Óscar Romero – mučenik iz vjere ili svojih političkih uvjerenja?

Midhat Hajdarević 2015-05-26

Desetljećima Romero u službenim narativima nije bio ni spomenut. Nešto slično dogodilo se i u Rimu. Njegova beatifikacija znak je da papa Franjo mijenja ono što su učinili njegovi prethodnici te da Rim, još jednom, mijenja kurs

Trideset pet godina poslije atentata, Óscar Romero, nadbiskup San Salvadora, proglašen je blaženim 23. svibnja ove godine. Njegova zemlja još uvijek je duboko podijeljena između lijevih i desnih političkih snaga koje su proizišle iz građanskog rata, u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, a Romero, na strani siromašnih, kao prijelomna figura, objavio je rat nejednakosti i kriminalu vojnog režima.

Piše: Carlos Dada

Kad sam kasnih sedamdesetih bio dijete, Monseñor Romero bio je sveprisutna figura: na naslovnim stranicama svih novina, na radiju i televiziji, u svakom razgovoru odraslih. Nedjeljom, kada bi Romero slavio misu u katedrali, Salvadoranci koji nisu mogli pribivati misi, uključivali bi radio stanicu koja je prenosila njegove propovijedi. S propovijedaonice, Romero je držao prediku političarima, vojnicima, narodnim organizacijama kao i gerili; preklinjao ih je da se odreknu nasilja te zahtijevao socijalnu pravdu.

Podsjećao je elite Salvadora da mir nije mogući dosegnuti u društvu kojim vlada nejednakost. Optužio ih je da održavaju „uvredljive“ privilegije kroz represiju. Obično bi čitao detaljna izvješća o ljudima koji su ubijeni ili nestali, te o pokoljima koje je počinila vojska. A onda je, 24. ožujka 1980, snajper iz desnog krila odreda smrti upucao Romera u srce dok je predvodio misu u kapeli u San Salvadoru.

Romerova crkvena karijera prije nego što je postao nadbiskup bila je karijera stidljivog, tradicionalnog svećenika, nezainteresiranog za politiku kojemu je najudobnije unutar zidova svoga hrama. No, počevši od kraja šezdesetih, čitavom Latinskom Amerikom, tisuće katoličkih svećenika i laika putovali su u udaljena sela kako bi organizirali seljake i radnike, slijedeći direktive Drugog vatikanskog koncila te Konferencije latinoameričkih biskupa u Medellinu (Kolumbija) iz 1968, koja je utvrdila preferencijalnu opciju za siromašne, tražeći od svih katolika da djeluju protiv strukturalnih problema koji su tolike držali u siromaštvu. Medellin je tražio od kršćana da pomognu organizirati kršćanske zajednice u bazi, gdje bi mogli razgovarati te se uključiti u borbu za dostojanstven život.

Nije to bila nimalo neznatna transformacija. Stoljećima je Crkva govorila siromašnima da su njihove patnje Božja volja, a sada su mladi svećenici dolazili u ruralna područja da im kažu da su nepravedni politički i ekonomski sustav krivci za njihovo bijedno stanje, a ne Bog. Bog je htio da žive na ovom svijetu dostojanstveno, prije nego što odu u Nebo. Crkva im je trebala u tome pomoći. Bila je to radikalna promjena, revolucija. Siromašni su sada imali religijsku podršku da se organiziraju i obrane od veleposjednika, oligarhije, od najbogatijih ljudi u regiji gdje vlada nejednakost kao nigdje drugdje, te od njihovog represivnog vojnog aparata.

Romerov prethodnik u nadbiskupskoj službi, Luis Chávez y González, snažno je podržavao radničke i seljačke organizacije. Iz urbanih škola časne sestre je premjestio na ruralna područja te pozvao civile da posvuda donesu Drugi vatikanski koncil. U nadbiskupiji je otvorio mali ured kojim je siromašnima pružao pravnu pomoć. (Pod Romerom, taj ured će postati Tutela Legal, salvadorski glavni centar za prijavljivanje pokolja i ubojstava.) Mjesne novine, u vlasništvu vladajućih obitelji, žalile su se na nadbiskupa Gonzáleza i nazivali ga komunistom. Tako da je elita 1977, kada je dosegao dob za umirovljenja, vidjela zlatnu priliku da salvadorsku crkvu vrati na pravi put.

Averzija Oscara Romera prema politici zaradila mu je mjesto nadbiskupa. Do tada je vojska, koja vlada zemljom još od 1931, izvela još jednu izbornu prijevaru te je vršila snažnu represiju nad narodnim pokretima. Lovila je, hvatala, mučila i ubijala svećenike koji su organizirali seljake u ruralnim područjima, posebno na farmama kave koje su posjedovali bogataši. Samo mjesec dana nakon Romerove inauguracije, jednog od svećenika, Rutilija Grandea, isusovca koji je bio na seoskoj župi, te jednog od najbližih Romerovih prijatelja, ubili su državni agenti.

Na opće iznenađenje, novi nadbiskup pokazao se odlučnim čovjekom. Otkazao je nedjeljnu misu po čitavoj zemlji te sazvao salvadorsku crkvu u katedralu na samo jednu misu; ondje je javno okrivio vladu za Graneovu smrt te zahtijevao pravdu. Nekoliko mjeseci kasnije, odbio je poziv na inauguraciju novog predsjednika, generala Carlosa Romera, što nikada ranije nije učinio nijedan sansalvadorski nadbiskup, te je odbio da se sastane s vladinim predstavnicima ukoliko ne žele istražiti i osuditi zločin.

U pismo kardinalu Sebastijanu Baggiou, prefektu Biskupske kongregaciju u Rimu, Romero objašnjava: „Osjećao sam svojom dužnošću prevesti u riječi i suvremene evanđeoske geste hrabro ponašanje sv. Ambrozija, biskupa Milana, kada nije dozvolio caru Teodoziju da uđe u crkvu, tražeći najprije javnu pokoru za nepravedna ubojstva koja je počinio.“

Vatikanski nuncij u El Salvadoru, talijanski biskup Emanuele Gerada, koji je uspješno lobirao za Romerovo imenovanje nadbiskupom, sada je bjesnio na njega. Pisao je u Rim kako je novi nadbiskup prekinuo veze između Crkve i vlade. Polovica Biskupske konferencije San Salvadora – lokalna crkvena hijerarhija, koju sačinjava šest biskupa uključujući i nadbiskupa – optužila je Romera za izdaju te su se zakleli da će ga uništiti.Jedan od njih bio je vojni ordinarij.

Tih dana Romero je primio prve prijetnje smrću od odreda smrti s imenima poput La Falange i Zajednica bijelih ratnika. Slali su mu pisma upozoravajući ga da se nalazi ispred „grupe klerika koji će zakratko dobiti trideset metaka u lica i prsa“. Postalo je javna stvar da bi Romero svakog trenutka mogao biti ubijen, onako kako su to bili mnogi svećenici.

Počevši od ožujka 1978, Romero je gotovo svake noći sjedao pred mikrofon i snimao dnevnik, nudeći svoje viđenje o različitim temama, od svojih redovnih crkvenih dužnosti do političkog meteža i nasilja koje je preplavilo El Salvador. Taj dnevnik, zajedno s transkriptima njegovih propovijedi, pastoralnih poslanica, i korespondencije s Rimom, čini glavninu onoga što je proučavala Kongregacija za proglašenje svetaca, koja je zadužena za proces kanonizacije.

Romero nije bio teolog te se nikada nije smatrao dijelom Teologije oslobođenja, najradikalnijeg katoličkog pokreta koji je nastao nakon Drugog vatikanskog koncila. No, dijelio je njihovo viđenje evanđelja u službi zaštite siromašnih. „Između moćnih i bogatih, te siromašnih i ranjivih, na čijoj bi strani trebao biti pastir?“, pitao se. „Ne sumnjam. Pastir bi trebao biti sa svojim narodom.“ Bila je to politička odluka, ali teološki opravdana. Sva njegova pisanja, kako bi njegove trvrdnje bile utemeljene, uključuju biblijske reference, crkvene dokumente i papinske citate.

U listopadu 1978, Karol Wojtyla, poljski kardinal koji se herojski suprotstavljao nacističkoj okupaciji i koji je vodio Crkvu u Poljskoj za vrijeme napada komunističkog režima, postao je Ivan Pavao II, slabo pripremljeni papa da bi mogao razumjeti situaciju na drugoj strani Atlantika, gdje su opresivni vojni režimi, ne komunistički nego desničarski, bili poduprti ne iz Moskve nego od druge hladnoratovske sile, Sjedinjenih Američkih Država.

Dana 11. svibnja 1979, Ivan Pavao II. primio je u Rimu na kratkom sastanku nadbiskupa San Salvadora. Do pape su došle vijesti o dubokoj podijeljenosti Crkve u San Salvadoru. Romero je objasnio kako mu je teško bilo raditi s biskupima koji su djelovali u dosluhu sa salvadorskim vojnim režimom, koji je sustavno ciljao njegove svećenike. Do tada su već tri Romeru bliska svećenika ubile državne sigurnosne snage, a deseci drugih su mučeni, protjerani te im je zabranjen ulazak u zemlju. Unatoč tome konzervativni salvadorski biskupi blagoslivljali su tenkove, okrivljujući Teologiju oslobođenja za vojne napade na Crkvu, te govoreći Rimu protiv Romera.

Romero je snimio u svoj dnevnik: „[Ivan Pavao II] podsjetio me na vlastitu situaciju u Poljskoj, gdje se morao suočiti s nekatoličkim režimom pod kojim se razvoj Crkve morao provesti unatoč poteškoćama. Naglasio je jedinstvo episkopata te, sjećajući se opet svoga vremena u Poljskoj, da je ovo glavni problem: održati episkopalno jedinstvo.“

Njegova svetost bila je u krivu. Najhitnije u San Salvadoru nije bilo njegovati episkopalno jedinstvo nego zaustaviti vojnu represiju i odrede smrti te spriječiti građanski rat.

Manje od godinu dana od ovog sastanka, 24. ožujka 1980, Romero je postao prvi ubijeni katolički biskup od ubojstva Thomasa Becketa u Canterburyju, 1170. godine.

Atentat na njega organizirao je paravojni odred smrti na čelu kojemu je bio Mario Molina (sin bivšeg predsjednika Artura Moline) te bivši obavještajac Roberto d’Aubuisson. Odred je bio zaštićen od vojnog vrha, a finacirali su ga bogati Sansalvadoranci. U noći kada je Romero ubijen, tišina jednog od najbogatijih sansalvadorskih naselja prekinuta je vatrometom i pucnjevima, zvukovima proslave.

Joaquín Villalobos, bivši zapovjednik Farabundo Marti fronta za oslobođenje (FMLN), nedavno je izjavio: „Prije nego što su ubili Monsenjora, bilo nas je desetak gerilaca; nakon toga, bilo nas je na tisuće.“ Buknuo je dvanaestogodišnji rat između FMLN-a i režima.

Crkva sada obznanjuje da je Romero ubijen zbog svoje vjere. Međutim, i odredi smrti, vojska i bogati financijeri njegovog ubojstva, ispovijedaju da su sljedbenici Krista. Neki od njih, još živi, aktivni su članovi crkvene zajednice, daju mnogo novca katoličkim konzervativnim organizacijama, šalju svoju djecu u katoličke škole te nikada ne propuštaju nedjeljnu misu. Kažu da imaju Bogu zahvaliti za sve što posjeduju (ne gledajući korupciju, iskorištavanje siromašnih, represiju, nekažnjivost i historijsku poziciju stvarnih vlasnika države). Na religioznom području, snažno se protive abortusu, gay brakovima i kontracepciji. Nisu bili protiv ubojstva na tisuće ljudi koji su se usprotivili njihovom viđenju stvari. Uz to, za vladavine Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. imali su uporište i u Rimu.

Kratko nakon što je argentinski kardinal Mario José Bergoglio imenovan papom Franjom, izjavio je da će odblokirati kanonizacijski postupak za Romera, izravno priznajući da je proces bio hijerarhijski blokiran od prethodnih papa. Početkom ove godine, monsinjor Vincenzo Paglia, biskup talijanske dijezece Terno i službeni postulator kauze za proglašenje Romera svetim, otkrio je da su tri sansalvadorska ambasadora u Vatikanu – odbio je otkriti o komu je riječ – aktivno lobirala protiv kanonizacijskog procesa, da je Romero ipak bio razdiobna politička figura u El Salvadoru te da bi njegovo uzdizanje na čast oltara mogla biti zloupotrebljena od ljevičarskih grupa.

Sansalvadorske konzervativne grupe tvrdile su da je Romero ubijen zbog svojih subverzivnih političkih stajališta u kontekstu građanskog rata – nužni narativ, osobito zato što je organizator ubojstva bio vođa konzervativaca, a kojeg još uvijek poštuju.

S druge strane, podupiratelji Romerove kanonizacije pokušali su njegovu ostavštinu lišiti bilo kakve političke kontroverze. Romero je, tvrde oni, djelovao isključivo na temelju evanđelja. Ubijen je zbog svoje vjere.

Nijedno od ovih gledišta nije u cijelosti točno. Romero je uistinu bio svjesno i intenzivno političan. Otkrio je moć nadbiskupstva i odlučio ju iskoristiti u političkim procesima u San Salvadoru u korist žrtava i protiv vojnog režima. Međutim, njegova izravna konfrontacija s etabliranim snagama ne može objasniti njegovo ubojstvo. Ubijen je zato što su te snage mislile da se s tim mogu izvući. I izvukli su se, zato što je povijest San Salvadora za njih bila lekcija iz kontroliranja sustava kroz represiju. Zato što, kako je nadbiskup napisao nekoliko mjeseci prije smrti, u jedom od svojih pastoralnih poslanica, „postoji institucionalizirano nasilje izraženo u političkom i ekonomskom sistemu koji vjeruje da je napredak moguć jedino kroz iskorištavanje većine kao proizvodne snage od privilegiranje manjine“. Nasilje, upozoravao je, neće prestati dok se takvi strukturalni problemi ne imenuju.

Nedugo prije atentata, Romero je poslao pismo predsjedniku Jimmyju Carteru, tražeći od njega da zaustavi vojnu pomoć sansalvadorskoj vojsci. Tvrdio je da će ta pomoć biti iskorištena samo da nanese daljnju štetu narodu San Salvadora, da je politička moć u rukama „beskrupulozne vojske koja zna kako provoditi represiju nad narodom i promicati interese sansalvadorske oligarhije“. Bilo bi nepravedno, nastavio je, „kada bi utjecaj strane moći služila demoraliziranju sansalvadorskog naroda, ili represiji nad njim te zaustavljanju njegovih autonomnih odluka“.

Samo dan nakon Romerovog ubojstva, paket pomoći bio je od strane američkog kongresa odobren. A dvanaestogodišnji rat zahvatio je El Salvador.

Godine 1992. UN je posredovao mirovnim sporazumom između vlade i gerile FMLN-a, koji je zaustavio rat. Smatran je egzemplarnim sporazumom. Do tog trenutka, ubijeno je gotovo stotinu tisuća ljudi. FMLN je postao politička stranka koja vlada El Salvadorom od 2009. čime je završena dvadesetogodišnja vladavina Arene, desničarske stranke koju je osnovao D’Aubuisson.

Zbog kriminala i nasilja, uglavnom povezanog s bandama i kartelima, El Salvador ima jednu od najvećih stopa ubojstava na svijetu. Siromaštvo, jedan od strukturalnih problema koje je tako često isticao Romero, smanjilo se jedino zato što je jedna trećina stanovništva El Salvadora otišla, a mnogi od njih šalju novac nazad. Korupcija bjesni jednako pod vladavinom i desnice i ljevice. Pravo je vrijeme, čini se, da se iznova pročitaju učenja sada slavljenog nadbiskupa.

„S određenim društvima“, kazao je Romero u jednoj propovijedi, „Bog ima osjećaj da nije uspio.“

S engleskog preveo Hrvoje Vranješ

Izvor: www.newyorker.com
Prometej.ba