Nagrada “Srđan Aleksić”: Dnevnik putovanja kroz sopstveni preobražaj

Prije godinu dana, dobio sam nagradu “Srđan Aleksić”, po meni najvažniju novinarsku nagradu u BiH. Tada, prije 365 dana, bio sam najponosniji novinar u svojoj branši i mislio da ne može više. Ali može!

Autor: Dragan Bursać

Nego, prije same priče – Znate li zašto ili za što se dodjeljuje ova nagrada? Novinarska nagrada “Srđan Aleksić” dodjeljuje se  za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginalizovanim i ranjivim grupama u našem društvu i za razvoj društveno odgovornog novinarstva.

 

Put od glave do srca je najširi

 

Putujem u Doboj iz Banjaluke da kao laureat uručim nagradu ovogodišnjim dobitnicima. I, da osjećam se bolje.

 

 

Prelijepo sunčano poslijepodne podiže mi raspoloženje. Razmišljam, šta se to promijenilo u mom životu u proteklih godinu dana. Da, nagrada mi je otvorila mnoga vrata. Da, nagrada mi je omogućila da posjetim i upoznam mjesta i ljude, koje inače ne bih. Da, nagrada mi je dala i jednu vrstu ekskluziviteta, komoditeta i olakšala  rad.

 

Ali, nije to svrha nagrade “Srđan Aleksić”.

 

Negdje prije same dodjele,  razgovaram sa Majdom Behrem Stojanov, direktoricom ProBudućnost projekta, koja je jedan od glavnih “krivaca” za organizovanje i dodjelu nagrade “Srđan Aleksić”. Inače, ovu nagradu dodjeljuje Mreža za izgradnju mira uz podršku USAID-ovog projekta “Povjerenje, razumijevanje, odgovornost za budućnost (PRO-Budućnost) koji sprovodi organizacija CRS sa partnerima.

 

Evo, projektom mi pokušavamo da pričamo o onome o čemu većina u ovoj državi ne želi da priča. Zbog toga i nailazimo na određene izazove, pogotovo u radu sa mladim ljudima. Često nam se spočitava zašto novim generacijama uopšte treba priča o pomirenju, o vraćanju povjerenja, kao temelju mira i temelju izgradnje, kada se oni nisu sa bilo kim niti svađali, niti su, na kraju krajeva, učestvovali u ratu”, priča Majda.

 

Slažem se sa njom, ali primjećujem da nagrada nužno mijenja pojedinca, oblikuje ga i, zaista, daje veću, jaču i širu perspektivu stvari.

 

-Primijetio sam, kao prošlogodišnji laureat nagrade “Srđan Aleksić”, da srž i bit nije samo u novinarima koji su dobitnici nagrade. To je, zapravo, mnogo šira i opsežnija priča. Kroz razgovor sa Majdom, pokušavam i sam da doprem do te srži:

 

Da, tu nije kraj priče. Mi pokušavamo, uslovno rečeno, da pronađemo neke nove Srđane, u skoro svakoj od općina gdje mi radimo. I sigurni smo da ih ima. I pokušavamo da ukažemo i medijima i široj javnosti da postoji drugačjia slika od onog što nam se svakodnevno nameće, jer smo mi stalno izloženi tom jednom narativu, kroz školu, obrazovni sistem, politički sistem, kroz odgoj unutar porodice, kroz komšiluk.

 

I tu mi se negdje otvara taj lični horizont, koji je često sakriven, pod tonama nepotrebnih informacija, malih ličnih sujeta, pravdi i nepravdi, koje živimo u svojim životima.

 

 

Nagrada “Srđan Aleksić”, i tu ne treba imati iluzija, neće preko noći promijeniti niti svijet, niti stvarnost u kojoj živimo. Ali ona posve sigurno mijenja jednu ili više osoba. Mijenja dobitnika nagrade. Taj prvi zamajac, prvi damar, prvi krug, kako bi rekao Srđan Golubović u svom filmu  Srđo, to je onaj najbitniji impuls koji pokreće sve.

 

 

Ta nagrada mijenja i ljude koji su je dobili za profesionalnost i istraživački pristup temama, te konkretno ukazivanje na anomalije u BiH. Ona će ih, posve sigurno, tjerati da još ozbiljnije i studioznije rade na svojim sjajnim istraživačkim tekstovima. CIN će ovom nagradom samo učvrstiti svoje mjesto među najjačim istraživačko-analitičkim medijima, čiji tekstovi će biti ujedno i odličan „alat“ za ostatak branše.

 

Nagrada „Srđan Aleksić“ promijeniće profesionalni život Milovanu Matiću iz dnevnog lista Press iz Banjaluke.

 

Na kraju, ali ne manje važno, ova nagrada, „natjeraće“ i Maju Nikolić iz Radija Slobodna Evropa da pravi još fantastičnih istraživačkih priča o  marginalizovanim grupama. Ta, zahvaljujući ovoj nagradi, još više ljudi će čuti priču o mladoj Romkinji Bahrudini Ramić, koja je uz maminu podršku završila školu, upisala se na fakultet i danas pomaže mlađima da spoznaju da život na ulici nije jedina opcija i da imaju mogućnost izbora.

 

A, vjerujte, ovogodišnji dobitnici su fenomenalni ljudi među nama, koji rade svoj posao i koji priču o istini, slobodi ili nedostatku slobode šire preko medija u kojima su uposleni, i što je bitnije, doprinose vidljivosti i rješavanju problema.

 

I dok razmišljam o nagrađenima, o predivnoj večeri, riječi Majde Behrem Stojanov me negdje podsjetiše na lijek koji je gorak, ali koji se nudi i koga ima, pa makar vodio preko nagrada:

 

Mi moramo mijenjati i transformisati  sebe. Mnogi od učesnika u ovom projektu, čak i neki od naših partnera su u samom početku bili drugačijih stajališta. I to su ljudi koji su morali prvo da sažvaću svoju ličnu traumu i neka ubjeđenja da bi danas bili u pravom smislu te riječi – graditelji mira.”

 

To je to! To sažvakavanje lične traume, ta pobjeda nad samim sobom, da bi uopšte bio dostojan nagrade “Srđan Aleksić”, to je onaj najširi kontekst. Učiniće se paradoksalno, ali najširi i najjači uticaj nagrada ima u nama samima. Ona nas zbog obraza, časti, istine, profesije, tjera de se mijenjamo i usavršavamo. Lik Srđana Aleksića je povezan sa vama i vi ga više NIKAD ne možete izbrisati iz svog ličnog i profesionalnog koda.

 

Opet sam se okrenuo sebi i promatrao stvari. Gledam ih, velim, bitno drugačije nego prije godinu dana. Tada sam bio ogorčen što Banjaluka, grad u kome živim i radim, grad u kome sam dobio nagradu, nema ulicu Srđana Aleksića. Tada bih burno reagovao, ali buntom ne bih postigao ništa. Ovako znam da je lokalna vladajuća partija sama predložila da jedna ulica ponese ime istinskog heroja. I to će se desiti. Možda ne odmah, ali će se desiti. Tu smo mi da “pritisnemo”. Iskustvo uči da se stvari rješavaju korak po korak. Od najsitnijih do najkrupnijih.

 

Paradoksalno, a kako bi kod nas i bilo, preko puta prostora gdje se dodjeljuje nagrada “Srđan Aleksić”, u parku, oružane snage BiH  pokazivale su ljudima novo naoružanje, puške, minsko-eksplozivna sredstva, uniforme…Iskoristio sam nešto slobodnog vremena da pogledam ovaj “sajam”. U jednom trenutku sam shvatio još paradoksalniju činjenicu:

 

-Danas je Međunarodni dan mira, pade mi na pamet dok sam posmatrao neku novu pušku.

 

I kako sam se promijenio? Nekako znam da će radom, smirenošću, širom pričom, sve biti promijenjeno, kad tad. Na bolje. Ne, ovo nije kurs samopomoći, niti ubjeđivanja u šarene laži. Ovo je realnost.

 

 

U tom trenutku, psu, valjda dresiranom da pronađe eksploziv, pritrči dječačić i zagrli ga. Pas se mirno prepustio.

 

Veseo sam se vratio na dodjelu nagrada.

 

Sve ima smisao.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close