, najznačajniji zastupnik ruskih interese na Balkanu i u Bosni i Hercegovini koji su svodivi na sprječavanje ulaska Bosne i Hercegovine u bilo koji euroatlantski integracijski proces, naročito ulazak u NATO.

Neusporedivo ozbiljniji, značajniji i (dugo)ročniji ruski „igrač“ na Balkanu prema dr. Bećiroviću je Republika Hrvatska.

 „Hrvatska formalno se prikazuje kao sastavni i nedjeljivi dio Zapada, a HDZ-ovski rečeno i zapadne civilizacije, kako bi time pokazala, da su oni „superiorni“ u odnosu na druge u regionu. To je pogled, koji na Bošnjake gleda kao ostatak Osmanlija, a na Srbe kao Bizantince. Na drugoj strani ‘ispod stola’ tijesno sarađuju sa Rusima, a pogledajte projekt Pelješki most preko kojeg Kinu uvode u EU. A ima i drugih brojnih primjera, posebno involviranosti Rusije u energetskom sektoru.“

Ovdje treba spomenuti poseban razgovor koji su šefovi hrvatske i ruske diplomatije imali u Zagrebu samo dan ili dva nakon nevješte i zlonamjerne alegorije predsjednika Hrvatske o „sapunu i parfemu“ te, dodati da je riječ o kontinuitetu hrvatske politike prema BiH i njenog predstavljanja, zagovora i oslanjanja u liku i (ne)djelu Dragana Čovića i doslovno njegovog HDZ-a / HNS-a.

Poznata događanja u toku i nakon posjete ministra vanjskih poslova Ruske federacije Sergeja Lavrova Bosni i Hercegovini po malo je reći čudnom ali i iznimno indikativnom protokolu, nediplomatske ali vrlo slikovito zabrinjavajuće izjave šefa ruske diplomacije, reakcija dva člana Predsjedništva BiH i „bojkot“ susreta sa Lavrovim kako su to ocijenili Zapadni mediji, te naknadna ali, ništa manje ozbiljna beogradska izjava ruskog ministra da se predstavnici Hrvata i Bošnjaka u Predsjedništvu BiH, koji su se danas odbili s njim sastati „političari koji (…) vjerovatno ne izražavaju interese većine svojih birača nego vanjskih snaga koje ne samo da nisu zainteresirane za razvoj rusko-bosanskih i rusko-srpskih odnosa, nego ni za to da zemlje Zapadnog Balkana ostvare pravo na uzajamno korisnu suradnju sa svim vanjskim partnerima“ ali da taj „incident nije bitan za stav Rusije o razvoju odnosa s narodima BiH“.

Ovaj „bojkot“ ili „incident“, ovisno o perspektivi, koji je s jedne strane ponovo (ne)opravdano promovirao čovjeka koji je tri mandata u Predsjedništvu opravdao sa dvije izjave i jednim postupkom – reklo bi se da mu je svaka zlatna, ali… – dok je sa druge u priču uvukao i trećeg etnonacionalnog aktera koji je (ne)pravedno i ničim opravdano pomalo ostao po strani, SDA Bakira Izetbegovića.

Opterećene unutarnjim problemima u stranki i izvanjskim u vidu izborne / glasačke konkurencije (Narod i pravda – NiP) koja vrlo samouvjereno polaže pravo i otima tradicionalno SDA-ovsko glasačko – sada već biračko – tkivo u predmetnom problemu širih razmjera, ostavit ću ih po strani, među ostalim, jer ova diferencijacija unutar bošnjačkog političkog korpusa zaslužuje posebnu pažnju.

U ovom kontekstu treba uobziriti i naizgled usputne izjavu Elmedina Konakovića, brzonapredujućeg političara i neupitnog lidera ne samo svoje stranke nego koalicije nekoć poznate kao Šestorka, a sada kao Četvorka, za kojega je pretpostaviti da zna više od običnih ljudi da „izjave novoizabranog predsjednika USA Joe Bidena o Bosni i Hercegovini su ohrabrujuće i ulijevaju nadu. Izjave i djela Lavrova i podrška Rusije Dodikovim politikama vraćaju nas u realnost i potvrđuju da će se koplja visokih politika jos jednom ukrstati na prostoru naše domovine, po ko zna koji put“ i da smo „prespremni da svoju zemlju opet branimo i da ni pedalj teritorije nikome ne damo. Ako do to toga dođe“… na vrlo izvjestan način potvrđuje se sve naprijed rečeno.

Neće biti rata, ali… „iz krize u krizu“ ili „permanentna kriza“

U Bosni i Hercegovini će biti sukoba! …, kaže istraživanje sarajevske kancelarije Ujedinjenih nacija staro bezmalo sedam godina predočeno Upravnom odboru Vijeća za provedbu mira (PIC) 2013. godine.

Iako se u istraživanju navodi kako neće biti „pravog rata“, ono je pokazalo kako čak 35,7 % građana BiH vjeruje da će u budućnosti u BiH biti nekog nasilja, a dvije trećine stanovnika BiH iz svih etničkih grupa vjeruje kako na Balkanu do novog oružanog sukoba u BiH neće doći u sljedećih pet godina (do 2018., prim. aut). Više od trećine ispitanih vjeruje kako će doći do nekakvog nasilja u BiH poput nasilnih protesta, odvojenih etničkih incidenata i širih etničkih sukoba kao i porasta kriminala.

Etnički gledano, 58,8 % Bošnjaka, 55 % Hrvata i 44,7 % Srba vjeruje kako ne može doći do mirnog razlaza u BiH. No, istraživanje je pokazalo kako bi, ukoliko bi došlo do ”prijetnje cjelovitosti BiH”, tek 13,5 % Bošnjaka, 12,6 % Hrvata i mizernih 1,5 % Srba bilo spremno prihvatiti se oružja.

Ambasadorima PIC-a predočen je podatak da bi 28,4 % Bošnjaka mirno gledalo raspad BiH. Bez reakcije na raspadanje države bilo bi 40 % Hrvata i čak 64,9 % Srba, koliko ih se uopće ne bi angažiralo u eventualnom novom sukobu koji bi vodio raspadu BiH.

Što se tiče sadašnjih granica, tek 28,5 % građana BiH iz svih etničkih grupa želi živjeti u BiH u ovakvim postojećim granicama, a čak 71,9 % Srba i 53,6 % Hrvata želi živjeti u nezavisnom monoetničkom entitetu.

Tek 36,7 % Bošnjaka želi živjeti u BiH unutar postojećih granica, no isto tako nisu sigurni ni šta žele, jer samo 20,6 % Bošnjaka želi živjeti u nezavisnom, bošnjačkom entitetu. U istraživanju se ističe kako bi čak 73 % građana BiH iz sve tri etničke grupe preferiralo živjeti u zajednicama u kojima dominira njihov narod. Nažalost, istraživanje je pokazalo kako samo 13 % građana iz sve tri etničke skupine vjeruje kako je pomirenje moguće, dok opet 39,7 % vjeruje kako je ipak, došlo do nekog pomirenja među narodima.

Oko trećine građana FBiH i četvrtine građana RS vjeruje kako je članstvo u Evropskoj uniji jedini način za BiH da preživi, no otprilike isti odnos je i onih koji smatraju kako je članstvo BiH u EU poželjno, ali nije od ključne važnosti. Zanimljivo je i kako 17,7 % građana RS i samo 7,4 % građana u FBiH vjeruje kako će se prije EU raspasti nego što će BiH postati članica, a 11,8 % građana RS i 5,1 % u FBiH kako će se BiH prije raspasti nego postati članica EU.

U FBiH 5 % građana misli da EU nije briga za BiH dok isto mišljenje ima i 4,1 % građana RS. Sedam posto i u RS i u FBiH kaže kako njih nije briga za Evropsku uniju.

U zaključcima istraživanja navodi se kako su građani BiH “letargični” što sprječava mogućnosti bilo kakve promjene te da su “pasivni, osim ukoliko njihov život nije direktno ugrožen”.

“Prisutna je kriza zajedničkog identiteta i svih razina društva što nikakve ustavne reforme ne mogu promijeniti, a većina osjeća da je njihov narod još ugrožen”, navodi se u ovom istraživanju te dodaje kako je potpuno “pogrešna percepcija uloge međunarodne zajednice“ i da je „budućnost nepredvidiva”.

Prema nekim viđenjima Bosna i Hercegovina ide iz krize u krizu i svaka naredna je “najgora od Dejtona”. Skoro 16 mjeseci prošlo je od izbora do imenovanja Vijeća ministara. Vlada Federacije BiH ulazi – ako već nije ušla – u treću godinu tehničkog mandata. Parlamenti i Skupštine ne rade osim po prijekoj potrebi. 

Opstrukcije su po svemu nalik na svoje kreatore i konzumente; primitvne su, nemaštovite, neinventivne, nemaju rješenje ali su, istovremeno i svejednako iznimno učinkovite u ostvarenju cilja: usporavanja i zaustavljanja svih pozitivnih procesa u zemlji do ispunjenja zahtjeva koji se nipošto i nikako ne smiju ispuniti jer bi to dovelo do kliničke smrti zemlje i ionako jedva žive države i njenih institucija.

U osnovi, osim finansijskog funkcioniranja BiH koje se odvija bez ikakvih problema kao i sistem javnih nabavki, blokada napretka zemlje, države i društva odvija se duž dvije ili tri poznate matrice, od uvjetovanja izmjenama Izbornog zakona, među ostalim i predlaganjem rješenja koja su u suprotnosti s presudama Ustavnog i Europskog suda za ljudska prava, preko potpunog prešućivanja do davanja primata presudama suda iz Strazbura do osporavanja zavnobihskog, ustavnog i dejtonskog temelja Bosne i Hercegovine … u najkraćem, potpuno antiustavnog i antidejtonskog djelovanja i rušenja ustavnog poretka insistiranjem na dosljednom pridržavanju dejtonskog i ustavnog okvira u koji je BiH zatvorena i zarobljena.

Bilo kako bilo, činjenica je da je počelo je novo – ako je ikada i prestalo staro – zatezanje etničkih konopaca, a koliko će trajati i hoće li konopac pući prije postizanja kakvog- takvog dogovora, teško je prognozirati. Paralizirana država, medijska i politička vatra između SNSD-a, HDZ-a i SDA… pandemiju, slom zdravstvenog sistema, zimu i migrantsku krizu i afere koje su potkopale same temelje države uz neimaštinu i nepravdu prema najvećem broju stanovnika ove zemlje koje egzistencijalna neizvjesnost i strah hoće li i kada ponovo puknuti, nisu uspjeli ili nemaju kako i gdje otići, nadu ulijeva jedino ni na čemu zasnovano uvjerenje da možda neće.

 (Ne)posredna ratna opasnost

Mada… real-politički, pragmatično i objektivno posmatrano – koliko god me to subjektivno mrvilo u prah – rat, makar nekoliko malih sukob(čić)a niskog intenziteta, čarki sa ili bez žrtava na strateškim mjestima duž linije razgraničenja entiteta ili u mjestima sa pogodnom etničkom strukturom … bili bi rješenje za ogroman broj nagomilanih problema u Bosni i Hercegovini za koje niko – doslovno niko – ne vidi mogućnost rješavanja u trenutnom rasporedu političkih i svakih drugo snaga na sceni.

Najprije, ako je perspektiva Bosne i Hercegovine, da opstane cijela ali iz tri dijela, a da pri tome niko ne bude kriv štaviše, da svi iziđu manje-više kao etnički heroji ratna opcija odnosno, sukobi niskog intenziteta koji bi predstavljali najavu opasnosti od izbijanja sukoba širih razmjera, koliko god da to ne zvuči kao zdravorazumski prihvatljiva opcija, javlja se kao najprihvatljivija.

Time bi se BiH „najbezbolnije“ podijelila na tri etničke cjeline, interesne sfere ponajviše nalik na Njemačku i/ili Berlin poslije Drugog svjetskog rata u kojima bi utjecaj ostvarivale i svoje ciljeve testirale i manifestirale zainteresirane globalne sile. Istovremeno i naporedo, Bosna i Hercegovina bi (ponovo) poslužila kao poligon za empirijsku provjeru načina rješavanja problema u drugim, po mnogim osobenostima, prije svih onoj koja se slovi multietničnošću, sličnim neuralgičnim tačkama u svijetu, ponajprije na Bliskom istoku.

Ako je pak, interes (globalnih velesila i onih zemalja koje pretendiraju da to budu) da Bosna i Hercegovina, onda to podrazumijeva znakovite zahvate prije svega u pravosuđu – tužilaštvu, da se pokaže da je moguće podići optužnicu i pokrenuti i završiti proces protiv najviše rangiranih vinovnika krupne korupcije. političkih ličnosti – a potom i u drugim stupovima države, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, što podrazumijeva dugotrajan proces promjene društvene svijesti, civilnog društva, općih uvjeta i drugih okolnosti u kojima se etnonacionalistički prvaci ne bi osjećali nimalo sigurno. U tom slučaju, ponovo, i za njih najsigurnija opcija  javlja se rat koji bi im bio alibi ili za dalje zadržavanje statusa quo ili pak za njihovo promiviranje kao jedinih jamaca mira i garanta etničke ravnoteže straha.

Ukoliko se u cijelu računicu uključe još dvije (ne)poznate, Hrvatska i Srbija, koje se zadnjih nekoliko godina nemilosrdno naoružavaju, izgledan je i drugačiji i neusporedivo obuhvatniji scenario.

U svakom slučaju, stanje (ne)posredne ratne opasnosti omogućilo bi najodgovornijim političkim akterima ili da zemlju podijele sa malo pucanja i malo ili nimalo žrtava, da (p)ostanu etnički heroji na pragu svetosti jedni zbog sprječavanja ponovnog prolivanja krvi, a drugi zbog konačnog rješavanja teritorijalnog pitanja, zadržali bi i učvrstili granice svojih etničkih teritorija, a time i sve stečeno, imovinu i vlast do, otprilike, zauvijek…

Bilo-kako-bilo, novi rat u BiH ne bi bio ni nalik na onaj 1992-1995. godine. Etnička karta BiH je znakovito drugačija, teritoriji su uglavnom etnički čisti ili očišćeni do mjere da su manjine u njima u procentima koje je moguće lahko kontrolirati ili humano preseliti. Republika Srpska je nedvojben primjer, ali ne treba zanemariti ni ono što HDZ kolokvijalno naziva trećom izbornom jedinicom, Herceg Bosnom, trećim entitetom ili kakogod, u svakom slučaju teritorij iz i sa kojega HDZ / HNS crpi politički i ekonomski autoritet.

Pretpostaviti je da bi iz perspektive RS-a prvi i najvažniji cilj nekih oružanih snaga bilo Brčko koje bi, zbog povezivanja dva dijela RS-a po svaku cijenu trebalo zauzeti, a potom osigurati / zatvoriti „granicu“ prema Federaciji BiH i osigurati / zadržati otvorenom granicu prema Srbiji. Nema potrebe navoditi da bi se po istom scenariju odvijao i pokušaj secesije RS od Bosne i Hercegovine.

Izgovor za ov(akv)u akciju ne bi bilo teško pronaći. Poznato je da Hrvatska i Srbija na zajedničkoj međudržavnoj granici nemaju problema sa migrantima; svi se – dogovorno? – upućuju prema Bosni i Hercegovini i usmjeravaju prema Federaciji BiH. Tako da bi recimo, idealan izgovor i razloga za akciju bilo sprječavanje prelijevanja migranata iz Federacije BiH, naročito USK u općine u RS-u.

Prema nekim izvorima, upravo ovo je razlog učestalih zajedničkih vježni specijalnih snaga MUP-ova RS i RS na Drini. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji je prije nekoliko godina javno Bosnu i Hercegovinu nazvao shit zemljom tvrdeći da BiH zapravo, i nije država, te najavio kako u slučaju da Republika Srpska provede referendum o nezavisnosti „Hrvatska ne bi ostavila Hrvate da sami žive s Bošnjacima“, prije samo nekoliko dana napravio je još jednu verbalnu vratolomiju spominjanjem „sapuna“ i „parfema“ u kontekstu izgradnje građanskog društva i države Bosne i Hercegovine, nastavio je čak, pojačao višedecenijsku propagandu protiv BiH i priču njegove prethodnice Kolinde Grabar Kitarović o 10.000 potencijalnih “terorista” koji tu žive.

Matrica je gotovo ista kao i u slučaju Brčkog i granica sa F BiH i Srbijom; ciljevi Hrvatske i domaćih snaga koje bi podržale ovakvu intervenciju bile bi grad Mostar, zapadna Hercegovina i eventualno Bosanska Krajina i makar, dio Srednje Bosne pritom osiguravajući da granica između Herceg Bosne i Hrvatske ostane otvorena.

Rješenja (koja) niko ne želi

Naravno da ovaj namaštani scenario svakome normalnom ježi kožu hladnim trncima, diže kosu na glavi i izaziva paničnu buru emocija i planova kako ga, po svaku cijenu, izbjeći. Tihi egzodus stanovništva koji se do pandemije bolesti izazvanih korona virusom odvijao ispod radara zanimanja političkih elita pretvorio bi se u stampedo, kako se to obično voli reći, biblijskih razmjera. Ne bi bilo čud(n)o da na čelu tih kolona – doduše, samo slikovito jer bi oni zemlju napustili znakovito ranije, privatnim, unajmljenim, po-njih-poslanim avionima – budu upravo zaštitnici svetih etničkih interesa i autori, promotori i najveći zagovornici prepreka normalnom ustrojstvu i funkcioniranju Bosne i Hercegovine.

Treba li napomenuti da se, u slučaju bilo kakvog razvoja situacije u Bosni i Hercegovini i oko nje u pravcu ovakvog razvoja događaja njeni stanovnici, Bosanci i Hercegovci, a ni Bošnjaci niti bi imali na koga osloniti. Osim snažnih i osuda i oštrih prigovora međunarodnoj zajednici zbog inertnosti, sporosti i nereagiranja, ništa više i ništa bolje ne bi mogli očekivati.ž

Jedini ozbiljan preventivni izlaz iz ove situacije koja bi po većini stvari – ako ne po svemu – sudeći, bilo bi i jeste dvoetapni prelaz iz stanja nenormalnosti u stanje stabiliziranosti, pri čemu bi prva etapa podrazumijevala teritorijalnu i administrativnu reorganizaciju zemlje u četiri ili pet logičnih, ekonomski utemeljenih i multietničkih regiona, recimo, po uzoru na prijedlog Biskupske konferencije iz 2005. godine, a drugi potpunu integraciju zemlje u euroatlantske procese i institucije.

Prva etapa, po kojoj bi Bosna i Hercegovina, teritorijalno „umjesto dejtonskog ustroja BiH dobila četiri regije sa središtima u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli na temelju gospodarskih, prometnih, prirodnih, povijesnih i geografskih kriterija. Na regionalnoj razini svaki konstitutivni narod morao bi imati najmanje 30 posto udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, kako nikada pripadnici jednoga naroda ne bi mogli nadglasati pripadnike druga dva naroda“  kako je pojasnio kardinal Puljić, sačinili su ustavni stručnjaci, a biskupi su ga objeručke prihvatili i ponudili javnosti, ustroj je još iz 1905. godine koji je tada – a i sada bi – osigurao političku ravnotežu u kojoj niko nikoga ne bi mogao nadglasati i preglasati.

Međutim, niko za njega nije pokazao posebno zanimanje a međunarodna ga je zajednica također odbacila. „To je bila naša želja da pomognemo i mnogi su rekli to je prava stvar ali…”, kazao je kardinal Puljić dodajući kako je očigledno kako su sve političke stranke pa i one s hrvatskim predznakom imale neke druge interese dok su zapadne sile jednostavno poručile „da se ne talasa“. Upozorenje da se ne talasa prijedlogom teritorijalne (re)organizacije zemlje koji je bio toliko dobar da ga je najveći dio akademske i intelektualne javnosti ocijenio utopijskim(!) šapuće u prilog tvrdnji da se u Bosni i Hercegovini ipak, prelamaju ili će se tek prelamati neusporedivo viši interesi jednako neusporedivo većih (globalnih) igrača.

Istu sudbinu, samo drugim izgovorom – bolesnom ambicijom jednog čovjeka koji je osvijestio da nikada neće biti ono što želi – doživjeli su i Aprilski paket ustavnih promjena (2006) i Prudski sporazum (2008) koji su podržavali i Washington i Bruxelles. Ako ništa drugo, ovo je brojne skeptike i zbog toga apstinente trebalo uvjeriti da je svaki glas važan.

Neposredni povodi mogu biti brojni i ozbiljni ili malobrojni i sujetni, kao što to obično biva, ali razlog je samo jedan: svaka promjena stanja u zemlji poništvava etničku podjelu (zemlje i vlasti) i suvišnim čini sve tri etnonacionalističke oligarhije. Za ovim slijedi uvođenje vladavine prava, mogućnosti i izvjesnost krivičnog progona za bilo koje i kakvo protuustavno djelovanje i, za većinu najvažnije i najbolnije, preispitivanje porijekla imovine. Samo ovo zadnje spomenuto jamči da u Bosni i Hercegovini neće doći ni do kakvih promjena koje bi po bilo kojem osnovu mogle dovesti u pitanje materijalni status brojnih bosanskohercegovačkih skorojevića.

Razmišljanje u domenu šta bi bilo-kad bi bilo, svodivo je na promjene iznutra, jačanje građanskog socijalnog sloja, pojavu ozbiljnih građanskih stranaka, (potpuno novu) elektronsku registraciju birača i istovrsno brojanje glasova nakon izbora… sve na što vlasnici vlasti u BiH nikada neće samovoljno i dobrovoljno pristati.

Druga etapa je ustvari drugi izlaz i prijeki put. A to je, koliko god se nekome ili mnogima ne sviđalo i zvučalo (pre)radikalno neka vrsta protektorata… na što objektivno, ne bi pristala ni međunarodna zajednica koja već bezmalo dvije decenije insistira na promjenama iznutra i odozdo umjesto nametanja rješenja izvana i odozgo. Stoga se kao jedino izgledno i na neki način kompromisno rješenje nude euroatlantski integrativni procesi.

U tom smislu unekoliko ohrabruje da je delegacija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini NATO-a samo dan nakon ispraćaja šefa ruske diplomacije, u Sarajevu organizirala okrugli sto o temi “Euroatlantske integracije i Bosna i Hercegovina: Šta dalje?“ na koji su pozvani članovi Zajedničke komisije za odbranu i sigurnost BiH, predstavnici Ministarstva vanjskih poslova BiH, Ministarstva odbrane BiH, Komande NATO štaba u Sarajevu, Komande EUFOR-a u BiH, Ambasade Mađarske u BiH, kao i predstavnici akademske zajednice s ciljem razmijene mišljenja i stavovi o euroatlantskim integracijama i o tome kako učesnici okruglog stola vide Bosnu i Hercegovinu na tom putu.

Zaključaka sa ovog skupa je nekoliko… ustvari, možda nijedan.

Naime, predsjedavajući delegacije Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini NATO-a Asim Sarajlić, rekao je kako je ovo nastavak planiranih aktivnosti te da će u februaru biti organizirana slična aktivnost u Skupštini RS-a s komitetima i pododborima te da će, ukoliko se epidemiološka situacija popravi, imati i širi skup u smislu prisustva nevladnog sektora. „Mnogo je otvorenih pitanja i političkih previranja, ali mislim da budućnost BiH nema alternativu i da je naša budućnost kao zemlje u članstvu u EU i NATO savezu“, rekao je Sarajlić. Član delegacije PSBiH u PSNATO-a Nikola Lovrinović, dodao je da, koliko je njemu poznato „sve političke opcije zastupljene u Parlamentarnoj skupštini BiH i uopće u javnom životu političkom BiH su za evropske integracije, a eto, atlantske imamo dvojbi, razgovore, dogovaranja…“ najavljujući da će i on osobno raditi što može da se nastave razgovori i razgovara o svemu što je sporno.

Ovaj tekst nema kraj… Sva su pitanja koja sada uopće ne izgledaju „lakonski radoznala“ (ostala) bez odgovora.

Ni Google ne zna na šta su sve spremni i za šta su sposobni ljudi koji svoju i sreću malog broja onih koji ubjeđuju da su lijepi i genijalni, grade na nesreći stotina hiljada i nešto manje tisuća nesretnica i nesretnika čija djeca nisu ni upamtila (onaj) rat, a u prilici su da strahuju od (mogućeg) novog.

politički.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close