Ko su libertarijanci?
U posljednje rijeme u javnom prostoru sve se češće spominju libertarijanci i libertarijanizam. Čak je i premijer Milanović u nekom čudnom modusu izjavio da je blizu tome da se nazove libertarijancem. To samo pokazuje kolika zbunjenost vlada u Hrvatskoj kada je riječ o pojmovima iz političke filozofije, pa možda ne bi bilo loše s vremena na vrijeme neke stvari pojasniti.
Autor: Luka Popov/Index.hr
Temeljni principi
Libertarijanizam ili, kako ga neki još nazivaju, klasični liberalizam, škola je mišljenja koja svoje korijene vuče još od Adama Smitha, Johna Locka, Frédérica Bastiata i cijelog niza mislioca koji su proizašli iz tog intelektualnog pokreta. Iako se ideja s vremenom razgranala i danas postoje različite inačice onoga što se općenito smatra “libertarijanizmom”, neki temeljni principi ipak su se isprofilirali i ostaju zajednički svim libertarijancima. To su:
1. Nepovredivost privatnog vlasništva i samoposjedovanje
Ovaj princip kaže da svaki čovjek ima naravno i neotuđivo pravo na nepovredivost privatnog vlasništva. Nitko nema moralno pravo silom prisvojiti ono što pripada drugom čovjeku, kao ni plodove njegova rada. Osim toga, libertarijanci smatraju da svaki čovjek posjeduje samoga sebe, iz čega slijedi da svatko ima pravo samostalno donositi odluke koje se tiču njegovog života i smjera djelovanja.
2. Princip dobrovoljne suradnje
Iz prava na samoposjedovanje slijedi da svaki pojedinac ima pravo birati s kime želi, a s kime ne želi surađivati. Negativno rečeno, nitko nema pravo koristiti fizičku silu da bi drugu osobu prisilio na suradnju protiv njezine volje. Ovaj princip se još zove i “princip izostanka agresije”, poznatiji pod kraticom NAP (od engl. non-aggression principle). Libertarijanci tako smatraju da civilizirana društva trebaju težiti onom društvenom uređenju koje teži minimalizaciji prisile i prinude, odnosno ono koje se temelji na dobrovoljnim društvenim odnosima.
U koliziji sa suvremenim shvaćanjem države
Pogledamo li način na koji funkcioniraju suvremene države, uočavamo da velika većina funkcionira po principu prinude i prisile. Tako Ludwig von Mises (istaknuti ekonomist austrijske škole, †1973) definira državu kao “društveno sredstvo prinude i prisile”. Ovo pak ne znači da su svi libertarijanci anarhisti, ali ono što je svima zajedničko jest da žele da država bude što manja, kako bi se oslobodio prostor dobrovoljnim odnosima, a prinudu svelo na nužni minimum.
Stvari poput prisilnog oporezivanja, prisilne mirovinske štednje, prisilnih doprinosa za javno zdravstvo, inzistiranje na građevinskim dozvolama prilikom gradnje na privatnom zemljištu, očito narušavaju princip nepovredivosti privatnog vlasništva. Propisi poput onih o obveznom nošenju kacige za motocikliste, korištenju sigurnosnog pojasa u automobilu ili zabrana konzumiranja ilegalnih supstanci očito idu protiv načela samoposjedovanja.
Princip dobrovoljne suradnje narušen je svaki put kada ste prisiljeni surađivati s nekim državnim službenikom. Na primjer, suradnja s državnim inspektorima (građevinski, tržišni, porezni) ili nekad HRT-ovim inkasatorima. Socijalni programi koji pojedincima oduzimaju mogućnost odbijanja suradnje s drugim pojedincima na temelju njihovih vlastitih kriterija (npr. antidiskriminacijski zakoni) također predstavljaju vrstu državne prinude. Zakon o obveznom školstvu prisiljava roditelje da surađuju s ravnateljima škola, dok Zakon o radu onemogućava radniku i poslodavcu da samostalno i slobodno definiraju uvjete suradnje od koje će obje strane imati korist.
Iz ovih primjera netko bi mogao zaključiti da je libertarijanizam anti-sistemska politička opcija, koja poziva na radikalno rušenje postojećeg ekonomsko-političkog poretka. To može i ne mora biti istina, ako imamo na umu da je libertarijanizam prvenstveno moralna pozicija, koja ne isključuje mogućnost političkih kompromisa u svrhu realizacije manjeg društvenog zla.
Najčešći nesporazumi
S obzirom da je u Hrvatskoj riječ o relativno novoj ideji, koja tek odnedavno pronalazi svoje protagoniste u srednjestrujaškim medijima, ne treba čuditi da se ideja libertarijanizma često pogrešno shvaća. Tako nastaju mnogi nesporazumi, od kojih su najčešći sljedeći:
1. Libertarijanci promiču sebičnost
Ovo je najčešća optužba, koja implicira da ljudi koji promiču ideju slobode to rade isključivo iz sebičnih razloga, jer gledaju samo sebe i drugi ih ne zanimaju. Ta tvrdnja ni na koji način ne proizlazi iz gore navedenih temeljnih principa. Kao i u svakoj drugoj skupini, tako i među libertarijancima ima sebičnih i nesebičnih ljudi. Samo zato što netko smatra da nije moralno fizički prisiljavati jednu osobu da pomaže drugoj, ne znači da samim time smatra da je pomagati drugome nešto po sebi loše i da ljudi to ne bi trebali raditi.
2. Libertarijanci su socijalno neosjetljivi
Istina je da su libertarijanci veliki protivnici tzv. “socijalne države” koja se svodi na to da država krade od jednih da bi dala drugima (i pri tome 4/5 iznosa potroši u procesu). Libertarijanci ispravno uočavaju da institucije socijalne države najviše koriste birokratima koje zapošljavaju, a najmanje siromašnima i potrebitima. Zalaganje za ukidanje socijalne države nije isto što i zalaganje za to da se uskrati pomoć onima kojima pomoć treba. Većina libertarijanaca smatra da je pomaganje bližnjemu dobra i plemenita stvar, pa velik dio njih redovito donira dio svog dohotka u privatne dobrotvorne zaklade.
3. Libertarijanci su utopijski pacifisti
Princip izostanka agresije ponekad se krivo tumači kao oblik utopijskog pacifizma. S jedne strane, istina je da se libertarijanci u pravilu protive vojnim intervencijama izvan državnih granica (američki libertarijanci možda su najpoznatiji upravo po tome), jer smatraju da je zadatak vojske čuvati granice od vanjskog neprijatelja, a ne silom intervenirati na tuđem teritoriju. S druge strane, libertarijanci u potpunosti opravdavaju primjenu fizičke sile u slučaju ugroze fizičkog integriteta ili povrede privatnog vlasništva. Zbog toga se libertarijanci u pravilu zalažu za pravo građana na slobodno posjedovanje vatrenog oružja, kako sigurnost njihovih obitelji i imovine ne bi ovisila isključivo o (ne)učinkovitosti državnih snaga reda.
4. Libertarijanci su anti-religiozni
Tvrdnja da su libertarijanizam i religija u kontrapoziciji dolazi od poistovjećivanja cijelog pokreta sa specifičnom filozofijom američke autorice Ayn Rand. No kao i u svemu, libertarijanci se po pitanju odnosa prema religiji mogu uvelike razlikovati. Tako imamo već spomenutu Ayn Rand (antiteistica), Murraya Rothbarda (agnostik), Miltona Friedmana (ateist), Rona Paula (protestant), Thomasa Woodsa (katolik), itd. Ono oko čega se svi libertarijanci slažu jest da korištenje bilo kakvog oblika fizičke prisile nije prikladno sredstvo za širenje bilo kakvih ideja, uključujući i vjerske poruke.
Univerzalna moralna snaga
Bez obzira na to da li netko u potpunosti i do krajnjih konzekvenci prihvaća načela libertarijanizma ili ne, teško je ne uočiti njihovu univerzalnu moralnu snagu. Nitko ne voli da ga se fizički prisiljava da radi nešto što ne želi, nitko ne voli da ga se okrada, nitko ne voli kada mu se oduzima mogućnost slobodno raspolagati svojom imovinom.
Imajući to na umu, teško je osporiti da bi svijet bio puno ljepši kada bi što više ljudi živjelo po jednostavnom libertarijanskom načelu Live and let live – živi i pusti druge da žive.
