Nada Klaić: Državnost Bosne je starija od Hrvatske i Srbije

Na današnji dan 2. augusta 1988., u šezdeset osmoj godini, umrla je čuvena povjesničarka Nada Tarnovski Klaić.

Nada Klaić, hrvatska povjesničarka, medievalistica (Zagreb, 21. VII. 1920 – Zagreb, 2. VIII. 1988).
Većinu svoje karijere je posvetila analizi starih izvora i modernizaciji samog pristupa povijesti. Unuka je povjesničara Vjekoslava Klaića.

Državnost Bosne je starija od Hrvatske i Srbije

Poznata historičarka za srednji vijek, prof. Zagrebačkog sveučilišta, dr. Nada Klaić, koja je 1989. izdala knjigu „Srednjovjekovna Bosna“ je prva među historičarima naučno dokazala da Bosna nije nikad pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama.

Bosanski državni suverenitet bi dolazio u pitanje za period koji je historijski zanemarljiv. Država Bosna je prema Nadi Klaić samonikla tvorevina kakve su bile Hrvatska, Raška i Duklja. Ona je znanstveno dokazala da hrvatski i srpski historičari nemaju osnova da tvrde da je Bosna pripadala bilo kojoj strani. Ona otkriva pravi ključ zašto se krivotvori historija ranog perioda srednjovjekovne Bosne. Njena je teza da je Bosanska država među svojim susjedima najstarija država. Ova cijenjena historičarka je ustanovila i objavila tragove i činjenice o postojanju Bosanske države.

Vizantija je vladala Bosnom (od 1167-1180). S njenom vojskom je stigao u Bosnu veliki broj pristalica bogumilske vjere. Oslobodivši se vizantijske vlasti, Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni i nazivali njeni vladari. Bogumili su podjednako protjerivani od tadašnje ‘istočne’ i ‘zapadne’ crkve. Još za vrijeme Nemanje Bogumili, koji su dolazili iz Bugarske, bili su brutalno proganjani. Istom su brutalnom tretmanu bili izloženi i za vrijeme njegovog sina Stefana Nemanje, zvanog Stefan Prvovjenčani koji je vladao (1196-1228). To je nastavio i njegova brat Sava po povratku sa gore Atos. Na velikom Saboru u gradu Žiči 1221., donešen dekret velikog župana Stevana Nemanje koji nalagao istrjebljenje Bogumila. Mjere su bile zvjerske i u praksi su značile: konfiskacija imovine, čupanje jezika, izgaranje lica usijanim željezom, silovanje, te konačno progonstvo. Bogumili su bježali na sve strane, a ponajviše u susjednu Bosnu, piše Aleksandar Solovljev u svome djelu Svjedočanstvo pravoslavnih izvora o Bogumilina na Balkanu, strana 40., a to isto potvrđuje i V. Ćorović u svom djelu Istorija Jugoslavije, str. 98.

I “heretici” (Bogumili) iz Hrvatske i Dalmacije sklanjaju se pred progonima katoličke inkvizicije, masovno bježeci u Bosnu. Bosna je bila utočiste svih proganjanih, koji su iz susjednih krajeva morali bježati zbog raznih vjerskih i drugih uvjerenja. To je upravo bio period vladavine bana Kulina (1180-1204). Kako je ban Kulin došao na čelo Bosne, ne zna se. Vjerovatno u vrijeme kada je Vizantija vladala Bosnom (od 1167-1180). S njenom vojskom je stigao u Bosnu veliki broj pristalica bogumilske vjere. Oslobodivsi se vizantijske vlasti, Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni i nazivali njeni vladari. Za vrijeme Kulina bana širenje bogumilskog učenja u Bosni uzelo je toliko maha da ga je i on sam prihvatio zajedno sa svojom porodicom, rođacima, dvorjanima i oko 10 hiljada podanika, a Bogumilstvo banskim aktom postade državnom vjerom Bosne.

Ban je znao da samostalnost Bosne može očuvati jedino oslanjajući se na Bogumile. Papa je bio jako uznemiren na pojavu tolikog broja Bogumila u Bosni. Oktobra 11., 1200. godine papa naređuje ugarskom kralju Emeriku da poduzme sve potrebne mjere kako bi prisilio Kulina bana da prihvati katoličku vjeru, a ako to ne učine, da se svrgne. Heretici se moraju iz cijelog kraljevstva protjerati, a imanje im se zaplijeniti-bio je ultimatum pape. Emerik je to dobro razumio i kao vjerni sluga katoličke crkve krenuo na Bosnu. Šta se poslije desilo može se iščitati na stranicama historije.

Helem, u državi Bosni su u jednom vremenu bili samo Bogumili. Bogumili dolaskom Turaka promijeniše vjeru i postadoše muslimani. Ako neko pita da li se išta u državi Bosni promijenilo od vremena naših i mojih predaka Bogumila. Istinu govoreći ništa. I dalje napadaju Vizantinci preko rijeke Drine koji se vremenom udomaćiše i nastaniše u Bosni. Istina je i to da njihovi rođaci pljačkaši povremeno prijeđu Drinu i počine zločine misleći da će jednom zauvijek istrijebiti dobre Bošnjane. Isto to čine i Latini prelazeći rijeke Savu i Unu. U zadnje vrijeme su se i jedni i drugi slizali i udružili protiv Dobrih Bošnjana. Viđaju se zajedno u Banjaluci, Beogradu, Bijeljini i drugdje.

“BOSNA JE OD POČETKA BILA BOSANSKA”

“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatstvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom.

To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća. ….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast.

Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila bosanska.”

***

Sjećanje na veliku povjesničarku Nadu Klaić: „Bosna je među svojim susjedima – najstarija“

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš
(Mak Dizdar)

Možda je Ciceronu i starim Latinima „povijest bila učiteljica života“ („Historia magistra vitae est“), ali nama u Bosni i Hercegovini, očigledno, uglavnom – nije.

Piše: Faruk Vele

Da jeste i da smo u prethodnim decenijama više čitali velikane poput Nade Klaić, hrvatske povjesničarke koja se rodila prije tačno 103 godine, u julu 1920. godine, možda nam danas ne bismo čudili raznim non-paperima, neriješenom pitanju granica sa bosanskim susjedima, osporavanjima, prije svega, države Bosne i Hercegovine, a onda i svega što je bosansko, uz izuzimanje svih vrijednosti te stare europske države i njezinog naroda, te svođenje iste tek na „prostor“, čija sudbina, kao, tek treba biti nije riješena.

Rađanje bosanske države

A nije to od jučer…

Negdje u podtekstu posthumno objavljenog djela velike hrvatske povjesničarke Nade Klaić „Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989)“ nazire se upravo to decenijsko, pa i stoljetno nastojanje da se Bosni dokine ili ospori samobitnost u prošlosti kako bi, sljedbeno tome, bila dovedena u pitanje i njezina budućnost. Nada Klaić je razotkrivala tolike laži o historiji Bosne.

U sjećanje na veliku znanstvenicu, prisjetit ćemo se ocjena Nade Klaić u kojima je strastveno polemizirala s onima koji su Bosnu smatrali srpskom ili hrvatskom ili nečijom drugom, samo ne – bosanskom.

Ovakvih prisjećanja posebno su važna danas kada toliki smatraju i žele da naša domovina ne može preživjeti izazove pred kojima se nalazi.

„A, ipak, treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju, i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska »formula« nikako nisu dale primijeniti na Bosnu“, pisala je Klaić.

Odgovarajući na pitanje „kada je nastala organizacija političke vlasti na bosanskom prostoru“, kao i kakav je položaj Bosne bio između IX-XI. st., ova znanstvenica se suprotstavlja dotadašnjoj historiografiji „koja je zbog prividnog pomanjkanja izvora za to razdoblje promatrala Bosnu kao hrvatski ili srpski privjesak“.

Analizirajući tadašnji uđbenik „Historije“ „kojim se služi tisuće Jugoslovena“, smatrala je da je neoprostivo da se Bosna predstavlja u sklopu „Srpskih zemalja u ranofeudalno doba“ (doXII. st.), gdje je u poglavlju I (Srpske zemlje do kraja X. stoljeća). Ona smatra da je takvo pisanje „Historije“ u Jugoslaviji, očito, bilo plod dogovora svih sudionika…

Kalić je svim srcem osporavala takve tvrdnje. Sagledavajući bosansku povijest, Klaić citira i svog djeda, Vjekoslava Kalića koji je primijetio da su se uz „oblast Bosne“ razvijale „dvije države“ čiji vladari, razumije se, počinju pružati ruke prema toj oblasti.

„Ni Klaić, ali niti većina autora nakon njega, kako ćemo vidjeti, nisu sebi postavili pitanje kako je moguće da su Bošnjani ili Usorani ili stanovnici ostalih bosanskih pokrajina čekali do X. st. da im jedni ili drugi susjedi postave nekoga kneza ili bana!“, logično se pita Klaić.

Položaj bosanskih zemalja

Ona piše o „nevještim projekcijama“ srpskog historičara Sime Ćirkovića (1929.-2009.), člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), koji je dokazivao da je Bosna u IX i X st. – srpska. Po Kllaić, te projekcije „vrijede“ jednako kao i dokazivanje Frede Šišića o „hrvatstvu Bosne“.

„To su tek povremeni „izleti“ susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni politički položaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem“, upozorava ugledna profesorica.

Samostalni politički život Bosne

Referira se dalje na Ćirkovićevo pisanje „o zemljici Bosni“,  koji još tvrdi da „još sredinom X veka kada se ime Bosne prvi put javilo u istoriji, u spisu Konstantina Porfirogeneta, ona predstavlja samo deo Srbije“:

„Misli li Ćirković zaista da je Bosna od 822. do 950. g. bila srpska? Dakako, ako netko uzima zatim u ruke Ljetopis popa Dukljanina koji također svjedoči, kako Ćirković misli, „o negdašnjem jedinstvu Bosne i Srbije“, onda se takvim „dokazivanjem“ uistinu može dokazati svašta. Jer se spajaju bez teškoće tri izvora nastala u razmaku od četiri stoljeća da bi se dokazalo srpstvo Bosne. Prozirna domišljanja koja bez oklijevanja guše četiristoljetni samostalni politički život Bosne!“.

Prema tome, dodaje Klaić, ako se sam car Porfirogenet nije hvalio „da je Bosna od naseljenja Srba srpska, a sigurno je da bi to bio vrlo rado učinio“, onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi – da je Bosna od početka bila bosanska!

„Svakako se nakon svih tih zaključaka pitamo kakve pojmove ima Ćirković o državama i o stvaranju država u Južnih Slavena ako misli da Bošnjani nisu niti nakon četiri stotine godina bili sposobni da stvore vlastitu političku organizaciju!“, kritizira autorica, naučno ismijavajući Ćirkovićevo dokazivanje „nedržavotvornosti Bosne“.

„Stoga je Ćirkoviev završetak prikaza prvih četiri stotine godina bosanske povijesti, najblaže rečeno, neprihvatljiv: Bosna je kao najjača i najsnažnija jezgra svih bosanskih zemalja sve do sredine X. st. priznavala tobože vlast „Vizantije, Hrvatske i Dukljanske države“. Tako je Ćirković bez velikog krzmanja četiri stoljeća bosanskog samostalnog života bez milosti – pokopao!“, pisala je Klaić, nazivajući takvo Ćirkovićevo pisanje „nerazumljivim“.

Od Drine do mora

Pozivajući se na Antu Babića koji se, također, bavio Bosnom Srednjeg vijeka, Klaić navodi da je njezina granica bila na „istok do Drine i na jugozapad do jadransko–dunavskog razvoda“.

„Bosanske zemlje (su) počele svoj samostalni politički razvitak doduše u isto vrijeme kad i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika među njima bila upravo u tome što samostalni bosanski politički razvitak nisu prekidali niti Hrvati niti Srbi koji su tek potkraj VIII. st. osvanuli u Dinarskim planinama. Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i obrani od nepoželjna gosta izvana“, navodi Nada Klaić, te zaključuje:

„Ako je ipak bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem, pa ako je, štoviše, morao priznati njihovu vlast, onda takvi „izleti“ ili “podjarmljenja“ nisu u Srednjem vijeku značili ništa. Ali, ni istočni ni zapadni car ne stižu do bosanskih planina. Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. Oni su došli i otišli, a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje“.

Da, historiju Bosne nerijetko su pisali oni koji u njoj ugledali „svjetlost dana“. Nerijetko joj nisu bili skloni.

Za razliku od njih, kako zapisa veliki hrvatski povjesničar Ivo Goldestein – Nada Klaić je „bila veliki borac za povijesnu istinu“.

Slava joj!

Radiosarajevo.ba

***

Klaić, Nada, hrvatska povjesničarka (Zagreb, 21. VII. 1920 – Zagreb, 2. VIII. 1988). Unuka Vjekoslava Klaića. God. 1943. diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. God. 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. st. Hrvatsku je medievistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409. (suautor I. Petricioli, 1976), Zagreb u srednjem vijeku (1982), Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (1983), Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi (1985), Koprivnica u srednjem vijeku (1987). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune (Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone, 1982) i Medvedgrad i njegovi gospodari (1987). Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnog razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966–67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, 1972). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnog razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990).