Kultura

Nacionalizam je izdaja patriotizma

AUTOR: 

Komemoracija stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata ostat će zabilježena po jakoj osudi nacionalizma koju je izrekao ne samo francuski predsjednik Macron već i njemačka kancelarka Merkel.

Macron je, potaknut ne samo povijesnim datumom već i ponovnim buđenje nacionalizma u Europi, izrekao oštru ocjenu: ”Patriotizam je točna suprotnost nacionalizmu i egoizmu”. I kasnije je tu ocjenu ponovio: ”Nacionalizam je izdaja patriotizma”.

Izrekao je to pred 72 državna poglavara i premijera, okupljena u Parizu da obilježe stogodišnjicu završetka tog velikog, ”besmislenog masakra”, kako ga je nazvao tadašnji papa Benedikt XV. Zbog toga je, kako se može naći samo u ponekim povijesnim knjigama, talijanski šef generalštaba indignirano predložio da Papu – objese!

Ali ta ocjena nacionalizma nasuprot patriotizmu nije ništa novo. Još se Albert Einstein izjasnio protiv nacionalizma, čak i u obliku patriotizma. Za njega je nacionalizam dječja bolest, dječje boginje čovječanstva.

Erich Fromm je smatrao nacionalizam oblikom incesta, idolatrijom i bolešću. Doista, nacionalizam je oblik patologije, bolesti koja se širi poput epidemije i izaziva mržnju, ratove, destrukciju.

A počinje nevino, kao patriotizam ili domoljublje, kao ljubav prema vlastitoj etničkoj skupini, narodu, koja prerasta u mržnju prema drugim narodima i u destrukciju.

Nacionalizam u odnosu na patriotizam je kao ljubomora u odnosu na ljubav: izvitoperena emocija, hipertrofirana ljubav koja navodi Otela da ubije objekt svoje ljubavi. Ljubomora je patologija ljubavi, kao što je nacionalizam patologija patriotizma.

Macron je održao povijesni govor upozorivši svoje kolege, državnike i političare, od kojih su se neki mrštili ili podrugljivo smijuljili, kao što je to učinio američki predsjednik Trump pokazujući grimasama i jezikom tijela što misli.

I to je jasno – Trump se ne može složiti s takvom ocjenom jer je i sam protagonist novog američkog nacionalizma koji uništava sam objekt svoje ljubavi – svoju vlastitu domovinu.

Macron je upozorio da povijest prijeti da se ponovi, jer se negdašnji ”demoni” ponovo bude. Kancelarka Merkel mu je u tomu sekundirala, svjesna koliko je njemački nacionalizam kriv i za Prvi i za Drugi svjetski rat.

Ali, ako to oni vide tako jasno, a izgleda da se većina i drugih europskih političara slažu s njima, zašto onda ne prijeđu s riječi na djela i ne suprotstave se tim ”demonima koji se ponovo bude”?

Jedno je govoriti, ali tako oštre ocjene zahtijevaju da ih slijede djela. Ti demoni su vidljivi i prepoznatljivi, na djelu su i snaga im raste iz dana u dan.

Kao prvo, Macron i Merkel moraju položiti ispit vjerodostojnosti i sada, kad su identificirali ”demone koji se ponovno bude”, moraju se energično njima suprotstaviti.

Moraju se prvo žestoko suprotstaviti tim demonima u vlastitoj kući, u Francuskoj i Njemačkoj, u kojima nacionalističke snage pod krinkom suverenizma raspiruju ”demone” i vode Europu u nove sukobe.

A zatim, ”demoni” su i u njihovoj – našoj – široj kući, Europskoj uniji. EU će uskoro krenuti sa svojim mjerama protiv nediscipliniranih članica koje iskaču iz zajedničkih dogovora i prijete stabilnosti eura i ugrožavaju financijsku stabilnost Unije, u čemu prednjači Italija sa svojom novom suverenističkom i nacionalističkom vladom.

Ali, ti ”demoni” napadaju i same temelje ujedinjene Europe, koja je rezultat baš svijesti da su nacionalizmi uzrokovali dva velika masakra i da treba spriječiti treći. A ti temelji Europe su politika ljudskih prava, demokratskih sloboda i solidarnosti, koju sada očito krše Mađarska i Poljska.

Žele li prijeći s riječi na djela, Francuska i Njemačka moraju se suprotstaviti kršenju elementarnih ljudskih prava i demokratskih sloboda u tim zemljama, jer iz tih zemalja kreće zaraza koja će inficirati cijelu Uniju, zemlju po zemlju, kao što vidimo na vlastitom primjeru.

Dok naši politički lideri pokušavaju osvjetlati svoj europski obraz i načelno pristaju uz još uvijek mainstream europske politike, Predsjednica se priklanja, sve bliže i bliže, tim ”demonima” i zaražena populizmom vesla u suprotnom smjeru.

Međutim, za Macrona i Merkel ostaje još jedan veliki ispit: budućnost Europske unije doći će na kušnju sljedećeg svibnja, tijekom europskih parlamentarnih izbora, za koje se populisti, nacionalisti i suverenisti svih boja pripremaju predviđajući uspjeh koji bi značio i kraj Europe.

Može li se što učiniti da se izbjegne taj crni scenarij? Može ako osovina Macron-Merkel povuče energičnije cijelu Uniju protiv tih patologija i njihovih nositelja. No problem je i u njima samima: dovoljno je pogledati bljedunjav ishod izbora ”spitzenkandidata” europskih pučana za budućeg predsjednika Europske komisije.

Bezbojni kandidat Manfred Weber ima tipičnu biografiju stranačkog aktivista koji se penjao hijerarhijskim stepenicama lokalne politike u Bavarskoj i postao europski parlamentarac te lider Europske pučke stranke u EU parlamentu.

Sada je kandidat europskih pučana za najviši izvršni položaj u Uniji, bez ikakvog državničkog iskustva i s hrpom pogrešnih koraka u svojoj karijeri – na primjer, branio je Viktora Orbana od kritika da krši osnovna ljudska prava. Ustvrdio je da je Orban izvrgnut napadu ljevičarskih stranaka i odbacio je kritike na njegov račun, a one se sada pokazuju točnima.

Dakle, Angela Merkel nije uspjela u vlastitoj političkoj stranci povesti borbu protiv tih demona nacionalizma, a koketiranje njene stranke s Orbanom i s Kaczinskyjem demantira njenu verbalnu odlučnost u borbi protiv nacionalizma, populizma i drugih patologija moderne Europe.

Je li onda Macron ipak u pravu kad tvrdi da ”povijest prijeti da će se ponoviti”? Tridesete godine prošlog stoljeća upozoravaju i Macrona i Merkel da nije dovoljno biti jak na riječima i nazvati te patologije pravim imenom i detektirati njihove pojavne oblike i uzroke – potrebno ih je poraziti na političkom planu i onemogućiti im da nagrizaju temelje demokracije i mira u Europi.

 

autograf.hr

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close