KAPITAL & IDEAL: Velika se nepravda čini bogatima!

“Siromašni nisu siromašni zato što su bogati bogati”.

Ne, to nije replika iz “Alan Forda”, nije to rekao Superhik.

Nego to u intervjuu za The Wall Street Journal kaže Warren Buffet, treći najbogatiji čovjek na svijetu, vlasnik 71,3 milijarde dolara.

Kaže još on, Buffet, kako američko društvo neće spasiti uspostavljanje minimalne cijene rada. Nema potrebe poboljšavati obrazovni sistem: jer ni to neće pomoći.

Veli milijarder: koliko god se ulagalo u školski sistem, i dalje je stvar pojedinca hoće li on moći da napreduje – želi li to i je li uopšte sposoban za to.

FUKARI NEMA POMOĆI

Fukari, dakle, nema pomoći. Ali bi zato fukara, kaže Buffet, za svoje nevolje morala prestati kriviti bogate. Velika se nepravda time čini bogatima, jer oni “nisu nezahvalni i nedostojni svoga bogatstva, jer su mnogi od njih svojim briljantnim inovacijama i upravljačkim sposobnostima doprinijeli razvoju američke ekonomije”. Pa kao genijalne bogataše zbog kojih “svi mi živimo bolje” navodi  Henry Forda, Steve Jobsa i Sam Waltona.

Zaista: koja bi budala mogla pomisliti da su Kim Kardashian i Paris Hilton nedostojne svoga bogatstva? Ili da je svoga nedostojan Candyman, Australijanac čiju su “briljantnu inovaciju” u oblasti međuljudskih odnosa nedavno prenijeli skoro-pa-svi bivšejugoslovenski portali, bogataš koji je snimljen kako na povocu za pse šeta ženu i ljubavnicu koje, odjevene u bikinije, po asfaltu deru koljena jer, kao i pas Pujdo iz Kenovićevog “Ovo malo duše”, za koru ljeba rade sve što treba.

Buffet ima objašnjenje i zašto bogati imaju sve više a siromašni sve manje. To je zato što je današnja tržišna ekonomija izuzetno napredna.

“To je jednostavno posljedica društva u kojem razvoj ekonomije zavisi od dobrih talenata, koji mogu proizvesti nešto novo, za razliku od niže rangiranih radnika, koji samo izvršavaju naređene im zadatke”.

Nejednakost u platama je, veli, prisutna zato što ne možemo svi obavljati isti posao, kao nekada, u poljoprivrednoj Americi, prije dvjesto godina, kada su, dodaje, svi mogli raditi svačiji posao.

Mogli su ali nisu: siromašni crnci su okopavali polja a bogati bijelci su izvaljeni na verandi pili burbon, češali muda, gledali koju će ropkinju silovati doveče i smišljali razloge zašto je tako prirodno, pravedno i dobro za Ameriku  – baš kao što to sada čini Buffet.

IDEALI SU SKUPI

Za razliku od bilo čega što možemo reći vi ili ja, saopštavali to na portalima, na društvenim mrežama ili uz pivo u kafanama, ono što govori Buffet, a kroz njega ne samo njegovih 71.3, nego sve milijarde svih bogatih ovoga svijeta, relevantno je i djelatno. On govori kako jeste i kako će biti. Mi govorimo onako kako vjerujemo da je pravedno. On govori u ime kapitala. Mi u ime ideala. A ideali su skupi. Bogati nisu dovoljno bogati da bi imali ideale: njih sebi može priuštiti samo fukara.

Buffetova izjava je, nemojmo se zavaravati, brutalna ratna propaganda. Taj je čovjek,  drugom prilikom, kada je bio neoprezan ili iskren, volja vam, rekao:

“Bogatima u ovoj zemlji dobro ide, nikad nismo bili tako napredni. Ovo jeste klasni rat, i moja ga klasa dobija”.

Danas, pak, kaže kako bi oni koji gube klasni rat za svoj poraz morali prestati kriviti one koji ih u klasnom ratu masakriraju.

Neko je, neko od velikih pisaca, rekao kako ljevica u Americi nema nikakvu šansu, jer su Amerikanci istrenirani da se u siromaštvu ponašaju kao trenutno nesolventno plemstvo: nemaština će proći, koliko sutra oni će opet biti bogati, zašto bi onda uspostavljali sistem koji će im sutra, kroz više poreze za bogate ili, ne daj bože, besplatno zdravstvo i školstvo za fukaru, uzimati iz džepa?

Nešto slično je u intervjuu za Rolling Stone rekao Bono, muzičar koji više zajedničkog ima sa Buffetom nego sa Woody Guthrijem. U Americi, veli Bono, čovjek koji na putu za slabo plaćen posao svaki dan prolazi pored velelepne vile na brdu misli: budem li vrijedno radio, jednoga dana i ja ću imati takvu vilu. Irac, pak, dok prolazi pored takve vile, misli: jednoga dana, šupčino, kad-tad, spaliću ti tu vilu.

Jedini razlog zašto nam ljudi poput Buffeta uopšte daju čak i minimalnu platu je to što dužničko ropstvo u koje smo gurnuti za njih radi daleko bolje od klasičnog, to što nas krediti i banke drže u okovima nevidljivim, no ne manje čvrstim od onih u koje su bili bačeni radnici na plantažama pamuka. To, i mogućnost da bismo, ako umjesto da budemo uspavani budemo bijesni, jednoga dana, kad-tad, mogli spaliti njihove vile na brdu. Kada ljudi poput Buffeta predlažu da nam treba ukinuti minimalnu cijenu rada i lišiti nas obrazovanja, to znači da je ta mogućnost daleko, da ljudima poput Buffeta u ratu protiv nas, doista, ide odlično.

(zurnal.info)